Gdje god nađeš zgodno mjesto...

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kao malo koji drugi mjesec, lipanj u Mostaru, i ne samo u Mostaru, zaslužuje svoj hrvatski naziv. Mirišu lipe intenzivno, onaj dobro poznati sladunjavi osjećaj u nozdrvama budi neku čudnu mješavinu optimizma i sjete. Kao kad završava škola i počinje neko novo razdoblje odluke. Kao kad završava mladost i u tom limbu mirisa pokušavaš odgovoriti gdje ćeš i kuda ćeš dalje. Kao kad se u zraku osjeća vrijeme velikih finala ili početaka europskih nogometnih smotri. Kao kad znaš da nema nazad i da je dugo, toplo ljeto tu pred tobom.

Miris lipa ove godine intenzivan je kao malo kad prije. Možda je zbog svih onih kiša, pa je malo zakasnio i hoće nadoknaditi (jer zna zamirisati već dvadesetog petog), a možda sam i ja bolje pročistio nos. No, nisam jedini koji to primijeti. Uostalom, mi Slaveni smo baždareni na taj miris, još su naši stari vjerovali kako u krošnjama drveta obitava božica ljubavi, a ono što lipa širi zapravo je esencija ljubavi, mira i sreće. Zato je lipa krasila okućnice, pod njom se sanjarilo, drugovalo, ljubovalo...

Ezoterija svakom dostupna

Lipu su Stari Slaveni smatrali svetim drvetom. Ima tu nešto. Zadnjih dana mirisom lipe lelujaju i moje misli, češće nego inače sjetim se davnih ljudi, davnih zbivanja i davnih stanja. Pred očima mi lebde osmijesi, riječi i geste ljudi koji nisu više tu. I nemam ni najmanjeg razloga da ne posumnjam na taj sladunjavi miris lipe, nema razloga da ne posumnjam u to da otvara portale u neke skrivene kutke svijesti.

Uglavnom, te lipe, taj njihov miris, da ne idem dalje u ezoteriju, zagrle te kao svog čim se vratiš u Mostar. Da si i makar nekoliko dana izbivao one te zagrle kao da godinama nisi tu. Kao majka kad zagrli sina. I sin nakratko pomisli da ne bi više nikada izašao iz tog zagrljaja. Tko god da ih je sadio, prije rata, poslije rata, ovdje i tamo, slučajno ili namjerno, svaka mu čast! Svake godine u ovo doba donese mi taj prijeko potreban mir i optimizam. Srećom, alergiju nemam.

Dupli pas

Drvo je najbolji čovjekov prijatelj. Pogotovo kad vani ugrije. Psu svaka čast, ali, ne samo da mačka nikad ne bi odala policiji gdje krijete drogu, kao što kaže ona stara fora, nego u vrijeme kada Zvizda zazvizdani jedino vam drvo može pružiti hlad i zagrljaj.

I ne samo lipe, mostarski bagremi, mostarske košćele, mostarski platani (ma kako se ofucali ili nikad do kraja razvili bogatu krošnju), čak i mostarske paulovnije i sva ona crnogorica, daju ovom gradu i njegovim ljudima ono nešto zbog čega vrijedi biti tu. I onima koji ovdje dođu daju ono nešto, ma kako da smo to zapustili, posjekli, uništili kroz zadnja desetljeća.

Drvo je spas. I što više drveća to bolje. Drago mi je što vidim kako neke goleti u gradu polako bivaju pokrivena zelenilom. Vidno napreduju stabla posađena proširenom cestom pored Velike pošte. Vrh Avenije već sad nagovješćuje odličan hlad.

Ima nade za nas

One košćele nedavno posađene izuzetno brzo rastu sve do spoja s Petom osnovnom, đipaju k'o tinejdžeri u pubertetu. I, eto nam rješenja – košćele! Kažu mi ljudi od struke da su idealne za naše podneblje. Otporne na vjetar, ne treba im previše zalijevanja, niti zemlja mora biti bogata. Lijepo i kulturno im opada lišće, daju lijep hlad. I korijen im je kulturan, ne jede sve oko sebe. Platani su, da se razumijemo, lijepi, ali teški. Ters drvo, koje nije baš za nas. Ne valja mu vjetar, ne valja mu vrućina, ne valja mu promet...

Košćela, tamo gdje puše i nosi, a lipa tamo gdje je zavjetrina i gdje je red da zamiriše. I to je to. I tu i tamo prošaraj ostalim vrstama i grad bi opet mogao biti čudesno lijep. Kao što na momente zbilja i danas zna biti. Ali, češće je pun neplanskih propusta, tragova nemara i neodržavanja. Dva stabla pa propust. Dva stabla odavno formiranih krošnji, pa nikad izvađen panj na mjestu kojeg bi moglo već odavno stajati drvo novog života. Zavaljeno ili slomljeno mlado stablo kojeg nitko ne nosi i umjesto kojeg ne sadimo novo. Da ne spominjem sve žrtve opće betonizacije i navlačenja zgrada na „mrginje“.

Oganj pakleni!

I, naravno, već godinama se pitam – kako je moguće da se nitko u Gradskoj upravi nije sjetio da posadi drvorede na novu cestu, koja zapravo odavno već i nije nova, onaj potez preko Novog mosta, od Vrha Avenije prema Zaliku? I ove godine, očito, ništa od toga, a ta dionica vapi za jednim finim drvoredom. Da štiti trkače i šetače od sunca, da smanji malo udare vjetra, da skrije natrule fasade zgrada na obzoru -  i da kaže svakom onom koji ulazi u Mostar – dobrodošli u pitomi grad, pun sunca, neba i zelenila!

Ne, pukao prostor, cestom piče auta, a šetači i hodači moraju planirati tuda ići u rano jutro ili kasno popodne. Jer, inače, izgorit ćeš k'o tava. Ako je ikad vrijeme da se posadi planski drvored, to je već bilo prije nekoliko godina. Ali, nikad nije kasno. Jednog dana bit ćemo zahvalni nekome, kao što smo danas zahvalni onome tko je zasadio ranjenu Šantićevu, na zelenilu. I što nam je donio miris, ljepotu – i spas!

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.