Sada, kao i inače, možemo samo čekati, ali to ovoga puta nije najgora moguća vijest. Ne zato što je bolje čekati da rat počne i nadati se da neće, već zbog toga što, za divno čudo, nećemo trošiti vrijeme na neizbježno nesretan kraj, sasvim suprotno. Dobro, neće svi doživjeti happy end, ali to je već problem onih što su predano radili na vlastitom političkom smicanju.
Milorada Dodika, to ste već shvatili, centralne vlasti niti hoće niti mogu uhapsiti. Istina, nisu se ni trudile, osim ako ozbiljnom policijskom akcijom ne smatramo slanje inspektora sa fasciklima na specijalce naoružane automatskim puškama.
Milorada Dodika, i to ste shvatili, neće hapsiti ni pripadnici međunarodne vojne misije u Bosni i Hercegovini. Da bi se tako nešto dogodilo, po BiH bi morali uzduž i poprijeko špartati engleski komandosi, američki marinci ili francuski legionari. E, njih nema. Ovi kojih ima, realno, ne pokazuju ozbiljnu ambiciju da izvedu nešto više od probne vožnje po Banjaluci i pokazne vježbe na prigodnoj ledini.
Milorada Dodika, što je aksiom, pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske ne smiju ružno pogledati, kamoli mu staviti lisice i pognutog ugurati na zadnje sjedište automobila sa ugrađenim rotacionim svjetlima.
Predsjednik Republike Srpske za sebe i sve svoje sunarodnjake uobičava reći kako ni on i ni oni nisu nikakvi bosanski Srbi ili Srbi iz Bosne, već samo i isključivo - Srbi.
Isti taj predsjednik Republike Srpske koji bi to u slučaju da pravosnažna presuda Suda BiH bude ista ili gora od prvostepene mogao – i po zakonu morao – prestati biti predsjednik entiteta, ima jednu baš tipičnu bosansku osobinu: onu zbog koje se iz greške ne izlazi izvinjenjem i priznanjem krivice, već se nastavlja uporno i do kraja griješiti kako bi se pokazalo da je prvi krivi potez bio proračunat i da predstavlja dio nekakve šire slike, dugoročnog plana, sigurnosti u neupitnu ispravnost stavova i sve tako dok fraze ne izazovu pospanost.
Kada Hercegovac, kao u „Audiciji“, kaže da je „zamijenio bebu za bebu“, on će reći i da se, jednostavno, zajebo. Bosanac će imati stotinu i jedan razlog kojim će, naravno neuspješno, pokušati opravdati to što je malog Antu dao Meriminim, a Merimu Antinim roditeljima.
Milorad Dodik se, da skratimo, preigrao i toga je sve više svjestan, no ne pada mu na pamet da odstupi, otkupi zatvorsku kaznu i nastavi voditi SNSD što telefonom, što za kafanskim stolom, već nastavlja glumiti kako je sve, računajući i njega, normalno, da tačno zna šta radi i kako je siguran u sretan završetak.
Svaka vlast koja se održava na čvrstoj klijentelističkoj mreži i uzročno-posljedično omogućava bogaćenje onih na vrhu piramide moći, opstaje na stvaranju dojma o tome kako su svi što se bave politikom, bez obzira jesu li pozicija ili opozicija, isti. Kada, dakle, javnost povjeruje da se, bez obzira na rezultat izbora, ništa neće promijeniti, pola posla je gotovo. Drugu polovinu obave oni koje broje glasove, a ni to uvijek: što je apstinencija veća, to je sigurnije kako će pobjednika odrediti vojnici i vojnikinje vladajuće partije.
Da je Milorad Dodik kao neupitni šef svega u RS-u u neko drugo vrijeme poslao policiju na vrata predsjednika Srpske demokratske stranke, Milana Miličevića, i da je kod njega, ispod kreveta, iza kauča, u kutiji od cipela, ma gdje god, nađeno 400.000 maraka u kešu, lider najveće opozicione partije bi morao ozbiljno razmišljati o ostavci, a njegovi nasljednici o angažiranju PR stručnjaka koji će ih za velike pare probati uljepšati i prikazati poštenijim nego što jesu.
Drugačije rečeno: mogla je policija Republike Srpske u ovoj sedmici naći ne 400.000, nego četiri miliona maraka kod Miličevića, ali ni od toga Dodik ne bi imao koristi. Ne zato što bi uhapšeni opozicionar mogao opravdati porijeklo sve i jedne marke, već zato što je Milorad Dodik uspio kreirati atmosferu u kojoj se svaki njegov potez i svaka odluka doživljava kao, parafrazirajući Sidrana, otkup sirove kože: naravno vlastite i s ciljem da političko preživljavanje osigura nastavak bogaćenja Glavnog Baje, Igora, Gorice i ostalih odabranih i malobrojnih.
Milan Miličević nije ni glup ni budala pa da, dok mu, kao i Nebojši Vukanoviću ili Jeleni Trivić, Dodik visi za vratom, u kući drži prljav novac, niti mu pada na pamet da kaže kako je riječ o parama za financiranje stranke koja zbog američkih sankcija nema račun u banci, ali ima troškove, pa se mora dovijati i sve što treba plaćati na ruke.
Kakve god bile činjenice, one su manje važne od percepcije javnosti koja, ponovimo, svaku, baš svaku Dodikovu odluku ili potez njegovog aparata – od usvajanja neustavnih zakona u Narodnoj skupštini, preko prijetnji zaposlenim u državnim institucijama, pa do paljenja automobila Nebojše Vukanovića ili istraživanja Milana Miličevića zbog sumnje da je bio dio koruptivnog mehanizma – doživljava kao borbu za vlastite interese u kojoj nisu važni ni Srbi, ni RS, ni vladavina prava, ni mir, ni… Ma ništa osim Dodika i njegovih.
Kada je već tako, a drugačije nije, nama ostaje da mirno i dostojanstveno pričekao samourušavanje čovjeka koji je mogao biti svašta, pa i – ozbiljno – dašak svježeg vjetra na Balkanu, ali je odabrao funkcionirati kao, kako je to rekao pokojni Slaviša Lekić, sluga svoje vlasti.
Reakcije na pretres Miličevićeve kuće pokazale su kako će Putin iz Bakinaca sam sebi napraviti sve što su njegovi politički protivnici neuspješno pokušavali. Ostaju tek završni radovi koje neće, ne treba se zanositi, obaviti centralne vlasti, ali hoće opozicioni političari i političarke od kojih je predsjednik Republike Srpske napravio i žrtve i simbole borbe protiv režima kojeg je uspostavio.
