Mostarsko smećanje pažnje
Volim onu izreku kako nije svako zlo za zlo. Dovoljno puta se pokazala istinitom da bih čak rekao kako je ona nimalo obična izreka, nego skoro kao neko pravilo. Međutim, kao što odranije znamo, pravila postoje da se ne poštuju, pa tako i ova izreka s početka priče ne upali uvijek u realnom vremenu.
Ponavljajuće zlo u gradu Mostaru je smeće. I obično se nagomila u neki nevakat, recimo pred turističku sezonu ili velike blagdane, kada je količina smeća obrnuto proporcionalna mogućnosti da se ono brzo pokupi. I tako svake godine. I tako po nekoliko puta godišnje.
Kako je kod nas apsolutno sve politika, tako je i smeće ovdje politika. Smeće i komunalije oružje su u rukama politike i kad god treba nešto nategnuti, zategnuti ili nečim nekoga uvjetovati, eto nama smeća oko kontejnera, eto apokaliptičnih scena u kojima grad tone pod vlastitim nuspojavama.
Politika - taka
Dakako, politika je i unutar struktura, gradska poduzeća još uvijek više gledaju političku i nacionalnu podobnost, nego sposobnost, pa se često upitaš je li uopće nekome u primarnom interesu da ovdje nešto funkcionira kako najbolje može? Ili ispred toga postoji čitav niz drugih ciljeva, pored kojih se grad može ugušiti, izgorjeti ili potonuti – i sve dok ti ciljevi nisu ispunjeni, nikom ništa?
U takvoj lepezi ciljeva točno dobijem osip, ako ne od nakupljenog smeća koje privlači miševe i vrane i prijeti zarazom, onda od takozvane brige za grad i građane, kojom se kite takozvani odgovorni, makar ćete teško ikada vidjeti nekoga da je išta odgovorno učinio, a da prije toga nije primarno zadovoljio svoje potrebe ili potrebe svojih pajdaša.
U ovako prekrasno nijansiranom (čitaj: podijeljenom) gradu, na kraju krajeva, odgovorni će uvijek moći, a to uvijek i rade, prebaciti odgovornost na one druge. Jer, ovdje su, čak i kad nisu, uvijek krivi oni drugi.
Tako je i sa smećem. Uz puku sreću da još uvijek nije plus 40, a malo fali, dok nam smrdi pod nosom, mi smo i dalje uvjereni da su krivi oni tamo drugi i da su naši toliko u pravu da se može čak i izdržati pod smećem, samo da izguramo ovu stvar do kraja.
Da su babi muda od labuda
Zato nema nekog osjetnog bunta - sve dok se može stisnuti nos, makar nekom štipaljkom, sve dok vjetar bar nekad nanese na drugu stranu, sve dok nije prekrilo vrhove borova, građani šute, uvjereni kako je i smeće tu zbog nekih viših ciljeva. A nema višeg cilja od pobjede u gradskom derbiju!
Za trijumf u gradskom derbiju oprostit ćemo to što i naši kradu, što su zaposlili neradnike i ljigavce, što našu lovu pretvaraju u „havu“ i što se igraju i našim životima, a ne samo tamo njihovim. Za slast pobjede prihvatit ćemo i verzije u kojima oni nama sve namjerno, a mi s njima vazda pošteno, za slast trijumfa, ma kakav on na kraju bio, prihvatit ćemo krivca bez da dvaput razmislimo.
I tako ćemo, na kraju, i podijeliti grad, jer pored toliko gradskih derbija, svaki od najveće povijesne važnosti, zaboravili smo igrati prijateljske utakmice. Od toliko podijeljenih pozicija i radnih mjesta na kraju nitko neće pristati na gubitak ijednog – i draže će mu biti pristati na stalno dupliranje funkcija i nadležnosti, pa makar i po cijenu da čitav Mostar na kraju ode u PJ 1 i PJ 2. Uključujući i Gradsko vijeće, ako treba!
A dotle, tko vas jebe kad se ionako ne bunite! Čak ni na izborima, gdje, i kad je vrijeme za komunalije i strukturalije, građani uvijek radije skrenu na ustaše i balije. Odnosno, mundijalskim rječnikom rečeno – tko za koga navija.
Specijalna operacija mozga
Zato ne čudi da na kraju dobijemo čiste ulice kao milostinju, a ne kao obavezu. Zato ne čudi što dobijemo odvoz smeća kao spektakularnu uslugu, a ne kao nešto što se jebeno podrazumijeva. Zato ne čudi što se i dalje čudimo istim stvarima kojima smo se čudili i godinama prije, na posve isti način.
Jer, ako ćemo iskreno, ionako nas više zanimaju banalnosti, tko za koga u ovim trenucima Svjetskog prvenstva navija, nego što nas zanima potpuni odgovor na pitanje – što se, dovraga, zbilja događa sa ovim Gradom? I dokle nas je dovela naša tobožnja ujedinjenost u bespućima političkih, pravnih i proceduralnih zavrzlama, koje uglavnom služe da se svako đubre sakrije iza smeća.
Rekoh, volim onu izreku kako nije svako zlo za zlo. Ali ne volim što ne znam kakvo zlo se treba dogoditi da u ovom Gradu ono opet donese nešto dobro, jer, smeće nam očito nije dovoljno da dođemo pameti i da jednom za svagda prepoznamo trivijalnosti i mamce za idiote i konačno shvatimo da smeće, vatra voda i zrak ne poznaju granice – i da oni koji ih zloupotrebljavaju, uvijek na našu zajedničku štetu, nemaju apsolutno nikakvih granica!
Prdni da dahnemo malo!
Sve dok nam to ne postane jasno, a bojim se da uzalud pišem, zadovoljavat ćemo se time što je konačno došao dan da se desetodnevno brdo smeća odnese ispod našeg balkona i biti toliko sretni i zadovoljni što se to dogodilo, da nikad nećemo zamjeriti što je na ulici ostala ljepljiva i smrdljiva masa nečega što cvrči na suncu i što se iz svog tog smeća cijedilo danima.
Zapravo, nije li nam sve tako? Nije li nam prešlo u naviku da pored ovolikog površinskog smeća nikad, gotovo namjerno, ne primijetimo ono pravo smeće, a kamoli da nam padne na pamet da se probamo, barem jednom za promjenu, obračunati s njim?
Kad malo bolje razmislim, i zašto bi? Kad nam je puno bitnije od svega tko za koga navija. I tu počinju i završavaju svi naši realni problemi. Ovi drugi su, očito, nerješivi, nerealni i tamo nečiji.
I riješit' će se.
Valjda.
Nekad.
