Od prošle kolumne prošlo je sedam dana. Sedam dana ponekad je ništa, a pokatkad u njih stane puno toga. Evo, recimo, od tog prošlog četvrtka do danas kulminirao je rat na Bliskom istoku, izraelske rakete gađale su Teheran, iranski balistički projektili Tel Aviv.
I taman kad smo pomislili da je sve kulminiralo toliko da evo ga, konačno, Treći, pojaviše se prvo američki bombarderi B2 i umjesto da dodatno raspiruju rat, ispade kako su donijeli mir. Jer samo jednu noć što smo nakon njih prespavali, pojavile su se informacije kako su svi spremni na mir. I ne prođe dugo, stvarno se zaustaviše. I svi se proglasiše pobjednicima, okačiše zastave i izvedoše narod na ulice. Ako vam sve zvuči pomalo bizarno, u redu je. Ako vam zvuči poznato, iz Bosne i Hercegovine ste.
Tako to Amerikanci rade, oni kad kažu dosta je, pa uđu i poprave, onda ga baš oprave! Tako je i naš rat, kad smo više i Bogu dodijali nakon tri godine bezumnog granatiranja civila po gradovima i još bezumnijeg klanja po selima, završio općim ugovorom u Daytonu i općom spoznajom kako smo svi pobijedili. Zavijorile se zastave, postrojile se vojske, proslavio trijumf i živio rođo. Trideset godina nakon još i više smo uvjereni da smo pobijedili. Makar u dubini duše znamo da ni oni drugi i treći nisu izgubili.
Bosna i Hercegovina živi i dalje. Svi kroz čitavu godinu ovdje proslavljaju svoje pobjede i to kako su se obranili. I poraze slave kao pobjede, ako baš dođe zgodno. I život ide dalje.
Nitko nema stvarne snage riskirati da iz ovog stanja pobjede kojim slučajem pređe u neki neočekivani rizik koji nosi poraz. Prijeti se preko medija, galami i obećava, podmeće i spriječava, ali suštinski se ništa ne mijenja. Svatko je svoj dio zemlje zakolčio, ogradio koliko mu se dopustilo, a dopustilo se, uredio i aranžirao po svom ćeifu. Ovdje spomenik, ovdje zastave, tamo mural, ondje vjerski simbol, baš tu i nacionalni prefiks. I lajf gouz on…
Vidim sinoć kako je Sud u Strasbourgu, točnije njegovo Veliko vijeće, poništilo prvostupanjsku odluku u slučaju Kovačević. Drugim riječima, i Europski sud za ljudska prava puhnu u leđa etničkom biranju, nauštrb od Kovačevića željenom građanskom modelu. Vidim bijes kod jednih i likovanje kod drugih. Standardno navijački. Kao u ovom prošlom ratu. Mislim, prošlotjednom.
Građanska, veliš? Ako mene pitaš stradala je službeno još 1990., kada se konačno potpuno neometan i pri zdravoj pameti, ovdašnji narod odlučio i definitivno jasno odijeliti na tri naroda, plašeći se jedan drugoga i glasajući svaki za svoju nacionalnu stranku. Ona otprilike petina, ona koja je bila spremna za koncept živjet ćemo zajedno, otada se, u najboljem slučaju vazda javlja kao 20 posto. Ali i to sve manje i manje, jer su je zla vremena i zli vuci rastrgli kroz godine.
Kroz turbulentne godine mnogo je ptica iz tog kruga svome jatu odletjelo, netko milom, netko silom, a netko običnom matematičkom radnjom sabiranja dva i dva. Druge ptice nikad ne polete, ali mnoge lijepo monetiziraju status ružnog pačeta unutar jata labudova. Ili šute, trpe i kimaju.
A ovećana i ojačana jata naših labudova se zbijenih redova homogenizirala vjerom, tradicijom i običajima, kroz medijski i školski sustav, plus od usta do usta, od uha do uha, toliko da je upitno koliko smo danas i sekularna država, a kamoli jesmo li građanska? Okej, u nekom smislu jesmo građanska, ali u onom koji bi htjeli neki, a služi im kao topuz u rukama, jednostavno nismo.
A i da smo bili, kao što suštinski nismo, jer pokazali smo prije 35 godina tko smo i što zapravo hoćemo, priznajmo, dosad bi prestali biti. Od 1990. pa naovamo dobro smo se naradili da zatremo, zgazimo i povaljamo sve što je iole mirisalo po građanskoj liniji i prešli u etničku varijantu u kojoj svi furaju svoje do maksimuma. Čak što više, trudimo se biti što različitiji. I homogeniji. I drukčiji. I nitko nikome ne popušta. Ustrajno.
Uostalom, neki dan su objavljeni službeni podaci o najpopularnijim imenima u Bosni i Hercegovini. Oštro možeš rezati gdje počinju i prestaju Davud, Hamza, Ali ili Džan, a gdje ih naglo smjenjuju Lazar, Vasilije, Uroš i Stefan. Gdje vladaju Amina, Iman, Nur, Farah ili Hana, a gdje postaju statistička greška u moru Milica, Sofija, Teodora ili Irina. Pogledate li još bolje vidjet ćete kako ima jasnih dijelova zemlje gdje je lakše pronaći iglu u plastu sijena nego Davuda ili Vasilija, a kamoli Teodoru ili Farah. To je ondje gdje suvereno vladaju Ante, Petar, Josip, Matej i Toma, odnosno Klara, Ana, Nika ili Lucija.
U nekoj zamišljenoj građanskoj, onoj koja miriše na kao da je bilo nekad, vjerojatno bi dosta ovih današnjih imena itekako zaostajalo u popularnosti za imenima poput Željko, Sanel, Vesna, Zdravko, Đani, Goran, Mili, Zlatko, Alen, Zoran, Igor, Sanjin, Jadranko, Slaven, Jasenko, Anel, Vedran, Feđa. A gdje su tek Maja, Sanja, Alma, Selma, Sonja, Vanja, Nina, Lejla, Amra, Anita, Anela, Amela, Ozrenko, Jagoda, Višnja ili Dunja? Većina ovih imena, a ima ih još, da ne zaboravim i svoje vlastito, danas pripadaju osobama koje su odavno zrele ili su u ozbiljnom srednjem životnom dobu i mala je šansa da ćete ova imena pronaći među današnjim osnovnoškolcima. I to ako lupom tražite.
Ne, nije u pitanju samo to što imena dolaze i prolaze, kao neka moda (kad smo kod toga, kad ste zadnji put čuli da je netko djetetu dao ime Indira?), u pitanju je ovdje kod nas i još nešto dublje i elementarnije. Ne samo da su imena drukčija nego prije 35, 40 ili više godina, nego su puno tradicionalnija, bez sivih zona i slavenske solidarnosti, te je i njihova distribucija strogo teritorijalno određena. Gdje je šansa da nađete imena izvan dominantnog kruga time veća što idete prema pozicijama između 25. i 50. mjesta po popularnosti. A i tad ih možda nećete pronaći. Sivih zona sve je manje u našem malom crno – bijelom svijetu u ovoj zemlji pobjednika.
Uostalom, kad ste zadnji put sreli ili upoznali nekoga da je dao djetetu ime Sanja? Maja? Zoran? Željko? Hej, bola', Željko? Sinonim za građansku. Uostalom, kad smo kod toga, nije uopće zaživjela niti Ljiljana…
Priznajmo, sve smo učinili da ova država bude sve samo ne građanska. Neki odmah i otvorenog garda, a neki po potrebi, mimikrijom, pristajenjem, ali jednako temeljito. Sve smo učinili da sjena građanske bude tek pokoje zalutalo drugačije ime, da se u presjeku tri skupa zakoprca pokoja, recimo, Una. Ali samo kao iznimka koja potvrđuje pravilo.
Ali, da smo svi pobijedili, jesmo. Dabome da jesmo. Lazar i Vasilije su pobijedili. Davud i Hamza su pobijedili. Ante i Josip su pobijedili.
Željko, Sanjin, Slaven, Vesna, Goran, Zlatko, Sanja, Igor, Nina, Sanel i Feđa su izgubili. Možda im još nitko nije javio, možda misle da nisu, ali jesu. Ali koga za to, realno, briga, ovdje u zemlji pobjednika? Pogotovo sad, kad ni u Strasbourgu nisu skužili u tome ništa neobično.
