Grobnica za Borisa Davidoviča
Ostaje u ruskoj literaturi kao medicinski fenomen: slučaj Darmolatova ušao je u sve novije udžbenike patologije. Snimak njegovih mošnji, veličine najveće kolhozne tikve, preštampava se i u stranim stručnim knjigama gde god je reč o elefantijazisu (elephantiasis nostras) i kao naravoučenije piscima da za pisanje nisu dovoljna samo muda.
Danilo Kiš, Grobnica za Borisa Davidoviča
Prije pedeset godina, 1976., u Zagrebu je objavljena jedna od najvažnijih knjiga srpske književnosti: zbirka priča Danila Kiša "Grobnica za Borisa Davidovića", podnaslovljena kao "Sedam poglavlja jedne zajedničke povesti", što je danas nesumnjivo jedan od najvažnijih datuma u književnoj povijesti bivše države.
Knjiga je objavljena na latinici, što treba spomenuti zbog jednog neobičnog paradoksa: jedan od najvažnijih romana hrvatske književnosti, "Kiklop" Ranka Marinkovića, objavljen je 1965. u beogradskoj Prosveti, na ćirilici. Kišovu "Grobnicu" objavio je Slavko Goldstein u zagrebačkoj izdavačkoj kući Liber, zajedno s beogradskim BIGZ-om kao suizdavačem.
Motiviran neznanjem svojih studenata
Zbirka se sastoji od sedam priča u kojima Kiš opisuje tragične životne sudbine fiktivnih židovskih revolucionara koji su završili u Staljinovim logorima smrti. Izuzetak je priča "Psi i knjige", prijevod zapisa jednog svećenika iz vremena inkvizicije, čija se radnja odvija u prvoj polovici 14. stoljeća na jugu Francuske.
Dva su glavna razloga zbog kojega je Kišova "Grobnica" objavljena u Zagrebu, a ne u Beogradu. Beograd nije želio narušiti diplomatske odnose sa Sovjetskim Savezom. Uz to, staljinistički teror još uvijek je u to vrijeme bio tabu tema u bivšoj Jugoslaviji, iako je nekoliko godina ranije u Francuskoj objavljen prijevod kapitalnog "Arhipelaga Gulag" Aleksandra Solženjicina preko kojega se svijet iz prve ruke upoznao sa strahotama Staljinovih logora.
(Kiš je "Grobnicu za Borisa Davidovića" napisao dok je radio kao lektor na sveučilištu u Bordeauxu, motiviran svojim frustracijama prouzročenim neznanjem i nevjerovanjem svojih studenata koji su, mahom ljevičarski orijentirani, odbijali povjerovati u postojanje Gulaga.)
Obrušavanje čaršije
Drugi razlog bila su beogradska klanovska previranja koja su svom snagom isplivala na površinu nakon što je knjiga objavljena, kada se književna čaršija žestoko obrušila na Kiša. Iz današnje perspektive, ta podjela, na Kišove kritičare i one koji su stali u njegovu obranu, imala je jasne nacional-političke elemente, što se dalo vidjeti desetak godina kasnije, kada je većina Kišovih kritičara, poput Brane Crnčevića ili Miodraga Bulatovića, stala na stranu Slobodana Miloševića, dok su Kišove pristalice, poput Mirka Kovača, Filipa Davida, Predraga Matvejevića, bili žetoki kritičari Miloševićeva režima.
Posebno je zanimljiv primjer pisca i književnog kritičara Borislava Mihajlovića Mihiza, koji je stao na Kišovu stranu. Mihiz, koji je bio poznat kao oštar i dosljedan kritičar jugoslavenskog socijalizma, u početku je pozdravio dolazak Miloševića na vlast, da bi samo nekoliko godina kasnije postao jedan od njegovih najžešćih kritičara, smatrajući Miloševićevu vladavinu jednom od najvećih tragedija u modernoj povijesti Srbije.
"Grobnica za Borisa Davidoviča" po svojim književno-stilskim elementima predstavlja originalno i inovativno djelo, zbog čega se Kiš nametnuo kao najvažniji književni uzor generacijama rođenim 1960-i i početkom 1970-ih. Dva pisca koja su ostavila najdublji trag na njegovo stvaralaštvo bili su Bruno Schulz i Jorge Luis Borges. Osim njih dvojice, treba još spomenuti Jamesa Joycea i Franza Kafku.
Miješanje fikcije i fakcije
"Nema sumnje, pripovetka, tačnije rečeno pripovedačka umetnost, deli se na onu do Borhesa i na onu posle Borhesa. I tu ne mislim na proširenje polja realnosti (u pravcu fantastike), nego u prvom redu, na samu tehniku pripovedanja; mopasanovsko-čehovljevsko-o’henrijevsko pripovedanje, koje je težilo detalju i koje je stvaralo svoje polje mitologema indukcijom, zamenjeno je kod Borhesa jednim čarobnjačkim i revolucionarnim pothvatom, dedukcijom, što je samo drugo ime za svojevrsni pripovedački simbolizam", zapisao je Kiš.
Iako je Borges izvršio značajan utjecaj na zagrebačke fantastičare, prvenstveno na Irfana Horozovića, tek je Kiš ušao u samu srž revolucionarne Borgesove pripovjedačke tehnike: miješanje fikcije i fakcije, građenje narativne strukture priča po uzoru na povijesne dokumente, najčešće izmišljene, spajanje fikcije i stvarnosti, povijesti i izmišljaja, te korištenje književnih (para)citata.
Kiš je rođen 1935., a njegov otac i mnogi članovi njegove šire obitelji ubijeni su u nacističkim koncentracijskim logorima. Vjerovao je, kako je izjavio u jednom intervjuu, da "književnost mora ispraviti povijest: Povijest je opća, književnost konkretna; Povijest je mnogostruka, književnost individualna. Što znači 'šest milijuna mrtvih' ako ne vidite pojedinačno lice ili tijelo – ako ne čujete pojedinačnu priču?"
U priči "Krmača koja proždire svoj okot", koja govori o irskom revolucionaru Gouldu Verskojlsu koji je 1936. došao u Španjolsku, boriti se na strani republikanaca, Kiš opisuje kanibalski karakter staljinizma. Verskojls je na prevaru doveden na vojni parobrod, te je zatočen u potpalublju. Nakon tri dana zatočeništva, u ćeliji mu se pridružuju dvojica uhićenih komunista i trio provodi naredne dane u žustroj diskusiji, dok brod nije najzad stigao na odredište. Sva trojica su potom sprovedena u Gulag. Nekoliko godina kasnije, Verskojls gine u neuspjelom pokušaju bijega.
U središtu najvećeg književnog skandala
Nekoliko mjeseci poslije objavljivanja, knjiga se našla u središtu najvećeg književnog skandala u bivšoj Jugoslaviji. Kiša su njegovi protivnici optužili za plagijat. Napadi i optužbe trajali su mjesecima i bili su najčešće vezani za navodno plagiranje memoarske knjige "7000 dana u Sibiru" Karla Štajnera.
"Optužnicu" protiv Kiša pokrenuo je novinar "Duge" Dragoljub Golubović. Tekst se trebao pojaviti u "Dugi", međutim urednici "Duge" Brana Crnčević i Velimir Vesović odustali su od toga na nagovor supruge Borislava Mihajlovića Mihiza. Tekst, koji je pokrenuo lavinu, objavljen je u zagrebačkom "Oku".
U Kišovu obranu stali su neki zagrebački i beogradski književni autoriteti, poput Predraga Matvejevića, Tarasa Kermanuera, Nikole Miloševića, Borislava Mihajlovića Mihiza, a onda je i beogradski NIN, koji se nekoliko mjeseci držao po strani, počeo objavljivati tekstove u kojima su se s Kišom obračunavali književnici Branimir Šćepanović i Miodrag Bulatović.
Kiš je svojim kritičarima odgovorio polemičkom knjigom "Čas anatomije". Na naslovnoj stranici knjige prikazano je slavno ulje na platnu Rembrandta van Rijna "Sat anatomije dr. Nicolaesa Tulpa". "Čas anatomije" veliki je polemički spis i jedna od ključnih knjiga suvremene srpske književnosti, u kojoj Kiš govori o književnosti, svojim djelima, ali i o politici i društvu.
Izgnanstvo u Francusku
Dakle, jedna od najvažnijih knjiga srpske književnosti, "Čas anatomije", nastala je slučajno, o čemu piše i sam Kiš: "I da nije bilo te senzacionalističke štampe i naših novinara-propalih-pisaca koji su svemu tome davali boju i ton, možda do ove knjige i ne bi došlo, ne bi moralo doći, jer bih sve to – ili barem najveći deo toga što imam reći – izneo na stranicama štampe još tokom same te afere."
"Neviđena hajka koja se podigla oko knjige "Grobnica za Borisa Davidoviča" i njenog autora ostala je za nama kao kakav provincijski "šabbat"; prozori su ponovo u mraku, zavese su spuštene, psi su umukli, a po trgovima vetar prevrće staru novinsku hartiju – poslednje svedočanstvo te Valpurgijske noći, tog veštičjeg (književnog) karnevala", piše Kiš u uvodnom dijelu "Časa anatomije".
Polemika je dovela do Kišova samoizgnanstva u Francusku, gdje je 1989. i umro. U tom periodu povremeno se vraćao u Beograd i u Dubrovnik. Sahranjen je, po vlastitoj želji, u Beogradu. Nekoliko godina pred smrt, 1985., primajući Andrićevu nagradu za zbirku "Enciklopedija mrtvih", Kiš se neizravno dotaknuo i afere oko "Grobnice za Borisa Davidoviča": "Ništa nema od naše zemlje. A ja niti mogu sa njom niti bez nje."
"Grobnica za Borisa Davidoviča" doživjela je u bivšoj državi desetine izdanja, a prevedena je na tridesetak stranih jezika, uključujući kineski i perzijski. Usprkos napadima, Kišova knjiga živi i dalje, za razliku od knjiga njegovih kritičara. O njoj su pisala velika književna imena poput Josifa Brodskog, Milana Kundere, Claudija Magrisa, Petera Esterhazyja... Kiš je, što također treba naglasiti, u godinama pred smrt bio jedan od izglednijih kandidata za Nobelovu nagradu za književnost.
Pridružite se WhatsApp kanalu Bljesak.info i među prvima saznajte najvažnije vijesti iz Mostara, Hercegovine, BiH i svijeta. Na kanalu donosimo kratke, izravne informacije i sadržaj koji ne mora uvijek čekati objavu na portalu. Kanal možete napustiti u svakom trenutku.


-webp.webp)








-webp.webp)











