9. januar

Srpski Oscar (ili Golden Globe)

Znači, ono što sam ja uporno čekao, neku dojmljivu paradu gdje bi Mile nama pokazao da se oni mogu sutra i odcijepiti, ništa od toga. Jedino ako nas neće gađati pjesmama Miroslava Ilića, jer on je bio ključni dio parade.
Kolumna / Kolumne | 10. 01. 2024. u 08:30 Igor BOŽOVIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kako se meni tekstovi tjedno sami pišu, mislim da mi na tome zavide ne samo Bljeskovi kolumnisti, nego i drugi priznati autori od pera koji svoja tjedna promišljanja objavljuju u online i tiskanim magazinima širom regije. Ali baš svakog utorka ili srijede u Bosni i Hercegovini se dogodi neko st/ranje.

Ovog tjedna imali smo tako svečanu paradu pripadnika Ministarstva Unutrašnjih Poslova Republike Srpske i ešalona civilnog sektora, s gostovanjem eminentnog Rockwellova Lancera i pratećeg mu benda F16. A mi volimo parade i dođemo tu da vidimo balističke rakete, dalekometne haubice, da vidimo mlazne zrakoplove u niskom preletu i pogotovo onaj svečani dio s nadlijetanjem šarenih cesni i kojekakvih malih motoraca, koje djeca naprosto obožavaju.

Upravo zato parade su najzanimljiviji državni sajam, gdje se u sred bijela dana pokaže sva sila i moć koji su im na raspolaganju. E pa ovaj defile nije bio takav. Ovo je bio bosanski defile za sirotiLJu.

Postoji granica dokad te se more slušat

Važno je naglasiti da su svi ključni dijelovi proslave Dana Republike Srpske ove godine održani u mraku. Ne, to nema nikakve veze s nekakvom porukom: Come to the Dark Side, we have cookies! (dođi na Tamnu Stranu, imamo kekse). Nema veze ni sa povampirenom ideologijom koja je izjednačila južnoslavensku borbu protiv austro-ugarskog i otomanskog jarma te narodnooslobodilačku borbu svih antifašista uz Tita sa posljednjim ratovima '90-ih, koji definitivno nisu usporedivi u ideološkom smislu. Iako se vampiri plaše sunca, ne, nije zato.

U noći se manjkavosti lakše skriju i udariš reflektorima, zaslijepiš ljude, pa teže primijete da nešto nije kako treba. Ali soko okolovo kakvo jesmo, upratili smo. Bar ovi ćiraši poput mene.

Znači, sve je krenulo večer prije Svečanom Akademijom. Bina na fazon dodjela Oscara, ali ono naroCki, da stube silaze među raju, sve u crvenom tepihu, muškadija u modrim odijelima, sve kakve nosi i preCednik. I sad je tu trebalo predstaviti Srpsku kao državu, kako je u nekoliko navrata Mile nagovorio da GRANICA postoji i blabla, kako su u nekoliko navrata bombardirali Srbe, a i sad im evo prijete u krugovima iznad Tuzle. Ovaj rock bend Lancer B1 i Sokolovi (F16).

Je li, u tom nabrajanju su se malo zanijeli pa su izjednačili Petra Kočića, učenjaka i autora, borca za slobodu medija i slobodu srpskog izričaja pod Otomanima i Habsburzima, sa Milom, prvakom u kopanju plitke brazde. Ali da se to provući kada pokušavate izgraditi kult ličnosti. No neimara kulta ličnosti nisu ispoštovali drugi međunarodni jamci kulta ličnosti, naime, nisu se pojavili ni Putin, ni Orban, a čak je i Aleksandar Veliki poslao ministra, da pred očima međunarodne javnosti ne ispadne da promovira neustavnu proslavu i samim time da ispadne pokrovitelj separatista.

Svejedno, to nije unazadilo Milu da se sam postavi kao ikonostas, uz red pjesnika, red sportaša, red Vladimira Orlića, najviše rangiranog srbijanskog političara koji je došao malo promovirati onoga vožda što su glasali za njega nedavno. A koji nije došao, jerbo, Zapad.

U nabrajanju svega čega su se dosjetili što je srpsko opet su pomiješali Srbe s obje strane Drine, ali su isto tako (eto baš slučajno) zaboravili spomenuti sigurno najveću sportašicu ovih prostora, genijalnu Lanu Purdar, jer jasno je na koga vožd aludira, i to nisu Srbi koji se zaogrnu zastavom Bosne i Hercegovine, zemlje u kojoj su se rodili i odrastali, i zemlje koja postoji već stoljećima. To nisu njegovi heroji, a vidiš, moji jesu, i Lejla Mrnjević i Nikola Prce i Lana Pudar, jer meni je ponos u srcu jednako i kad Srbin i Hrvat i Bošnjak nešto postignu, s obzirom kakvi su nam početni položaji kad se rodimo ovdje. Duboko u minusu.

Predstava Mile u Mrduši Dojnioj

Druga svečanost pod okriljem noći je bila defile kojeg smo svi čekali. Neki zloguki jezici da pričaju o neustavnom i protuzakonitom – ma kakvi, mi volimo parade i dođemo zbog dobre muzike i balističkih raketa, mlaznih zrakoplova i dalekometnih haubica, a pogotovo onih šarenih malih zrakoplova i propeleraca koje djeca obožavaju. A i velika djeca poput mene.

Defile je bio sve osim svečani. Najprije je najbolji kopač plitke brazde pokazao da je još u formi, predvodeći svoje stranačke kolege u institucijama vlasti. I svaka mu čast, znam još samo sebe da sam deb'o, a u zavidnoj formi. Potom dolazi Igor Kušić, zamjenik načelnika policijske uprave Istočno Sarajevo, mislim ne dolazi, nego ga đip dovozi, i kaže da je defile u čast Miloradu i Danu Republike Srpske. Eto, to ne vjeruje u kult ličnosti, onda neka se ne učlanjuje u kult Igora Kušića. Znači, sve isto kao kod Kima Jonga Una, samo za sirotiLJu. Mnogo manje i po noći. Jer noć sakrije mane, a reflektorima se naglasi bitno.

Od tih bitnih stvari najznačajnije je bilo upravo ono što je nerijetko napomenuo televizijski voditelj, a to je da je defile Ministarstva Unutrašnjih Poslova Republike Srpske i ešalona civilnog sektora. Ja koji sam očekivao barem kao u Srbiji, tenkove i višecijevne bacače raketa, ono neki moćni dizelski i mlazni agregati koji bruje kroz stereo soundbar... najstrašnije što sam vidio bile su Škode Octavije i oni policajci na quadovima, realno, kad vidiš da te zaustavlja lik iz Octavije, znaš da ti ode cvaja minimalno, a one zamaskirane pripadnike Specijalne Antiterorističke Jedinice, prvo bih pomislio da je čudovište iz močvare i usplahirio se, a dok bi skontao da je ipak čovjek, prođe voz (je li prođe voz ili vlak?!), ja se već usrao. Netko bi rekao da su bili strašni oni ВИХОРИ i ДЕСПОТИ, ali realno, to je samo pet vozila koja su dovoljna tek da Mile pobjegne negdje u slučaju da se ipak opet pripuca na Balkanu. Ne vidim čemu bi drugo služili.

Znači, ono što sam ja uporno čekao, neku dojmljivu paradu gdje bi Mile nama pokazao da se oni mogu sutra i odcijepiti, ništa od toga. Jedino ako nas neće gađati pjesmama Miroslava Ilića, jer on je bio ključni dio parade.

Ah, da ne zaboravim, u prisvajanju svega što se moglo lako zamaskirati pod srpsko je i koračnica Narodni Heroji, autora Ferde Pomykala, skladatelja i dirigenta rođenog u Banjaluci, a koji je prije svega bio Hrvat i pripadnik antifašističkog pokreta Jugoslavije. Znači, čak im ni glazbena podloga nije mogla biti iz Srpske, nego na relaciji Zagreb-Čačak. Da nije otužno, bilo bi brate smiješno.

S ove bande gledano

Da se ne bi slučajno netko prevario u većem, ali ne i najvećem entitetu Bosne i Hercegovine, pa otputovao makar i neslužbeno u Banjaluku, Trojka je sjela zDraganom. Razgovarali su o nekim stvarima o kojima se ni inače nikad ne dogovore, ali eto, bitno je da su ubili vrijeme i ovoga puta te da se nitko neće za*ebat pa otić, ne znam, zubaru u Banjaluku na deveti dan godine (kako je, Mile pobogu, deveti dan godine, ako vam je nova godina tek za pet dana?! Valjda 360. dan godine?!).

Inače, ti isti predstavnici Trojke nisu se udostojili makar na trenutak zaustaviti urušavanje posljednjeg medijskog stupa suverenosti Bosne i Hercegovine, Radiotelevizije Bosne i Hercegovine, te su istu jučer prepustili slučaju, odnosno, slučajnom zatvaranju. Time su dali i Dodiku motiv više da nastavi s izgradnjom kulta ličnosti, jer kako znate, u Srpskoj su BHRT i BN televizija još jedini oporbeni glasovi koje narod može čuti. Pa da vidi šupljak kakav je defile u kojem nema bekgraunda bez istaknutog hrvatskog skladatelja, da nema ni dronova bez pomoći iz Kine, ali očito s Wisha, jer nisu im radila četiri drona i znaš kako osobe s opsesivno-kompulzivnom strasti bode u oči one četiri rupe u programu i onaj peti dron što se svađao za mjesto s dva susjedna drona, bit će da su i programera naručili s Wisha.

Znači, što se mene kao nepristranog promatrača tiče, ja ocjenjujem defile sasvim pozitivno, u slučaju da se nekad ponovno pripuca na Balkanu, najstrašnije što ćemo vidjeti su Škode Octavije, a brat bratu, bitno je samo da im prekinemo lanac destilerija za Ad-Blue (je li, Ad-Blue se pravi iz mokraće) i na konju smo, upalit će se sonde i gotovo s ratom.

Pripremite se odmah da nas mogu napasti čudovištem iz močvare na quadu i eventualno, što je možda najstrašnije, dronovima s Wisha koji možebitno nemaju ispravne sijalice pa možeš glavom lupit od njih i porezat se opasno.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close