Sumrak idola: Legenda o Zvjezdanu
U pristojnim, uređenim i pravnim društvima presumpcija nevinosti je aksiom. Svako je, dakle, nevin dok se ne dokaže suprotno. Kod nas je uglavnom suprotno: svako ko se vrti oko nekih para je kriv dok ne dokaže nevinost. Ponekad, međutim, vrijedi vjerovati da je obrnuto.
Zvjezdan Misimović Miske, nekadašnji fudbalski reprezentativac Bosne i Hercegovine – i jedan od najboljih veznih igrača u njenoj povijesti – već dugo se ponaša kao čovjek od kojeg treba čuvati njegovu prošlost. Misketova bliskost sa predsjednikom Nogometnog saveza BiH, Vicom Zeljkovićem, starija je, i to dosta, od dokaza da sestrić Milorada Dodika nije preuzeo krovnu fudbalsku organizaciju kako bi je dotukao. Njegovo, Misimovićevo dakle, ignoriranje činjenice da se domaće prvenstvo pretvorilo u natjecanje za drugu poziciju, pošto je prva rezervirana za banjalučki „Borac“, čvrsta je mrlja na biografiji igrača koji je imao više talenta od sreće. Provociranje navijača sarajevskog „Željezničara“ je manifestativni oblik provincijskog jala nepoznatog porijekla: Zvjezdan Misimović je, naime, rođen i odrastao u Munchenu.
Sve je to, rekli bi majstori fraza, kamilica u odnosu na činjenicu da je Miske saslušan u prostorijama Državne agencije za istragu i zaštitu (SIPA) u Banja Luci, gdje je ispitivan zbog toga što je, nakon plasmana „Borca“ u Konferencijsku ligu, sebi iz klupske blagajne isplatio – dobro, nije on potpisao nalog, ali, realno, kao da jeste – nagradu u iznosu od 400.000 maraka!
„Postupamo na području Banja Luke i Gradiške, ukupno četiri lokacije. Naredba je Osnovnog suda u Banjoj Luci za krivična djela koja su propisana Krivičnim zakonikom Republike Srpske zbog položaja odgovornog lica i pranja novca“, saopćili su iz SIPA-e.
Tako se, eto, danas govori o nekome o kome je Alex Ferguson - a taj je, je li tako, tako je, znao ama baš sve o fudbalu – pričajući o „Wolfsburgu“, kazao: "Nije da samo imaju dobre napadače, već i iznimno kvalitetnoga veznjaka iza njih: Zvjezdana Misimovića!"
„Osjećam da je došlo vrijeme da neko mlađi zauzme moje mjesto, a ja se preselim na tribine kao najvatreniji navijač svoje reprezentacije, one za koju sam uvijek davao sve od sebe. Nadam se da će moja djeca kao i buduće generacije krenuti mojim putem i da će im biti puno lakše nego meni, jer kada je bilo najteže, bio sam siguran i slušao svoje srce sa odlukom da igram za svoju domovinu. Najljepše trenutke u svojoj karijeri sam doživio sa fudbalskom reprezentacijom Bosne i Hercegovine i najbolje prijatelje stekao među momcima koji su sa mnom dijelili svlačionicu... Uvijek ću biti na raspolaganju sa svojim znanjem i iskustvom svom fudbalskom savezu, svojoj domovini i ljudima koji žive u njoj, svojim Bosancima i Hercegovcima. Hvala svim selektorima od kojih sam toliko stvari naučio, hvala svim saigračima koji su imali povjerenja u mene kao čovjeka i igrača, i naravno navijačima koji su mi bili motiv i podrška da dam sve od sebe na zelenom terenu. Voli vas vaš Miske“, napisao je, opraštajući se od reprezentacije, Zvjezdan prije gotovo 12 godina.
„Neće biti isto bez tebe, a za mene si bio i ostaćeš Grande Miske... Hvala ti, tebra, za sve!!!“, otpisao mu je dugogodišnji suigrač, Edin Džeko. Tako su se – „tebra“ – zvali Edin i Zvjezdan u onim davnim godinama u kojima je Felix Magath u napadu sastavio Bosanca i Brazilca, iza njih postavio Misketa, pa osvojio njemačko prvenstvo. Te šampionske sezone, Edin i Edinald, Džeko i Grafite, su dali oko 900 golova, dok je Grande Miske imao približno 24.000 (slovima: dvadeset četiri hiljade) asistencija, od kojih neke spadaju u domen poetske pravde. Recimo ona kada je, protiv „Bayerna“, Džeku loptom pogodio od kuće.
Iako je rođen u Munchenu i trenirao u „Bayernu“, Zvjezdan Misimović je odigrao čak tri utakmice za A sastav najuspješnijeg njemačkog kluba. Njega su šetali iz drugog u treći tim, iz trećeg na klupu i tako dalje i zvali ga Zwetschge, odnosno Šljivica. Prije toga su, ne pokušavajući biti duhoviti, tvrdili da je debeo.
U godinama u kojima su se priznavale nove državne, a nanovo ncrtale emotivne granice, Misimović je zaigrao za mladu reprezentaciju Srbije čiji mu je selektor – ime nije važno, niti malo! - kazao kako je debeo, loš i glup.
"U klupskoj teretani prišao mi je Braco (Hasan Salihamidžić, op.a.). Pitao me da li bih nastupao za reprezentaciju BiH. Moj odgovor je bio potvrdan. Ubrzo nakon toga kontaktirao me tadašnji direktor nacionalnog tima Ahmet Pašalić. Sjećam se da su od mene tražili da potpišem neki dokument kako bi ih uvjerio da se neću predomisliti. Pristao sam i na to. Ja sam čovjek od riječi. Kada dam obećanje čvrsto stojim iza svoje odluke. Kasnije je to i argumentirano".
Zaista jeste, i to tako da je Goal.com napisao: "Makar su igre Edina Džeke posebne i rođeni je strijelac, Bosna i Hercegovina je igrala sjajno kada je Misimović bio sjajan".
Zvjezdan nikada nije bio zvijezda prema standardima u modernom fudbalu. Nije mu se, jednostavno, dalo, a nije ni bilo neke potrebe. Bio je, naime, dovoljno talentiran da mu ne treba svakodnevna potvrda kako je, eto, dobar. Zato je taj fudbal obavljao kao što majstori bilo čega obavljaju svoje poslove, pa kada ih čovjek gleda čini se kako ništa na svijetu nije lakše od toga što rade. On se nije slikao po plažama, njegov privatni život nije bio niti za dva reda u tabloidima, osim, a i to ne mora, kazni zbog brze vožnje i činjenice da je radi njih na treninge jedno vrijeme morao biciklom.
Misimovićevi roditelji su iz Jablanice pokraj Bosanske Gradiške u Njemačku otišli početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća i tamo dobili jednog od dvojice sinova. Nazvali su ga, zbog očeve ljubavi prema beogradskoj „Crvenoj zvezdi“, Zvjezdan. Emigrantsko dijete je zahvaljujući podršci oca, u milionskom, lijepom, ali za strance koji crnče od zore do sumraka nikako ugodnom – mjesta u kojima puca kičma za male pare, bez obzira na arhitekturu ne mogu biti lijepa – trenirao i učio. U srednjoj školi upoznao je Stefaniju i sa njom izrodio djecu.
Jedno vrijeme je bio, ponovimo, Šljivica, a poslije toga najbolji asistent Bundeslige, pa najbolji asistent kvalifikacija za nSvjetsko prvenstvo u Južnoj Africi u kojima su nastupili: Gerard, Pirlo, Iniesta, Xavi, Lampard, Ronaldo, Ribery...
Zvjezdan Misimović nije - izuzmemo li genijalnog Felixa Magatha - imao sreće sa trenerima. Jednima je bio debeo, drugima još i glup, Ćiro Blažević ga je optužio da je loše igrao protiv Portugala zato što je Srbin – i tako potamnio, Ćiro, ne Miske, svoju bosansku epizodu – Safet Sušić ga je onako, bez veze, ostavljao na klupi, dok mu se Gheorghe Hagi u „Galatasarayu“ krvi napio zbog navodne nediscipline. Da, onaj Gheorghe Hagi, igrački genije od kojeg se u životu, muzici i sportu gore ponašao samo bugarski čarobnjak Hristo Stoičkov.
Amar Osim - najuspješniji trener „Željezničara“ od rata do sada - - je, odgovarajući na pitanje koja je njegova fudbalska filozofija, rekao kako je filozofija u tome da nema filozofije. Zvjezdan Misimović je igrao upravo tako: filozofija je bila u njenom nedostatku, u jednostavnosti i kombinaciji balkanskog bezobrazluka i njemačke hladnokrvnosti. Kako to izgleda u praksi, zna nekadašnji golman madridskog „Reala“ i reprezentacije Španije, Iker Casillas, Sveti Iker, kojeg je baš Miske jednom davno, u Valenciji, u 30 i nekoj minuti prvog poluvremena, povalio k'o bekana.
Možda nema tog Nijemca kojeg bi pred golmanom, makar bio i Casillas, uhvatila panika, samo što, sasvim sigurno, nema tog Nijemca koji bi ga zaobišao kao da je pred njim rezervni vratar mlađih selekcija „Brotnja“ iz Čitluka.
Igrač starog kova se, kako je nekada i bilo uobičajeno, treninga i utakmica riješio 2017., u 35-oj godini života. Nije, naravno, bilo realno, niti bi bilo normalno, da od tada sjedi ispred kuće u zavičaju roditelja i promatra rast trave, kao što, bez obzira na sve, nije problematično to što se angažirao u povlaštenom klubu iz Banja Luke.
Problem je, međutim, ako je zaista dao povoda da ga se, kako je već saopćeno, istražuje „za krivična djela koja su propisana Krivičnim zakonikom Republike Srpske zbog položaja odgovornog lica i pranja novca“ i tako, za 200.000 eura – koliko je, otprilike, mjesečno zarađivao u „Wolfsburgu“ – uprljao ionako načetu legendu o Grande Misketu.
