Britanski historičar Timothy Garton Ash je, pišući za „The Guardian“ o ruskoj agresiji na Ukrajinu kazao kako su balkanski ratovi iz devedesetih godina prošlog stoljeća bili krvavi i genocidni, ali nisu, za razliku od onog što ga je Putin započeo 2022., imali nikakve šire sigurnosne implikacije.
Jednako tako, ovdašnji su politički procesi i prateće drame i krize nama golemi, dok u velikom svijetu ne znače ništa. Otkrio je to još 2018. godine hrvatski premijer Andrej Plenković, a jučer, prekjučer i Aleksandar Vučić.
Kada je Željko Komšić, zahvaljujući bošnjačkim glasovima, po treći puta postao član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda, predsjednik Vlade Republike Hrvatske, Andrej Plenković, je otputovao u Pariz i tamo, uz ostalo, sa Emmanuelom Macronom razgovarao o izbornom zakonodavstvu u BiH. Poslije je, kao što je i red, dao kratki intervju za HTV u kojem je na pitanje o tome da li se može očekivati Macronovoa podrška njegovom i stavu Dragana Čovića, odgovorio da od podrške nema ništa, ali da će biti razumijevanja od kojeg se, što naravno nije kazao, ni miš ne može najesti.
U međuvremenu je Hrvatska dala puno milijardi eura za francuske avione, a Željko Komšić je u Predsjedništvu ostao i nakon izbora 2022. Na narednim pobijediti neće jer se ne može kandidirati.
I Srbija je, nema tome puno, spremila brdo para za francuske avione, pa se i njen predsjednik Aleksandar Vučić zaputio u Pariz i tamo kazao: „Ja sam se borio da se pronađe kompromisno rješenje, ne mogu da prihvatim da je jedino rešenje hapšenje Dodika. To nije rješenje to je pravljenje problema“.
Vučić se, za razliku od Plenkovića, ne može nadati ni razumijevanju, sasvim suprotno: lijepo mu je, jasno rečeno da se Ustav i zakoni Bosne i Hercegovine moraju poštovati, kupovao on ili ne avione, kamione, šampone, ma sve redom.
Srbija, baš kao ni Hrvatska, nije loša mušterija za proizvode francuske vojne industrije, ali nije ni toliko važna i bogata da bi se zbog nje i političkih problema lokalnog karaktera kršila pravila među koje spada i zatvorska kazna za rušenje ustavno-pravnog poretka.
Razumio je to, brzo koliko i Vučić, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik i u roku najbrže ponudio ono u čemu je najgori: pristojan, civiliziran, racionalan dijalog.
„’Često vraćanje temeljnim principima apsolutno je nužno za očuvanje blagoslova slobode’, riječi su Benjamina Franklina. Često vraćanje Ustavu Bosne i Hercegovine predstavlja jedinu garanciju opstanka i funkcionalnosti BiH. Zato pozdravljam poruke predsjednika Macrona, povjerenice Kallas i svih onih koji pozivaju na poštovanje ustavnog poretka. Međutim, ako gospođa Kaja Kallas smatra da je ustavni poredak ono što je nametnuo Schmidt, onda se mi ne razumijemo. Taj ustavni poredak sadržan je u Aneksu 4 Dejtonskog sporazuma. Upravo taj ustavni poredak Christian Schmidt je narušio svojim intervencijama, dok su godinama svi visoki predstavnici podrivali temelje ustavnosti. Republika Srpska i ja, kao njen predsjednik, dosljedno smo branili ustav. Ipak, naivno je vjerovati da će samo ukazivanje na nepravdu biti dovoljno da se ona ispravi. Jedino rješenje leži u poništavanju voluntarizma Christiana Schmidta i svih odluka koje je nametnuo. U tom slučaju, Republika Srpska je spremna privremeno suspendovati zakone koje je nedavno usvojila Narodna skupština. Želimo pružiti priliku za dijalog i dogovor između tri naroda. Pozivam na takav dogovor i sada. Kako se dogovorimo među sobom – tako će nam biti. Ne drugima“, objavio je na platformi X predsjednik Republike Srpske.
Milorad Dodik je, kao što znamo, svakakav, ali glup nije, a da nema Nebojše Vukanovića odgovori na poziv da sve bude po njegovom bili bi uobičajeno patetični i standardno jalovi. Ko ne razumije, neka pogleda izjave Zukana Heleza i Ramiza Salkića.
“Očigledno ulazimo u završnu fazu Dodikove neustavne i nezakonite pustolovine. Uvalio je sebe i svoje najbliže saradnike preko glave. Nezakonitim aktivnostima je samo sebi i svojim jatacima osigurao dugotrajnu robiju. Ne trebam posebno napominjati da niko ne smije niti ima pravo pregovarati sa Dodikom. O presudama sudova se ne pregovara, one se izvršavaju“, kazao je ministar odbrane, Helez, ali se nije sjetio da kaže kada će i kako biti izvršene presude Suda BiH, već je Miloradu Dodiku poručio da se preda!
“Zakone koje Milorad Dodik želi kao ustupak privremeno povući iz primjene već ranije je suspendovao od primjene Ustavni sud Bosne i Hercegovine čije su odluke po Ustavu Bosne i Hercegovine konačne i obavezujuće. Prema Ustavu Bosne i Hercegovine ovi zakoni ne postoje i svako ko se na njih poziva krši Ustav i čini krivično djelo. Sve institucije u ovoj zemlji bez odlaganja trebaju raditi svoj posao u skladu sa Ustavom i zakonom u okviru mandata koji im je povjeren i interesu građana koji ih plaćaju“, rekao je SDA-ov poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srpske, Ramiz Salkić, za kojeg nije ustanovljeno za šta ga, ali tačno, kako ono sam reče, građani plaćaju.
Osim ako, poput Heleza, ne misli da je tumačenje Ustava na društvenim mrežama neki ozbiljan rad.
Nebojša Vukanović, za razliku od ovog dueta, ne trabunja i ne prijeti, već tumači nagli razlog Dodikovog poziva da bude po njegovom.
„Ponovo smo svjedoci akta veleizdaje i poniženja ključnih institucija Republike Srpske, prije svega Narodne skupštine, čiji sam poslanik. Borim se, koliko mogu, za njen dignitet, ali je jasno da Dodik kontinuirano gazi, zloupotrebljava i pretvara je u svoj lični servis. Dodik je danas objavio na mreži X da je spreman povući zakone o nepostupanju SIPA-e. Te zakone koristi kao čip u političkom pokeru, da bi dobio ustupke i otvorio pregovore. On trgovinom pravdom pokušava izbjeći odgovornost za niz zloupotreba – od poklanjanja rudnika Sardarovu, gubitaka stotina miliona maraka kroz koncesije, do puča koji pravi kroz sporne zakone. On prijeti, stvara atmosferu straha, ponaša se kao Pablo Escobar – diže tenzije, a onda nudi ‘smirivanje’ ako mu se progleda kroz prste. Dodik je spreman da se povuče, ali samo da mu se omogući da njegov nakaradni sistem preživi“, rekao je trebinjski bombarder i usput objasnio Dodikov manevar.
Milorad Dodik, naime, ne može zbog straha od hapšenja doći u Mostar, ali može otići u Beograd i Moskvu što, da se ne lažemo, nije malo.
Također, Dodik jeste zabranio rad SIPA-i na području Republike Srpske, ali SIPA u Republici Srpskoj – i uz asistenciju MUP-a tog entiteta – hapsi po kućama, zaobilazeći dvije adrese: Dodikovo imanje u Bakincima i njegovu kancelariju u Banjaluci, što iz njegove perspektive uopće nije loše, samo što nije dovoljno.
Nema Milorad Dodika problema sa Sudom i Tužilaštvom BiH, niti sa državnim policijskim agencijama, sve dok se pravosuđe njim ne bavi, a SIPA-a, OSA i Granična policija ponašaju kao ovi zadnji kada on pođe na službeni put.
Krajem prošlog mjeseca je u Beogradu umro Željko Rutović, eminenti pripadnik tamošnjeg kriminalnog miljea i jedan od učesnika sjajnog dokumentarnog filma „Vidimo se u čitulji“, redatelja Janka Baljka. Pokojni Rutović je u Baljkovu kameru prije tridesetak godina oduševljeno govorio o nekom gradu bivšeg SSSR-a u kojem se svi, od prosjaka, preko pozornika, pa do gradonačelnika i direktora aerodroma bave nelegalnim profitabilnim poslovima. Upravo tako Milorad Dodik vidi Republiku Srpsku: kao carstvo u kojem je svemoćan i gdje vrijede njegovi zakoni, dok Bosna i Hercegovina služi da mu ne smeta, a on će, kada mu zasmeta, odmrznuti sporne zakone.
Nebojša Vukanović to i razumije i zna reći. Salkiću i Helezu već teže ide, dok ozbiljan, veliki svijeta to, jednostavno, ne zanima. Pa čak i kada mu se puno plati za avione koji ionako neće biti na bosanskohercegovačkim pistama.
