Rezultati po tagu: Boris Čerkuč

Običan mali čovjek često nije prijatelj ni sebi, a ni drugima. U zemlji s previše malih ljudi, male su i šanse da se dogode velike stvari.

A onda će se valjda opet čuti i pjesma s Istoka…

Jesmo li se već naviknuli da gotovo i nema dana da netko nije stradao na motociklu? Bude i dana kada vijesti o tome stižu serijski, no kao društvo smo, očito, posve inertni.

A dok se ne uredi, regulira i harmonizira, možemo samo računati da će u međuvremenu izumrijeti balkanske navike u germanskom ruhu ili skandinavskom plaštu.

Sjećate li se davnih obećanja kako će Bosna i Hercegovina biti Švicarska? Što je najgore u svemu, povjerovali smo. I neće nam to biti ni prvi, a ni zadnji put da su nas prešli k'o tariguz stražnjicu.

Teško je nabrojati sve arhitektonske, infrastrukturne i strateške anomalije današnjeg Mostara. Ali, ako treba sve objasniti jednim prizorom – evo ga!

U ljetnim mjesecima Mostar zna biti smrdljiv grad. Krenimo od kontejnera iz kojih buja simfonija miomirisa okupljena u izraz – uzvištalo se!

Terminalna zapuštenost ovog društva svakim danom sve više izlazi na površinu. Dokaz da još ništa nije gotovo i da može još gore je što se još nađe iznenađenih.

Izrael i Iran naglo stadoše. Stadoše i Amerikanci. I svi se proglasiše pobjednicima. Ako vam sve zvuči pomalo bizarno, u redu je. Ako vam zvuči poznato, iz Bosne i Hercegovine ste.

Jesu li se i vama ljeta nekoć činila beskrajno duga, a dani sadržajni i nikad proći? A danas, ni okrenuo se nisi, proleti ti godina k'o balistički projektil?

Ako mislite da podjele u ovom gradu idu striktno Bulevarom, ili se svode na Zrinjski i Velež ili tko je oslobodio grad tad i tad, onda vam čestitamo – odgovor nije baš potpuno točan!

Dovest će nam mnoge migrante u ovaj prazan prostor. Nije pitanje hoće li, nego koliko brzo. Predstavit će nam ih kao spas, a mi nećemo imati argumente protiv. A i da imamo, tko nas pita?

Jeste li primijetili da ovdje kod nas svi pričaju samo sebi, svojima i svojemu? Nema dijaloga, on je umro. Samo žive beskrajni monolozi. I zato i jesmo ovdje gdje smo.

Kakvu poruku će poslati spektakl s Bilinog vidjet ćemo. I ako tribine nekim čudom budu krcate, ali i budu li sablasno prazne, moglo bi to biti više od igre.

Vazda je lakše jednom pogrdnom riječju upućenoj drugima uvjeriti sebe da si bolji, ljepši i superiorniji, nego dugo i naširoko uvjeriti se da baš i nisi.

Kad vitamin D popuni organizam, bude mi malo žao ovih što bi nas malo huškali jedne na druge. Primi se kod nekih, ali premalo za nešto ozbiljnije.

Da sam pao s Marsa i malo pratio situaciju ovdje kod nas, zaključio bih kako su samo dvije mogućnosti u opticaju – ili ništa i nikako – ili nešto i nekako, ali uz obilnu dozu korupcije.

Uvijek je bilo bijede i nepravde. Samo nije imao tko snimiti. Uvijek je bilo i vršnjačkog nasilja, samo sad ide uživo, snima se mobitelom. Bijedu i nepravdu nismo iskorijenili, može li se ovo treće?

Što je uopće ljudsko pamćenje i koliko se može vjerovati sjećanjima? Pogotovo ako se ista svako malo osvježavaju naknadno unesenim podacima.

U ovom pomahnitalom svijetu, majke mi mile, Bosna i Hercegovina je jedina konstanta na koju se čovjek može osloniti

Trideset i tko zna koliko godina nakon, dobili smo da svatko puše u svoje. I zapravo sve više se uživa u tome, to se ne dozvoljava propitivati, niti mijenjati. Pogotovo ne zbog onih drugih, trećih, onih nonomo

U zemlji slijepih, onaj s jednim okom je kralj. U zemlji bezubih, onaj koji pokaže zube mora biti da je tu negdje.

Ako ste ikada skužili borbe u areni, onda znate da ne bi ni izvodili bika da im je jedini cilj da ga mrknu. Uradili bi to kad nitko ne gleda, daleko od svjetala pozornice.