Slučaj Uborak: Kordić protiv dobre prilike

''Ovo nisu lokalni izbori, ovo nije politički problem, ovo je komunalni problem grada Mostara'', kazao je Mario Kordić na vanrednoj sjednici Gradskog vijeća Mostara održanoj zbog dva požara na deponiji Uborak.

Mostarski gradonačelnik je ranije zauzeo pozu Hercula Poirota za siromašne, pa je nastavio vježbati ulogu pred vijećnicima: „Na dan požara smo dobili informaciju da nam je urbanistička suglasnost gotova. Ovdje je previše koincidencija“, izjavio je i dodao kako je ista osoba dva puta zapalila smeće – i još štošta, puno skuplje - na odlagalištu okruženom kućama.

I politički problem

To što deponiji nije našao lokaciju, niti je sa njenom izgradnjom imao bilo kakve veze, Kordiću ne pomaže puno, jer Uborak jeste i komunalni, ali i politički problem, a njegovo rješavanje ovisi o spletu interesa u kojem je njegovih najmanje, što ga ne sprječava da se ponaša kao da mu o tome budućnost ovisi.

Niko, sudeći prema izvještajima sa spomenute sjednice, u Gradskom vijeću ne zagovara zatvaranje Uborka i niko se nije počešao zbog vijesti objavljene na portalu Hercegovina.info sedmog jula iliti srpnja u 10 sati i 17 minuta.

''Prema obavijesti o nabavi objavljenoj 6. srpnja 2026. godine, predmet okvirnog sporazuma je ‘Izgradnja nove sanitarne plohe faza IV i V na regionalnoj deponiji Uborak’.Procijenjena ukupna vrijednost okvirnog sporazuma iznosi 4 milijuna KM bez PDV-a, a planirano je sklapanje okvirnog sporazuma s više ponuditelja na razdoblje od tri godine, odnosno do utroška odobrenih sredstava. U dokumentaciji se navodi kako se radovi na izgradnji novih sanitarnih ploha, faza IV i V, planiraju izvesti prema projektnoj dokumentaciji poduzeća IPSA Institut d.o.o. Sarajevo. Postupak je otvoreni, kriterij za dodjelu ugovora je najniža cijena, a rok za preuzimanje tenderske dokumentacije je 27. srpnja 2026. godine. Rok za primanje ponuda je 10. kolovoza 2026. u 10 sati, dok je otvaranje ponuda planirano istoga dana u 10:45 sati u zgradi Đačkog doma u Mostaru''.

Pedesetak upornih

Smatrati sanaciju dugoročnim rješenjem i vjerovati – poput vijećnika Harisa Nazdraića – da će se nešto epohalno promijeniti ''odvajanjem, odnosno selektiranjem otpada na izvoru'', jednako je kao gubiti vrijeme na rasprave o povratku Fudbalskog kluba ''Velež'' pod Bijeli brijeg i posljedičnim napuštanjem stadiona u koji su uložene nemale pare.

Jednostavno, niti bi ''Velež'' gradio nešto po Vrapčićima da postoji opcija dijeljenja stadiona sa ''Zrinjskim'', niti se ''Zrinjskom'' dijeli stadion sa ''Veležom''. Drugačije rečeno: ''Zrinjski'' bi prihvati sustanarstvo ako bi ''Velež'' dodao hrvatski prefiks u ime i skinuo petokraku s grba, dok bi se ''Velež'' pomakao samo ako bi se ''Zrinjski'' ukinuo.

To nije, parafrazirajući Kordića, sportsko pitanje, niti ima veze sa izborima, lokalnim ili općim svejedno je: to je, prije i više od svega, politička realnost koju gradonačelnik prihvata bez obzira što može, kako bi on to rekao, naći pedesetak upornih Mostaraca i Mostarki sa suprotnim mišljenjem.

Članovi građanske inicijative ''Jer nas se tiče'' ne prave problem gdje ga nema – jer njih ne bi bilo da Uborak funkcionira kako treba – već Kordiću nude rješenje kojim bi i sebe i njih i Mostar oslobodio muka.

Kamera nema

Da je, dakle, Uborak postavljen kako treba, ne bi se vazda neki cirkus dešavao, a da ga se vodi kako je red, na snimcima s nadzornih kamera bi se vidjelo kako je i zašto došlo do prvog, pa onda i do drugog požara. Tih kamera, međutim, nema, kao što ni direktora nije bilo na mapi dok je gorilo, a i gradski vijećnici se, bez obzira iz koje stranke dolaze, nisu pretrgli zbog brige, sasvim suprotno: dok se dim nadvijao nad hercegovačkim centrom, Mario Kordić je bio pod pritiskom medija i građana, a vatrogasci na zadatku poslije kojeg sve i jedan zaslužuje barem petnaest dana plaćenog, punog pansiona u kakvoj zračnoj banji.

Mostarsko smeće ne može se, jer i skupo i glupo, razvoziti po Hercegovini i po Bosni. Skupo je, međutim, i opasno odvoziti ga na deponiju čije je saniranje poput liječenja zubobolje valjanjem flaše: tek ako pukne i stopalo prokrvari, bol u glavi može postati podnošljiva.

Ono što Kordić naziva isključivo komunalnim problemom Mostara, može se, ponovimo, temeljito riješiti samo ako postane prvorazredno političko pitanje za čije rješavanje nije zadužena lokalna administracija, već Vlada Federacije, kako ova, tako i svaka buduća.

U Sarajevu se, da se kaže ako nije jasno, neće trznuti sve dok ih se ne natjera. Entitetske vlasti se, evo, trideset godina ponašaju kao da je Mostar u Ruandi, a njegovi problemi minorniji od kvara bojlera u kuhinji Ministarstva okoliša i turizma u čijoj bi nadležnosti trebali biti i, je li tako – jeste al' u nekoj stvari, briga za mostarski okoliš i utjecaj smeća na sezonu u jednom od centara bosanskohercegovačkog turizma.

Win-win

Malo nakon što je izabran, Mario Kordić se u neslužbenim razgovorima znao upitati da li mu je, pored profesije i pristojnog, uređenog života trebala politika u gradu u kojem samo Neretva teče i sviće bez većih problema. Sada bi mogao, i zvanično i nezvanično, objasniti zašto uporno izbjegava doći u win-win poziciju nabavljajući, uz ostalo, nekakve sanitarne plohe, umjesto da od federalnih vlasti zatraži pomoć pri zatvaranju sadašnje i pravljenju nove deponije na boljem mjestu, dalje od kuća i tako da njeno postojanje u Mostaru ne ugrožava zdravlje dišnih puteva.

To što mu se uspjeh u takvom poslu ne može garantirati, ne znači kako može doživjeti politički neuspjeh. Odbijenica bi ga amnestirala od svake dalje odgovornosti i građanski gnjev preusmjerila prema Sarajevu, dok mu zasluge u slučaju uspjeha niko ne bi mogao umanjiti. Računaju se, naravno, i svi oni koji su se uredno izmakli dok je gorilo, pa tako dva puta samo ovog ljeta.