Tamo negdje pred koronu pogledao sam tada frišak film Jojo Rabbit, scenarista i redatelja Taike Waititija, koji sebe u šali, ali i u dobrom omjeru zbilje, voli nazvati Židovom od Polinezije. Naime, po majčinom djedu ima židovske korijene, dok je po ocu, što mu i ime i prezime sugeriraju, Maor. Rođen i odrastao na Novom Zelandu, Taika je postao prepoznatljiv po svojim uvrnutim scenarijima, od koji mi se vampirski mokumentarac What We Do in the Shadows, definitivno najviše dojmio. Možda ga pamtite i po režiji serijala filmova Thor, no bitnije za ovaj tekst od njegove filmografije je upravo tema filma Jojo Rabbit.
Da, u pitanju je komedija, ali smještena u nimalo komična vremena Drugog svjetskog rata i nacističke Njemačke, što je, priznat ćete, prilično klizav teren za komediju, makar je Jojo Rabbit ni prvi, a vjerojatno ni posljednji film koji je karikirao naciste ili prenaglašavao njihove prepoznatljive simbole, običaje, odore i vokabular, a zaboravio pritom dati pravu dimenziju zločinu.
Od Velikog diktatora, starog majstora Charlie Chaplina pa sve do Tarantinovih Inglouirous Basterds, filmovi su plesali na prilično tankoj liniji – s pitanjem je li uopće ukusno ili uopće moguće karikaturalno prikazati Hitlera i naciste, a da se pritom ostane u zoni dobrog ukusa i, prije svega, svjesnosti kako nacizam i Hitler nipošto ne smiju ostati prikazani i upamćeni kao simpatični, razloge ne moram niti spominjati. Tako da je svaki film, i ne samo film, koji je u osnovi morao pomiriti humor i naciste (moj osobni favorit je Top Secret iz 1984., velikog trojca Zucker – Zucker – Abrahams, s Val Kilmerom u glavnoj ulozi) morao proći određeni filter onih kojima je itekako stalo da kultura sjećanja ne blijedi.
Dojma sam kako je s godinama to postajalo sve lakše, ne samo na filmu, nego i kroz igrice i glazbeni glamour. Za primjer, još do osamdesetih godina teško ste mogli javno istaknuti svastiku, te bilo koju oznaku iz vremena Trećeg Reicha, čak ni maketari nisu mogli lako do autentičnih oznaka za makete aviona, jer su se različite zemlje različito odnosile prema svemu što je imalo mirisalo po Hitlerovoj epohi.
I, iako je bilo možda lakše ako su sami autori filma židovskog podrijetla, ni njima sigurno nije bilo lako objasniti zašto se uopće pokušavaju šaliti s onime što ne može biti nimalo smiješno, pogotovo gledajući iz pozicije holokausta, tog nemjerljivog zločina prema židovskom narodu, i svih žrtava jednog luđačkog nauma.
Vratimo se filmu Jojo Rabbit, već prvoj sceni pojavljuje se sam Adolf, sa tipičnim brčićima i zaliskom, tumači ga sam Taika Waititi, kao zamišljeni prijatelj malog člana Hitlerovog podmlatka, Jojo mu je ime, a nakon toga ide uvodna špica u kojoj Waititi na fascinantan način u njemačku verziju ranog hita Beatlesa, I want to hold your hand (pjesma zbilja postoji i pjevaju je upravo John, Paul, George i Ringo) ubacuje originalne snimke nacističkih parada i masovnih izljeva ljubavi prema Führeru, povezujući tako izravno zaluđenost Beatlesima (famozna Beatlemanija šezdesetih) i masovnu zaluđenost nacizmom sa Adolfom na čelu.
Napisao sam tada, nije mi bilo mrsko iskopati svoju FB objavu iz drugog dana veljače 2020. sljedeće:
„Genijalna paralela između dva "opijuma za mase", dvije histerije s različitim utjecajima na društvo i svakako s različitim brojem mrtvih, ali u nekim osnovnim stvarima skoro da postoji ista tajna, možda i posve javna veza, koju teško priznajemo.
Naime, ma koliko mi šutjeli o tome, Hitler je, nažalost, globalno već odavno više (p)ostao pop - ikona, a broj mrtvih mnogima od nas tek dosadno školsko gradivo, suhoparna statistika koja, nažalost, nema težinu u glavama današnjih ljudi.
I to nije slučajno...Cezar, Aleksandar, Napoleon....sutra tko zna tko, nisu više imperatori čiji palac dolje je značio brisanje sela i gradova, naroda i običaja, nego pop ikone čiji izvorni kontekst i dalje stoji tamo gdje leži znanje, ali to malo koga od zabavi sklonih uopće i zanima. I pokazat će svaki put da je put do vječne slave preko ratova i masovnih zločina zapravo jednako efikasan kao i bilo koji drugi put do slave, možda i efikasniji od svih. Nitko danas ne pita koliko žrtava je položeno na oltar onoga tko je današnjim klincima tek popularan holivudski lik, modna ikona, prepoznatljiva faca – ili najsimpatičniji lik iz neke psihijatrijske ustanove.
Za tu poziciju u kolektivnoj memoriji nužno je, očito, u svoje vrijeme samo biti maštovitiji i izdvajati se od drugih, po izgledu i izrečenom. A za ostalo će se već pobrinuti vrijeme i čovječanstvo kao takvo, koje voli zaborav i mrzi učenje, pa i ne čudi što stalno pada na popravnom.“
Jojo Rabbit, inače solidno filmsko ostvarenje i film koji na svoj način ukazuje na ono što ukazuju i oskarovski epski i potresni filmovi, bio mi je tada samo poticaj da napišem ovo što sam napisao, potpuno svjestan kako, što smo udaljeniji od Drugog svjetskog rata, on sve manje u nama budi jednake emotivne podražaje kao što ih je budio u generacijama koje su ga direktno proživjele i preko čijih leđa se prelomio.
Uostalom, jedna od neminovnih stvari se dogodila, čitave generacije su u međuvremenu biološki završile svoj život u ovoj dolini suza i sve je manje onih koji se uopće sjećaju onog rata, sve je manje onih iz čijih očiju možete vidjeti strašne slike, a mi preostali sve smo skloniji banalizaciji, lijenosti i reviziji općeprihvaćenih činjenica bez da nas zanima način na koji se u to zbilja možemo uvjeriti.
Novi naraštaji preuzeli su odnos prema onom ratu kroz navijačko – ideološki oblik, banalizirajući ga do kraja, kao da se radi o identifikaciji s nogometnim klubovima, suštinski odbijajući prihvatiti ikakvu drugu verziju događaja od one za koju su sigurni da se zbila. Nekadašnji koljači, egzekutori bez suda i otimači tuđih života i imovine odavno nisu na stupu srama i odavno im povijest ne sudi, nego se kočopere ili proviruju ispod majice, ravno iz srca, kao da se radi o rock božanstvima iz zlatnog perioda hard rocka. Od Hitlera mnogima prvo u glavi zazvone uniforma i brčići, kao da su u pitanju Elvisovi zulufi ili Lennonove cvike.
A nije saveznik bila ni zadnjih godina vrlo direktna i tako često dijeljena asocijacija na aktualnog ruskog predsjednika s nacističkim diktatorom, što je donekle devalviralo lik i djelo onog starijeg i razblažilo ga u kontekstu današnjeg izrazito podijeljenog svijeta, kojeg krasi jedna zajednička medijska osobina - sve može proći, samo neka privlači pažnju!
Pogotovo u tranzicijskim i revizionističkim društvima, kakvo je naše, ne treba ti ni maskenbal da prepoznaš svaki oblik sličan fašizmu, nacizmu ili bilo kojem drugom totalitarizmu. I problem i jest u tome što nam ne treba troje mladih maskiranih u naciste na maškaradi u lokalnom noćnom klubu da bi primijetili da toga svaki dan ima oko nas. I ne samo po zidovima, odakle se uglavnom kod nas teško stvari brišu, nego i suštinski, u svakom odnosu većine prema manjini, siledžije prema miroljubivom, jednih nacionalizama prema drugima. I bit će krnjavo ako se od stabla opet ne vidi šuma i sve ostane fokusirano na maškarani ispad za jedan dan, a ostalim danima ostanemo gluhi, nijemi i slijepi.
Jer ima toga i tamo gdje to možda i ne očekujete ili gdje mislite da ga ne može biti, ma nema šanse! U onima koji u drugome traže fašizam, a ne vide ga u svom nastupu, u običnim svakodnevnim komentarima ljudi, koji tako lako, tako uvjereni u svoju ispravnost i misiju hladno napišu – „Malo si ih i pobio“ ili „Ustani, sve ti je oprošteno!“, a jedino gore od tih gnjusnih komentara je potpuni izostanak reakcije. Ili relativiziranje svega usporedbom karaktera i težine između starih i novih zločina, čemu smo ovdje jako skloni. I ponašanjem kao da je to posve normalno, kao da su to riječi bez težine i namjere, kao da se to ne događa i nama, nego samo drugome.
A događa se, itekako se događa. I kod nas. I u cijelom svijetu. Nažalost. Na filmu je možda i smiješno, na maskenbalu se nečiji filmovi, bez ikakvog dubljeg razmišljanja, zavrte u glavi, a tek što ćemo sa stvarnim i svakodnevnim izljevima gnoja i potpunoj odsutnosti suosjećanja za drugoga i drugačijeg? Što ćemo sa društvom u kojoj je svaka naša zločinačka namjera i zločin u najavi započet s onim „Da, ali…“
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.
