I Juda i Petar izdali su Isusa: Samo je jedan vjerovao da još ima put natrag!

U tjednu koji nas vodi prema Uskrsu, ponovno otkrivamo dvije ljudske priče koje su se urezale u samo srce kršćanske poruke – priče o Judi i Petru. Dvojica učenika, jednako bliskih Isusu, ali s potpuno različitim završecima.

Obojica su pala. Juda je izdao Učitelja za trideset srebrnjaka, Petar ga je triput zatajio u presudnim trenucima. No razlika među njima nije bila u težini grijeha, već u onome što su učinili nakon toga.

Petar, slomljen i u suzama, nije pobjegao. Ostao je blizu. Priznao je svoje slabosti, plakao gorko, ali nije odustao od mogućnosti oprosta. I upravo u toj slabosti Krist ga ponovno pronalazi – i gradi na njemu nešto novo. Na toj vjeri i ranjivosti, nastaje Crkva.

I Juda i Petar pali su. Samo je jedan ustao.

Juda je, s druge strane, povjerovao da je njegov grijeh veći od Božjeg milosrđa. I to je bila njegova tragedija – ne sama izdaja, nego odbijanje da povjeruje da još postoji put natrag.

U tome je i danas razlika koja oblikuje naše živote. Uskrs nas ne poziva da budemo savršeni, nego da vjerujemo kako nas Ljubav nikada ne prestaje tražiti. Da svaki pad može biti temelj nečeg novog – ako dopustimo da nas Bog ponovno pronađe.

Uskrs nije samo slavlje uskrsnuća, nego i poziv na uskrsnuće iznutra. Da se ne predamo očaju, nego da budemo poput Petra – onaj koji je pao, ali ustao. Jer nije sve gotovo kad padnemo. Gotovo je tek kad povjerujemo da nas Bog više ne želi.

I zato se u ovim danima zapitajmo: ako je Krist oprostio Petru, zašto ne bi i meni? I imam li hrabrosti vratiti se?

Jer možda Uskrs ne počinje praznim grobom, nego odlukom da povjerujemo – da još nismo izgubljeni.