Beogradski grob: Ima li mira poslije smrti?

Sprovod presuđenom ratnom zločincu, Ratku Mladiću, sa svim što ga je činilo i sa svima koji su na njemu bili ili ga omogućili, predstavlja službenu objavu rata s grejs periodom: „dodatnim vremenom za ispravljanje grešaka ili prilagođavanje novim propisima bez sankcija“.

Neslužbena je, ta objava, stara nekoliko desetljeća i suštinski je potpuno nebitno od kada ćemo mjeriti njeno vrijeme: od američkog onemogućavanja oslobođenja Bosne i Hercegovine u jesen 1995., od međunarodnog priznanja Republike Srpske kao entiteta u BiH, atentata na Zorana Đinđića, izbornih pobjeda Milorada Dodika i Aleksandra Vučića ili zahtjeva da se Mladića pusti sa doživotne robije kako ne bi umro u skladu s presudom – u zatvoru.

Huligani i sastanci po salonima

Trenutak u kojem je objavljeno da je monstrum preminuo, označio je prelazak sa neuvjerljivog zalaganja za poštivanje ovoga i onoga, u vrlo uvjerljivu prijetnju Bosni i Hercegovini, Kosovu, ali i Hrvatskoj.

Ako nekada navijačke okuke na kojima su se slavili zločini i zločinci, prijetilo povratkom vojske na Kosovo, dizanjem srpske trobojke iznad Knina i brisanjem granice na Drini nisu artikulirale službenu politiku Beograda i Banja Luke – a one su jedinstvene od početka posljednje dekade prošlog vijeka – sada je, iznad leša prekrivenog zastavama Srbije i RS-a, potvrđeno kako huligani uzvikuju ono o čemu se priča na sastancima po beogradskim salonima, dovoljno velikim da se političkim liderima mogu priključiti i oni vjerski.

Ne znači to, naravno, da će rat izbiti za tri mjeseca ili pet godina, ali jednom hoće. Drugačije rečeno, sve dok je Mladić ujedinjujući faktor pozicije i opozicije u Republici Srpskoj i Srbiji, ali i samog vrha Srpske pravoslavne crkve kao vjerskog krila i bivšeg i sadašnjeg hegemonističkog režima u gradu na dve reke, optimizam je manifestativni oblik težeg psihičkog oboljenja.

Zaštitno lice

Nije, naime, on klao od Škabrnje do Srebrenice prekjučer, niti je jučer do podneva uhapšen, do ručka pritvoren i do večernjeg dnevnika iznesen iz ćelije s nogama naprijed. Sve što se o njemu, njegovim ciljevima i metodama može znati, poznato je najmanje trideset godina, samo što se u tih istih trideset godina percepcija Ratka Mladića kao zaštitnog lica zločinačke kampanje i, što je važnije, izvršioca radova u procesu definiranja granica „srpskog sveta“ – svijeta očišćenog od svih koji uopće nisu Srbi ili to nisu po mjeri, prvo, Slobodana Miloševića, pa onda Aleksandra Vučića – nije promijenila niti malo, ne računamo li promjene na gore.

Ni Srbija, niti Republika Srpska nisu se uspjele suočiti sa sadašnjošću jer nisu niti pokušale. Uzročno, a ne posljedično, famozno suočavanje s prošlošću bilo je i ostalo zanimanje nevladinog sektora, građanskih aktivističkih grupa i onih čije je političko mišljenje s obje strane granice itekako manjinsko. Tih, između osam i jedanaest posto Srba u Srbiji - koliko je, inače, podržavalo politiku Zorana Đinđića prije atentata – i otprilike toliko u RS-u, danas je zgroženo beogradskim sprovodom i nemoćno da promijeni nešto više od sijalice u hodniku.  

Razvlačenje domovine

Kao što Srbija živi u čvrstoj deluziji o Kosovu kao svojoj južnoj pokrajini, Crnoj Gori koja će, kad-tad, napustiti NATO i vratiti se pod njenu kontrolu te granici na Drini kao formalnoj i suštinski privremenoj, tako je i Republika Srpska na čekanju da se do kraja, kako bi Crnogorci rekli, oposli ono što je Mladić radio dok god je mogao na jedan način, a na drugi nastavili njegovi civilni nasljednici. Da se, dakle, bosanskohercegovački entitet transformira u najzapadniju regiju Srbije, a pri tome ne makne s mjesta.

Zajedno, Srbija i RS su u oba društva uspjeli izgraditi uvjerenje o tome da je Vojno-redarstvena akcija „Oluja“ bila samo i isključivo operacija protjerivanja hrvatskih Srba, da nije imala nikakav drugi povod i da, prirodno, postoji nekakvo pravo da se to pokuša naplatiti u vremenima u kojima će, opet, granice AVNOJ-a postati takozvane, a njihov rok trajanja ograničen.

Upravo je o tome, puno prije nego će sliniti za Mladićem, govorio patrijarh Porfirije Perić, nekadašnji zagrebačko-ljubljanski mitropolit koji je za svog boravka u Hrvatskoj, tako je ispalo, medio o suživotu i pomirenju s ciljem da do suživota i pomirenja ne dođe, da se, parafrazirajući Milorada Dodika, slučajno ne razvije bilo kakva emocionalna veza Srba sa zemljama u kojima su rođeni – Hrvatskoj i BiH – jer upravo ta veza može ugroziti fanatično pristajanje na to da je jedina srpska domovina Srbija, samo je, eto, treba malo razvući.

Propovjednik zločina

Sve što je u Beograd ponio, Perić je usput izgubio, pretvarajući se u propovjednika zločina, ali i uzročnika sumnji u svakog Srbina koji, gdje god stanovao, misli i govori ono što je on samo govorio u Zagrebu i što i misli i radi u Srbiji. Ili, rečeno riječima Viktora Ivančića iz teksta „Oklopno pravoslavlje“: „Taktika je, pogotovo u fazi poricanja, stara i otrcana, na našim prostorima popularna još otkad su skicirane prve političke piruete Slobodana Miloševića: isprovocirati reakciju kako bi tom reakcijom mogao biti isprovociran; poslužiti se tuđim nacionalizmom, koji si vrijedno hranio i poticao, a za prijeke potrebe i izmislio, kao opravdanjem što onaj tvoj poseže za silom“.

Svoditi Mladićev sprovod sa svim što ga je činilo i sa svima koji su na njemu bili ili ga omogućili, na folklorno srbovanje, dio predizbornih kampanja za izbore u BiH, odnosno Srbiji, doprinos je normalizaciji slavljenja zločina kao opravdanog sredstva na putu ka svetom cilju, ali i sticanju navike na manifestacije na kojima se najavljuje popravljanje grešaka iz prošlosti. Greškama se, naravno, ne smatraju razaranje Vukovara, masakr u Škabrnji, opsada Sarajeva, masovne likvidacije Bošnjaka, Hrvata i Albanaca gdje god je bilo prilike, već gubitak kontrole nad granicom Karlovac-Virovitica-Karlobag-Zadar, ostanak Republike Srpske u Bosni i Hercegovini, nezavisnost Crne Gore i Kosova i bilo kakve sankcije za monstrume poput Ratka Mladića oko čijeg leša su se okupili Vučić, Dodik, Perić i ostali, kako bi lijepo poručili: nećete moći reći da niste znali, sve smo vam jasno i glasno kazali. 

Šta će reći Srbima zapadno od Drine koji su uvijek plaćali cehove za planove iz beogradskih salona, nije nešto čime se bave, niti se misle baviti. Oni, naime, čvrsto vjeruju da će sljedeći puta uspjeti. Kad god to bilo.