Poput polemike: Kol'ko nas nema i druge tlapnje

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Taman kada je postalo napeto, oni su svirali kraj. Oni su, da pojasnimo, Božo Ljubić i Denis Zvizdić i nedavno su jedan drugom objašnjavali šta bi bilo da ništa nije bilo, odnosno šta bi bilo da je sve bilo kao što nije. Zvuči blesavo? Svakako. Baš kao i argumenti nekadašnjeg sarajevskog doktora, dakle Ljubića, za kojeg više nije jasno šta je, dok je lista njegovih političkih neuspjeha impresivna, te bivšeg favorita Familije, naravno Zvizdića, koji je korupciju u Stranci demokratske akcije otkrio nakon što je shvatio kako se na njega nešto i ne računa.

“Da nije bilo progona i prelazaka na islam pod osmanskom okupacijom i da nije bilo pravoslavnog doseljavanja, potaknutog različitim razlozima a opet najčešće od različitih okupatora, danas bi čitava BiH bila većinski katolička i hrvatska“, rekao je dr. Ljubić.

Da je Kolumbo pogodio put za Indiju…

„Šta bi bilo u BiH i koliko bi Bošnjaka u njoj živjelo da nad Bošnjacima nisu planski i zločinački provedeni zločini i genocidi, posebno u toku XX stoljeća. Samo je u periodu od 1941. do 1945., ubijeno, na genocidnoj osnovi, preko 100.000 - Bošnjaka, što je činilo više od osam posto od očekivanog prirodnog priraštaja bošnjačkog stanovništva, da bi se takva zvjerstva, u većem obimu, uključujući genocid u Srebrenici, ponovila u toku agresije '92-'95. Nije teško pretpostaviti g. Ljubiću, koliko bi Bošnjaka živjelo u BiH da nije bilo ovakvih planskih, zločinačkih i genocidnih aktivnosti nad Bošnjacima, često i od naših prvih komšija. Vjerovatno 20, 30, ili možda 40 miliona“, uzvratio mu je Zvizdić i dodao, uz mnoge druge, rečenicu koja je do pola tačna, a od pola zapravo nemušta: „Prošlost se, nažalost, ne može vratiti niti ispraviti, ali budućnost se, na bazi stečenih iskustava, može planirati“.

A da su, kao što nisu, nastavili, mogli su doći do niza epohalnih zaključaka. Recimo, da je Kolumbo pogodio put za Indiju, danas bi Indijanci bili većinsko stanovništvo u Sjedinjenim Američkim Državama. Zatim, da nije bilo partizanskog pokreta, saveznicima bi bili proglašeni četnici generala Dragoljuba Mihailovića, pa bi Srbija bila do Karlovca, Hrvatska šta ostane, a BiH ne bi bilo nikako. Ili: da dinosaurusi nisu izumrli, imali bismo velikih problema u pronalasku adekvatnog ražnja za njihovu težinu.

No, kao što znamo, Kolumbo se zajebo, Tito pobijedio, a umjesto dinosaurusa se uz ceste, na livadama za Prvi maj i gdje god je zgodno okreću janjci.

Od prošlosti ostaju samo ishodi

Alternativna historija i isti takvi raspleti njenih epizoda zabava su za dokone, a ova dva stručnjaka očito imaju viška vremena. Problem je, međutim, što ga imaju mnogi, posebno takozvana politička elita koja pola vremena i energije troši na popravljanje prošlosti – sasvim nevažno koje, one od prije tristo ili one od prije trideset godina – a drugu polovinu na pokušaje profitiranja od nekakvog historijskog prava. To što ono ne postoji, ne predstavlja nikakvu smetnju da se u sadašnjosti pokušava primijeniti ono što se u prošlosti nije uspjelo ostvariti.

Sve, dakle, da je Bosna i Hercegovina nekada bila sto postotno katolička, odnosno hrvatska ili da je na Balkanu živjelo više Bošnjaka nego što sada ima Ukrajinaca – a nije niti jedno niti drugo – o tome bi dva konstitutivna naroda, najbrojniji i najmalobrojniji, mogli čitati u knjigama, pričati uz logorsku vatru i… Pa dobro, mogli bi daviti nekog nesretnika koji bi ih na godišnjem, između dva tanka gemišta naivno upitao gdje je korijen ovovjekovnih problema Bosne i Hercegovine.

Kao što se tri dana nakon fudbalske utakmice pamti samo rezultat, a ostalo prekriva zaborav – računajući i posjed lopte, broj kornera i propuštene šanse – e tako od prošlosti ostaju samo ishodi. Drugačije rečeno, kao što Amerika nije dominantno Indijanska i kao što su četnici samo u Vučićevoj Srbiji upisani u antifašiste, e tako ni jedina Bosna i Hercegovina koja postoji, ova iz Daytona, nije isključivo katolička i hrvatska, niti u njoj živi tri, a kamoli trideset miliona Bošnjaka.

Briljantni povjesničar iz Zagreba, dr. Tvrtko Jakovina, je jednom kazao kako su svi naši razgovori o devedesetim godinama kratkog i krvavog prošlog vijeka, zapravo razgovori o četrdesetim, odnosno o Drugom svjetskom ratu i zvučao, ma kako se činilo, optimistično. Sudeći po dinamičnom dvojcu velikih znalaca onoga čega nije bilo, naši razgovori o svemu, od postjugoslavenskih ratova do evo ovoga trena su razgovori o svakom historijskom periodu – od, barem, 1389. pa do prošle srijede.

Dangubljenje

Dangubljenje oko toga šta bi bilo da je bilo ovako ili onako korisno je jedino da se izbjegne suočavanje sa sadašnjošću, sa realnošću koja nije sjajna, sasvim suprotno, samo što druge nema i što je jedino ovo vrijeme sada polazno za ono koje će doći. „Prošlost se“, kako ono reče Zvizdić, „nažalost ne može vratiti niti ispraviti“, ali se ni budućnost ne može planirati na osnovu onoga što se zbivalo 1727. ili 1921. Ipak, mi već tridesetak godina svjedočimo pokušajima da se nemoguće učini mogućim i sada, danas, skrenu tokovi historije koja, za razliku od rijeka, nema korito, pa je i svaka namjera da je se preusmjeri ćoraviji posao od krečenja zraka.

Sve to, naravno, ne znači kako se historijskim događajima i procesima ne treba baviti, ali na jedini razuman način: bez navijačke euforije, blesavih pretpostavki i isključivo uz uvažavanje činjenica, ma kakve bile. Sve ostalo služi tek produžavanju agonije u kojoj ne treba čekati bolju budućnost već, recimo tako, današnjicu umjesto koje imamo beskrajni prvi dan po prekidu borbi završenih na isteku prve polovine posljednje dekade dvadesetog vijeka. A mi smo, čisto da se kaže jer izgleda ima potrebe, na isteku prve četvrtine dvadeset i prvog. Tako kaže kalendar.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.