Melodije Bugojna i Donjeg Vakufa

Ustani iz sjene
Osedlaj bijelog konja sudbine
I spremi se za put
Sad je tvoje vrijeme...
Marko Perković Thompson, Ustani iz sjene

Počela je iscrpljujuća i predvidiva predizborna kampanja i prosječan građanin Bosne i Hercegovine ima onaj uznemirujući osjećaj već viđenog. Kao da smo svi skupa, zajedno s našim političarima, zarobljeni u zlokobnoj vremenskoj petlji koja nas uvijek iznova vraća na početak.

Kao da smo nekim mitskim prokletstvom ubačeni u obrasce iz znanstveno-fantastičnog filma "Beskrajan dan" iz 1993. u kojemu se glavni junak, cinični meteorolog Phil Connors, kojega igra Bill Murray, budi uvijek na isti dan – 2. veljače – i prisiljen ga je proživljavati uvijek iznova sve dok ne postane bolja osoba.

Mržnja kao strategija

U našem scenariju, nažalost, stvari se odvijaju u obrnutom smjeru u odnosu na film, jer naši "glavni glumci" iz dana u dan postaju sve gori. Teško je i pretpostaviti dokle se nisko mogu spustiti pojedini političari, koji se u predizborno vrijeme probude iz višegodišnje hibernacije, što ne govori toliko o njima, koliko o zapuštenom biračkom tijelu koje prihvaća takve modele. Generalno, što je neki političar potkapacitiraniji, to je više spreman koristiti govor mržnje kao jedinu političku strategiju.

U tome je najdalje otišao Elmedin Konaković, ministar vanjskih poslova Sarajevskog džemata koji je u svojstvu ministra vanjskih poslova napao Željanu Zovko, HDZ-ovu zastupnicu u Europskom parlamentu. Zbog čega baš nju? Valjda zato da se malo razlikuje od svojih političkih oponenata koji su se dovezali potrošenog Dragana Čovića.

"Jedna osoba, Željana Zovko, zatrovala je sve briselske urede tezom kako je ovo zemlja sukoba tri strane i kako su radikalni muslimani prijetnja za Europu. Najtolerantniji narod svijeta koji živi s ubojicama, koji živi s počiniteljima zločina, bio je prezentiran u Bruxellesu kao najradikalniji dio naše zajednice", izjavio je Elmedin Konaković tokom predizborne kampanje.

Bijeda hrvatske politike

U kolokvijalnom govoru u Bosni i Hercegovini, kojim "govori" veći dio Konakovićeva biračkog tijela, ne koristi se izraz "zatrovati", već izraz "usmrdjeti". (Usmrdjela je cijelu ulicu svojim tračevima, na primjer.) Pretpostavljam da je Konaković toga itekako svjestan. Željana Zovko je provizorno odabrana meta preko koje je Konaković "diplomatskim rječnikom" plasirao svojim biračima, svjesno ili ne, tezu o smrdljivim Hrvatima.

Sporna je, naravno i teza o "najtolerantnijem narodu svijeta" koji živi s "ubojicama i počiniteljima zločina", što se, naravno, odnosi na Srbe i Hrvate, koja se uklapa u autoviktimizacijske obrasce bošnjačke politike. Trebao bi Konaković, ako bi koristili njegovu nastranu logiku, otići u Trusinu ili u Grabovicu pa pitati, ako je tamo ostao još koji preživjeli Hrvat, što misle o "najtolerantnijem narodu na svijetu".

Početak predizborne kampanje Zdenka Lučića, kandidata za člana predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, obilježio je thompsonovski slogan "Ustani iz sjene", koji otkriva svu bijedu hrvatske politike u Bosni i Hercegovini. Lučić je prvoloptaški "osedlao bijelog konja sudbine", što je možda i politički oportuno, plutajući na valu fenomena Thompson koji je civilizacijski vratio Hrvatsku u 1945. godinu, a Bosnu i Hercegovinu u 1991.

Govori jedno, a radi suprotno

O kojoj "sjeni" govori Lučić? Ako govori o političkoj marginalizaciji Hrvata, što je prva asocijacija koja mi pada na pamet, onda to treba otvoreno reći. Međutim, neće, jer Lučić govori jedno, a radi potpuno suprotno. Čovjek otvoreno traži bošnjačke glasove, jer se drugačije ne može protumačiti njegovo gostovanje na notornoj Face TV, čime daje legitimitet politici marginalizacije Hrvata.

Politički voluntarizam Zdenka Lučića neminovno otvara i neka druga pitanja, jer ne vjerujem da je Lučić toliko naivan i neupućen, čime dolazimo do drugog, najporaznijeg scenarija, da je ovdje riječ zapravo o unaprijed dogovorenoj igri između HDZ-a i preostalih hrvatskih stranaka, gdje Lučić figurira kao trojanski konj koji treba uzeti određeni postotak bošnjačkih glasova od Slavena Kovačevića, što je po mojemu mišljenju najbliže istini, što je također davanje legitimiteta Željku Komšiću i sličnima.

U kampanju se uključio i Željko Komšić koji je progovorio o Hrvatima: "Službeno nisu protiv BiH, a ipak su – također otvoreno – štovatelji Udruženog zločinačkog pothvata (UZP), Praljka, Kordića i sličnih osuđenih ratnih zločinaca, HZ HB-a i tako dalje. I ne bi im smetalo da Dodik uspije u svojim planovima."

Pojebani komšićevski um

Pokušajmo se na trenutak uvući u pojebani komšićevski um i stati pred iskrivljeno zrcalo: "Bošnjaci službeno nisu protiv BiH, a ipak su – otvoreno – štovatelji ratnih zločinaca, Delića, Alagića, Mahmuljina i sličnih osuđenih ratnih zločinaca, Hamasa, Irana i tako dalje, i ne bi im smetalo da Dodik uspije u svojim planovima, jer su ionako otpisali Republiku Srpsku kao trajno izgubljen teritorij."

HDZ BiH na izbore izlazi pod središnjim sloganom "Za ono što vrijedi". Poruka se odnosi na cjelokupnu stranačku kampanju. Ne znam samo odnosi li se ovo i na udžbenike, pošto je županijski ministar iz ove stranke svjetski fenomen, čovjek koji je izumio obrazovanje bez udžbenika čime je hrvatsku djecu u Srednjobosanskoj županiji vratio u kameno doba.

SDP na svojim predizbornim skupovima koristi otrcanu koreografiju, po kojoj njegovi kandidati glume rock zvijezde, odjeveni u  prepoznatljive crvene jakne s logom stranke. Pohvalno je, jedino, što više ne laprdaju o multietničkom karakteru stranke iz koje dolaze najviđeniji bošnjački politički jastrebovi, poput Denisa Bećirovića i Zukana Heleza. Ipak, ako žele ostati dosljedni do kraja, što je iluzorno očekivati, trebali bi promijeniti boju jakni, umjesto crvene uzeti zelenu, barem za nijansu tamniju od zelene sa zastave Stranke demokratske akcije.

Melodije Sidneya i Melbournea 1991.

Ipak, jedan predizborni događaj treba posebno izdvojiti, koji neodoljivo podsjeća na najbolje epizode "Alana Forda". Načelnik Općine Bugojno ugostio je početkom rujna ostarjelog Stjepana Mesića. Načelnik Mašić poklonio je Mesiću grb Općine Bugojno, dok je "visoki gost" iz Hrvatske načelniku poklonio dvije svoje knjige. Mašala.

Stjepan Mesić je u sklopu posjete sudjelovao na svečanosti u povodu 837. godišnjice Povelje Kulina bana (??????), manifestacije čiji su organizatori Općina Bugojno i Bosansko akademsko društvo Austrija, te posjetio općinu Donji Vakuf gdje je dočekan kao čovjek, drug i antifašista. Ne znam jesu li tokom posjete Mesić i njegovi domaćini evocirali uspomene na Melodije Sidneya i Melbournea 1991., gdje je mlađahni Mesić osvojio prvo mjesto s pjesmom "Evo zore, evo dana".

Mesić na televizijskim snimkama pri hodu koristi štap, što me po viđenom apsurdu podsjetilo na legendarnu epizodu "Alana Forda" u kojoj vidimo starca u njujorškom Centralnom parku koji hrani golubove. Starac u jednom trenutku pogleda oko sebe, a kada shvati da ga nitko ne gleda, usmrti štapom goluba, strpa ga u džep i odlazi.

Tek kada političke slogane stavimo u stvarni kontekst, ako političare shvatimo ozbiljno, otkrijemo svu bijedu, ne politike i političara, koji su itekako svjesni što rade, već bijedu glasačkog tijela koje ih uporno, na vlastitu štetu, održavaju na vlasti. Doduše, treba ih i razumjeti, jer nemaju alternativu. Što ako ustanu iz sjene i završe u najdubljem mraku?