Goran Bare (1965-2026)

Bio sam rob

neobičan oblik ljudskog stvorenja

oko mene otrovno cvijeće

raslo je svuda...

Goran Bare, A ti još plačeš

Prošli tjedan je u Zagrebu preminuo Goran Bare, rođen 1965. godine u Vinkovcima, jedno od najvećih autorskih imena bivše jugoslavenske rock scene, usporediv s Milanom Mladenovićem iz Ekatarine Velike i Branimirom Johnnyjem Štulićem koje je Bare u jednom intervjuu nazvao "dvojicom najboljih umjetnika koje je ova zemlja ikada imala", bez obzira što su Bare i njegova prateća grupa Majke najveći dio svoje diskografije objavili nakon raspada Jugoslavije. Jedini album koji su Majke objavile uoči rata, 1990. godine, "Razum i bezumlje", tadašnja kritika proglasila je najboljim rock albumom godine.

Majke su osnovne 1984. godine i već dvije godine kasnije, 1986., uslijedili su nastupi u zagrebačkim i beogradskim klubovima, gdje ih je zapazio nezavisni zagrebački izdavač Zdenko Franjić, tako da već naredne godine nastaju prvi demo snimci Majki. Godine 1989. u automobilskoj nesreći poginula su trojica Barinih prijatelja, među kojima je bio i gitarista Majki Marin Pokrovac, nakon čega je Bare postao ovisnik o teškim drogama. Tokom 1994. godine uspješno se izliječio od ovisnosti, ali se ponovo vratio u pakao droge naredne godine, kada mu je umrla prva supruga koja je par godina bila ovisna o heroinu.

Najbolji spot u 21. stoljeću

Prekretnicu u karijeri Majki predstavlja četvrti studijski album Majki "Vrijeme je da se krene" iz 1996., na kojem se nalazi nekoliko pjesama koje su obilježile diskografiju Majki, poput pjesama "Vrijeme je da se krene", "Mene ne zanima" i "A ti još plačeš" koja je po mome mišljenju jedna od najboljih pjesama Majki.

Nakon albuma "Put do srca sunca" iz 1998. uslijedila je pauza od 13 godina, do 2011. kada su Majke izdale svoj najuspješniji album "Teške boje" koji je bio nominiran u čak jedanaest kategorija za nagradu Porin, a dobili su ih šest, uključujući i Porina za najbolji rock album.

Dva oficijelna spota za ovaj album, za pjesme "Povedi me u noć", koji je urađen kao koncertni snimak, i "Teške boje", snimio je kultni splitski video umjetnik i redatelj Žare Batinović, koji je snimio oko 150 spotova. Spot za "Teške boje" neki su domaći kritičari proglasili najboljim spotom urađenim u 21. stoljeću.

Pjesnički talent

Zanimljiv je suodnos između Bare i Batinovića, dvije izrazito autodestruktivne osobe, čiji su život obilježile droge i ovisnost. Nitko kao Batinović nije toliko uronio u Barino stvaralaštvo. U "Teškim bojama" Batinović je zapravo opisao Barin život, a na neki način i svoj, kao kalvariju, dok je u spotu "Povedi me u noć" brzim izmjenama kadrova dočarao energiju kojom pršte scenski nastupi Majki.    

U pauzi između projekata s Majkama, Goran Bare je s grupom Plaćenici objavio 2001. godine svoj prvi samostalni album "Izgubljen i nađen", s kojeg se izdvaja pjesma "Put ka sreći", koji je dobio iznimne pohvale kritike, te proglašen najboljim rock albumom godine. S Plaćenicima je 2003. objavio još jedan samostalni album, "7".

Nakon nove pauze od sedam godina Majke su 2018. snimile svoj ponajbolji album "Nuspojave" koji otvara njihova možda ponajbolja pjesma "Ljubav krvari", čiji tekst na najbolji način govori o pjesničkom talentu Gorana Bare, koji je banalne konstrukcije, poput "ljubav krvari" ili "oblik ljudskog stvorenja" pretvarao u vrhunsku poeziju.

Na dvadesetom Mediteran Film festivala, održanom u Širokom Brijegu 2019. godine, prikazan je dokumentarni film "Bure Bareta Vol 1" Roberta Bubala, Marija Vukadina i Renata Tonkovića. Radi se zapravo o intervjuu, koji bismo slobodno mogli opisati kao Barin životni intervju, u koji su montirani video-isječci iz različitih faza karijere Majki.

Izlet u politiku

Rijetko lucidni i opušteni Goran Bare, koji je priznao da se uoči snimanja intervjua, da bi bio opušteniji, malo više "urokao" tabletama, govori o svojim počecima i odrastanju u Vinkovcima, kao i o tragičnim epizodama koje su mu iz temelja promijenile život.

Nakon automobilske nesreće u kojoj su poginuli njegovi prijatelji, Bare je napustio Vinkovce, zbog nasilja kojemu je bio izložen, i preselio u Zagreb. O tom periodu života kaže: "Ja sam osjećao da počinjem polako gubiti kontrolu nad sobom, tako da je bolje što sam otišao jer bih vjerojatno ubio nekoga..."

Zatim govori o najvažnijim glazbenim utjecajima, gdje posebno izdvaja dvije ploče: drugi studijski album Stoogesa "Fun House" i "Rock 'n' Roll Animal", koncertni album Loua Reeda iz 1974. Njegovi glazbeni uzori su se tokom karijere mijenjali. Prema vlastitim tvrdnjama, album "Nuspojave" nastao je pod utjecajem Davida Bowieja i Iggy Popa, a od grupa s prostora bivše Jugoslavije posebno je izdvajao slovensku punk grupu Pankrti koja je, po njemu, bila jugoslavenska varijanta The Clasha Joa Strummera.

Goran Bare za sebe je tvrdio da je ljevičar. Jedini njegov izlet u politiku zabilježen je tokom predsjedničkih izbora u Hrvatskoj iz 2009., kada je njegova pjesma "Put ka sreći" poslužila kao himna u kampanji Ive Josipovića, što je Bare kasnije zažalio. Imao je jako loše mišljenje o političarima. Jedne prilike, kada se usprotivio zabrani koncerata Marka Perkovića Thompsona jer je smatrao kako je "svako zabranjivanje kontraproduktivno", izjavio je kako bi on "radije zabranio govore nekih političara".

Drugačije svjetlo

Bio je skeptičan i prema bendovima koji su svoju karijeru gradili plakatnim ideološkim floskulama, poput Hladnog piva. "Što se Hladnog piva tiče, oni za mene nisu rock'n'roll bend onako kako ja doživljavam. Oni su za mene kao braća Marx sa gitarama", izjavio je, a nije se libio ni negativnih izjava o nekim dugim mainstream autorima, poput Gibonnija.

Bare, koji je inzistirao na potpunom ogoljavanju, smatrao je da glazbenik mora proživjeti ono o čemu pjeva. Za Gibonnija je izjavio da njegove pjesme nemaju pokriće u stvarnom iskustvu i da su njegovi tekstovi produkt "dobrog zanata, a ne proživljene boli ili emocije".

Bare je po svom autorskom habitusu prvenstveno pjesnik. Njegove pjesme sjajno funkcioniraju i na "papiru", kao samostalni poetski uradci, i bilo bi zanimljivo vidjeti knjigu u kojoj bi bili objavljeni tekstovi svih pjesama koje je Bare napisao. Uvjeren sam da bi to bila antologijska poetska zbirka koja bi prikazala Baru u jednom potpuno drugačijem svjetlu.

U filmu "Bure Bareta", Bare je ismijao famu o rokerima s početka rata iz devedesetih, kada su rokeri na neviđeno predstavljani kao opozicija narastajućem nacionalizmu, što se ubrzo pokazalo kao jedna velika laž. "Ne volim da me zovu rokerom", kaže on, "to je za mene uvreda... Zato što sam panker. Nisam roker. A drugo, u Vinkovcima su rokeri bili ljudi koji voze motore... Volim više da mi kažu da sam narodnjak nego roker. Narodnjaci su puno iskreniji ljudi nego rokeri."