Muke po Trojki: Krvavo ispod kore

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Čine li blok stranaka poznat kao Trojka (bez plusa i minusa) Narod i pravda, Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine i Naša stranka ili njihovi lideri – Dino Konaković, Nermin Nikšić i Edin Forto – sa nekolicinom bliskih, politički racionalnih i nekonfliktnih saradnika i saradnica?

Bilo bi dobro da je prvo, ali sve više informacija govori da je drugo. Posljednja glasi: „Sada s ponosom možemo reći da je Narod i pravda, uz Našu stranku, ostala na putu onoga što je narod tražio 2020. godine od Trojke u Novom Sarajevu, a to su promjene. Dugo smo bili strpljivi prema kolegama iz SDP-a Novo Sarajevo, jer su naš koalicioni partner, a Trojka je za nas jedini način da spriječimo povratak na vlast, svih onih, koji su nas vodili do 2018. godine. Ostali članovi načelnikove koalicije su samo 'dizači ruku' za načelnika: Platforma za progres, Narodni evropski savez, nezavisni vijećnici Srdić, Halać, Selmanović, Zeković, Hadžimahmutović, Bejić, Šahat. Osnovne karakteristike načina djelovanja i dio problema prouzrokovanih istim, a koji je oslikan u tom nacrtu budžeta, izdvajamo u nastavku: nenamjensko trošenje budžeta, izdvajanje ogromnih sredstava za nepotrebne projekte, osnivanje novih, nepotrebnih komisija radi nagrađivanja stranačkih kadrova i kolokvijalno rečeno 'kupovine ruku', povećanje maksimalnog broja članova postojećih radnih tijela, trošenje javnog novca na neproduktivne aktivnosti, ponovne nabavke vozila od preko 100.000 KM i rasipnički odnos na stavci 'Reprezentacija za Kabinet načelnika'. Narod i pravda Novo Sarajevo će tražiti odgovornost od onih koji planiraju da troše javni novac na način koji nije u interesu građana“.

Nije nemoguće

Nije nemoguće, jer ništa, ama baš ništa kod nas nije nemoguće, da su vijećnici Naroda i pravde u pravu i da, kako tvrde, načelnik te prijestolničke općine, Hasan Tanović, troši kao da sutra ne postoji, samo što nije uobičajeno, daleko od toga, da se koalicioni partneri javno sukobljavaju kao najljući protivnici. Preciznije: nije uobičajeno drugdje, ali ovdje itekako jeste.

Na nižim nivoima vlasti i daleko od državničko-entitetske idile, Narod i pravda, Naša stranka i SDP izuzetno uspješno smetaju jedni drugima, pa je primjer iz Općine Novo Sarajevo više ilustrativan nego unikatan.

Također u Sarajevu, samo u Općini Centar, zastupnici Naroda i pravde od non do stop skaču po živcima SDP-ovom načelniku Srđanu Mandiću kod kojeg ih, uz sve ostalo, nervira i to što između prave i pive nulerice nepogrešivo bira prvu.

U Mostaru je, čisto da se podsjetimo, Socijaldemokratska partija aktivno opstruirala Irmu Baraliju, minimizirajući ionako nevelike šanse da kandidatkinja Naše stranke bude izabrana za gradonačelnicu što je, prvo, ojačalo poziciju dr. Zlatka Guzina iz SDA, pa posljedično olakšalo izbor Marija Kordića iz HDZ-a, jer su se Baralija i Boška Ćavar držale principa po kojem neće podržati nikoga iz takozvanih nacionalnih stranaka, bez obzira s koje obale Neretve dolazi.

U Tuzli je Naša stranka formirana zbog bivšeg gradonačelnika, Jasmina Imamovića, o kojem njeni prominentni članovi misle gore nego o Bakiru Izetbegoviću i Asimu Sarajliću zajedno, a nakon što je on, Imamović, napustio kabinet u kojem sada sjedi dr. Zijad Lugavić, NS bilda neprijateljski odnos prema istoj onoj političkoj organizaciji sa kojom su inače, ali drugdje, u koaliciji, dakle SDP-u.

Primjera, naravno i nažalost, ima još, ali svi govore isto pa je nabrajanje uzaludno: troši vrijeme i prostor, a ne mijenja otisak stvarnosti.

Čisti od glave, jede od repa

Riba se, pokazala praksa, čisti od glave, ali se, što je također dokazivo, jede od repa, pa to što su Konaković, Nikšić i Forto u idiličnim odnosima – a kada nisu onda to brižljivo skrivaju i probleme rješavaju tako da za njih ne zna svako ko ima internet ili televizor – kratkoročno jeste dobro, ali dugoročno ne mora značiti ništa.

Ući u aktivnu, dakle stranačku i institucionalnu politiku, bez ambicije da se uspinje u partijskoj hijerarhiji je isto kao igrati fudbal s ciljem da se postigne što više koševa: u boljem slučaju je to ćorav posao, a u stvarnijem i izvjesnijem samo blesavo.

Dok god se Konaković, Forto i dijelom Nikšić – koji je izbore za predsjednika SDP-a odgodio da bi isti taj SDP spasio od desnog krila na kojem su član Predsjedništva Denis Bećirović, gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić i načelničkom pozicijom bezrazložno nagrađeni Irfan Čengić – mogu održavati bez podrške odbora koji se međusobno vole kao Rusi i Ukrajinci, lokalne bitke neće značajnije uticati ni na takozvanu visoku politiku, niti na međusobne odnose onih što donose najvažnije odluke. Pitanje je, retoričko naravno, šta će biti kada svaki od njih – ili samo jedan, jer posljedice su svakako iste – bude morao birati između saradnika iz drugih stranaka i onih sa kojima je u istoj? Principi, davno smo naučili pa ponovili 1001 puta, ovdje traju do prvog interesa, dok se izbor između stranačkih kolega i koalicionih partnera svodi, prvo, na pitanje opstanka na vrhu, pa onda i na repozicioniranje stranke na političkoj sceni.

Ako, dakle, lideri NiP-a, SDP-a i NS-a žele da Trojka traje duže i učini nešto ozbiljnije od zaboravljene Alijanse za promjene, te ako planiraju zadržati vlast i na lokalnim i na općim izborima – a prvi su već iduće godine – onda jako brzo moraju odlučiti hoće li napraviti reda po općinskim, gradskim i kantonalnim odborima ili se nastaviti družiti u srdačnoj i prijateljskoj atmosferi u kojoj će dočekati veliki povratak Stranke demokratske akcije i, kao bonus, mogući gubitak mjesta u kojima SDA nikada nije postizala značajnije rezultate.

Ako, pak, misle da je moguće da sve ostane navlas isto bez obzira na međusobna trvenja u Sarajevu, Tuzli, Mostaru ili bilo gdje, e onda svaka čast njihovoj ludosti.   

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.