Dovoljno kasno da politička šteta bude počinjena, predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović je demantirala navode „Jerusalem Posta“ prema kojima je, tokom službene posjete Izraelu, Bosnu i Hercegovinu opisala kao državu pod kontrolom Irana i političkog islama.
Dok se, dakle, KGK sjetila da kaže kako ništa od napisanog nije izjavila, nisu reagirali samo Robert Prosinečki, Sead Kolašinac i grupa Regina. Svi ostali na razne načine jesu.
Uglavnom, uobičajene pozicije su zadržane, položaji učvršćeni, otvoreno prvenstvo u imanju mišljenja je privedeno kraju i za dan - dva se više niko neće baviti ovim, ali ni puno ozbiljnijim problemom u odnosima dvije države: jedne koja ne zna šta bi sa sobom i druge koja se pretvara u vojnu krajinu Evropske Unije.
Gradonačelnik Bihaća Šuhret Fazlić sedmicama upozorava na česte ulaske naoružanih pripadnika MUP-a Hrvatske na teritorij Bosne i Hercegovine u koju vraćaju migrante pohvatane po šumama i gorama susjedne države. I sam Fazlić je, tvrdi, dok je bio u lovu sreo grupu policajaca koji su mu kratko i jasno rekli da samo provode naređenje nadležnog ministarstva i svog šefa Davora Božinovića.
Na silne i nimalo ugodne tvrdnje o nasilnom ponašanju policije u Hrvatskoj prema migrantima, te povredama međudržavne granice prilikom njihovog transporta u Bihać i okolicu, službeni Zagreb odgovara viškom riječi i manjkom dokaza. Prvo jer drugačije ne ide, a drugo iz nužde. Božinovićeva policija, naime, batina, lovi i prebacuje u BiH svakoga koga uhvati u pokušaju da prehoda terirorij Hrvatske. I ne radi to zato što voli, već zato što mora. Kao što je EU dozvolila vladi Zorana Milanovića i njegovom ministru unutrašnjih poslova Ranku Ostojiću da preuzmu i na granice Slovenije dovezu na stotine hiljada migranta, e tako je Andreju Plenkoviću i Davoru Božinoviću i rekla i pomogla da zatvore prolaze i prekinu balkansku rutu koja, zahvaljujući Srbiji, sada vodi preko BiH.
U stabilnim država migrantski problemi su prvenstveno humanitarnog i ekonomskog karaktera. Ljudski je, u prevodu, pomoći osobama u nevolji, samo što to i košta, jer ih treba smjestiti, nahraniti, obući, liječiti i, ukoliko su stigli gdje žele, naučiti jeziku i običajima, uputiti u zakone i pravila društveno prihvatljivog ponašanja. U Bosni i Hercegovini je migrantsko pitanje prije i više od svega političko.
Aleksandar Vučić zna da mu Hrvatska kao članica Unije može zagorčavati život i kvariti odnose sa Bruxellesom, pa njegov MUP umjesto prema istoku Hrvatske, na hiljade migranata šalje prema Drini koju, očito, prelaze kao plitak potok i onda kroz Republiku Srpsku idu ka krajevima u kojima su Bošnjaci većina.
Sama njihova, nimalo spontana pojava, poslužila je Miloradu Dodiku da prijeti formiranjem rezervnog sastava MUP-a, odnosno žandarmerije, vojne formacije unutar policijskih struktura.
Dragan Čović u posljednje vrijeme ima prečih problema, a prije nego su ga okupirali, bilo mu je važno da Iranci, Pakistanci, Sirijci, Libijci i ostali ne idu ka području kojeg kontrolira i da, naravno, ne kvari odnose sa Zagrebom.
Bošnjacima je, vidimo, najvažnije da na hiljade pješaka ka Uniji degažiraju Fazliću u čijem gradu petinu stanovnika čine migranti! Šta će i kako dalje biti, službeno Sarajevo zanima koliko i službeni Peking.
Temeljni preduslov za postojanje bilo kakve vanjske politike jer postojanje unutrašnje. U BiH, kao što znamo, nje nema. Ima, međutim, nečega drugog: skoro pa konsenzusa o tome da niti možemo, niti hoćemo, niti smijemo postati migrantski hot spot, jer su moguće posljedice svih vrsta – i humanitarne i ekonomske i sigurnosne i političke – na granici loših i groznih.
Bosna i Hercegovina ima kapacitete da bude baš ono što od nje migranti očekuju: prolazna, kratkotrajna stanica na njihovom putu ka Austriji, Njemačkoj, Skandinaviji... Sve drugo je i neodrživo i rizično.
U nekakvom idealnom raspletu energija utrošena na svađanje s bulažnjenjem „Jerusalem Posta“ ili na budalasto branjenje KGK zbog onoga što, kako tvrdi, uopće nije rekla, bila bi preusmjerena na traženje saveznika i načina da se istočne granice zatvore, a zapadne otvore. Toga, iskustvo govori, biti neće. Dok god Hrvatska provodi politiku EU prema migrantima u BiH, Dragan Čović će provoditi politiku Hrvatske prema migrantima u BiH. Dok god Vučiću odgovara da šalje migrante u BiH, Milorad Dodik će ih puštati da ulaze. Dok zapadni dio BiH postaje izbjegličkim kantonom, Bakir Izetbegović će se baviti pripremama za Kongres SDA na kojem sebi želi dodijeliti erdoganovske ovlasti. A Kolinda Grabar Kitarović... Pa, ona će na jesen, kada se zahukta predsjednička kampanja u susjedstvu, malo u Sarajevo gdje će se slikati sa Cvijetom Srebrenice na reveru, malo u Hercegovinu po glasove za koje će ponuditi nastavak famoznog zalaganja za jednakopravnost Hrvata i onda malo na jogu ili u šetnju s Kikom, kako se već zove službeni predsjednički pas u Zagrebu.
Ovdje, kod nas, kako bi rekao Abdulah Sidran, za svako rješenje postoji problem. Zato se, valjda, ozbiljnim, vidljivim i postojećim problemima i bavimo puno manje nego novinskim konstrukcijama i mišljenjima osobe od čijeg su međunarodnog ugleda manje samo ovlasti koje joj pripadaju.
Tekst u „Jerusalem Postu“ kreirao je win – win situaciji i za Kolindu Grabar Kitarović koja mora skupljati glasove za predstojeće izbore i za domaće lidere kojima je imanje stava važnije od imanja rezultata. To što od stavova nema efekta, a migranata ima i dalje, brine Šuhreta Fazlića i gotovo nikog drugog.
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.
