Rezultati po autoru: Berislav JURIČ

Prst Milorada Dodika prst je u ranu ovoga društva u kojem su izrasli, poput korova, bogovi koji otupljuju porezne obveznike i tjeraju ih da zaborave da boguju i prstenjače njihovim novcem…

Opet, po tko zna koji put, ma koliko se plazio, nije nađen zajednički jezik za budućnost Bosne i Hercegovine.

Da nam ne bude dosadno, gledamo okupljanja u BiH, zemlji ljudi koji se nisu u stanju izvući na ulicu zbog svojih problema. Okupili smo se zbog Rusije i Ukrajine. Na različitim stranama, za različite strane.

Dragan Čović pokušava na površini držati priču o izbornom zakonu. Poklopila ga je svjetska kriza baš kao što su Sabor HNS-a i Izborni zakon poklopili glasno najavljeni plan demografije Hrvata u BiH.

Do nas, koji ne zanimamo sami sebe, dolaze vijesti zveckanju u Ukrajini. Mi, koji živimo od zveckanja, ne shvaćamo zvukove ozbiljno.

Dragan Čović je, filmski, sa svitom dužnosnika iza sebe koje prosječan hrvatski birač nikada nije vidio, pročitao sedam točaka koje smo već pročitali.

Život nas košta toliko da brojimo demografske smrti svojih gradova iako su oni odavno mrtvi samo su se mudraci sjetili da je bolje da prebrojavanje stanovnika ne vrijedi pa da ne znamo u kakvim pustinjama dahćemo.

Ma koliko se Dragan Čović čupao na čupanje iz konteksta, jedino što je odzvonilo s govornice u Banja Luci je poruka da se čuva Republika Srpska.

Ne trza (hrvatska) javnost u BiH na još jednu priču o hobotnici koja razlikuje prave od krivih domoljublja.

Koliko smo povezani govori i podatak iz službenih usta kako u Hercegovini vlada omikron varijanta koronavirusa a da se u Bosni još uvijek očekuje.

Plitki rovovi su zatrpani. Mostarsko natezanje završilo je tako da je otac Salem Marić ostao pri svome, a glasni oci HDZ-a bezglasno pristali doći na sjednicu koja je nekim čudom prestala biti skandal.

I nije ovo prvi put niti jedini ovakav obračun nakon napuštanja stranke. Sreća pa birači nemaju uši. Oči su davno izgubili.

Spast ćemo tako na samo dva državna praznika – Praznik rada i Dan Europe. Jer, mi smo veliki radnici i veliki Europljani. Nova nam godina ne treba. U nas vrijeme stoji.

Nakon sapuna Zorana Milanovića, došao je na red i sapun Milorada Dodika koji je poručio onima što istražuju političke odluke da se okupaju, počešljaju i da ne mirišu na Sarajevo.

Palo je i jedno novo biflanje – SDA bi mogla napustiti pregovore koji su predstavljeni kao ključna stvar za neku normalniju BiH. Očito je da nam je najbolje bez promjena.

Stranci nas tješe kako neće biti rata. Amerika poručuje kako ovo nije '91. Kakvi smo u napredovanju, do te godine još nismo ni došli.

A kaos na federalni kaos moglo bi nadoliti 13 kompanija čije je upozorenje prošlo u medijima puno lošije od Sladićeve vremenske prognoze.

Nitko ne trza na analize da se u Mostaru nije razriješilo niti jedno ozbiljno krivično djelo. Svi slave sedam dobrovoljno predanih džointa. Pitanje je – tko ih poslije vaga i tko pali?

Imao je Izetbegović toliko neobrijanog obraza pa je pozvao ljude, koje su on i slični njemu na svim stranama raselili, da glasuju u što većem broju. I to za njega.

Prvu pripovijetku “Put Alije Đerzeleza” je izdao ugledni izdavač Svetislav B. Cvijanović u Beogradu 1920. godine.

Da se ne bi bacili u vjetar plodovi nerada i trovanja onih zbog kojih tapkamo na mjestu, izvedena su djeca, kao u neka stara vremena, na mahanje zastavama i na lekcije o prošlosti.

Džabe Helez maše dalekometnim projektilima zaboravljajući da, dok se zvecka oružjem, radnici namjenske industrije zveckaju kovanicama tražeći plaće…

''Ako hoćete da živite, morate biti spremni da umirete'', kaže nespremni Sin.