General Smrt: Koliko se živi na doživotnoj
''Pobit ću sve u Splitu, Zadru i Šibeniku od sedam do 70 godina!'', zaprijetio je Ratko Mladić u rano ljeto 1991. godine, tek što je kao visoki oficir Jugoslavenske narodne armije prekomandovan iz Makedonije u Hrvatsku.
Obećanje je i ispunio, ali nešto kasnije i sa ove, bosanskohercegovačke strane granice. Ubijao je, ne direktno naravno, i mlađe od sedam i starije od 70 u Prijedoru, Cazinskoj krajini, Sarajevu, Brčkom, Bijeljini, Tuzli, Posavini i cijelom Podrinju, a posebno jula 1995. godine u Srebrenici.
Rok trajanja
''Postoji human odnos prema ljudima. General Mladić je de facto na samrti. Svejedno je da li je ostalo sedmicu ili pet sedmica. Mogli su, kao što su čekali Pavkovića, da ga puste dve sedmice pred smrt, da makar umre gde je živio i za šta se borio'', rekao je tronutim glasom predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, čudeći se bešćutnosti međunarodnih pravnika koji, eto, ne puštaju iz zatvora umirućeg ratnog zločinca, inače osuđenog na – doživotni zatvor.
Vučić je po struci pravnik, navodno je bio briljantan student, ali i da se školovao za krovopokrivača jednako bi mu lako trebalo biti razumljivo šta znači doživotna robija koja, istina, ima svoj rok trajanja. Završava, naime, kada se konstatuje smrt osuđenika.
Drugačije rečeno, a da isto znači: doživotni zatvor ne podrazumijeva samo život iza rešetaka, već i smrt na istom mjestu. Ona može biti od srčanog ili strujnog udara, duboke starosti ili maligne bolesti te ubrzana uz pomoć tkanine i kvake u ulozi konopa i drveta za vješanje.
Gdje bi Mladić završio
Dok je kukao i kakao o tome da bi, eto, Mladića trebalo pustiti ''da makar umre gde je živio i za šta se borio'', srbijanski predsjednik nije, naravno da nije, objasnio mislili li da osuđenog generala treba iz Haaga prebaciti u Bosnu i Hercegovinu, gdje se i rodio i borio, u Hrvatsku gdje se samo borio ili u Srbiju za koju se zapravo borio pod oznakama raznih vojski.
Ne treba imati kristalnu kuglu ili zvati vidovitu Džemilu za znati gdje bi Mladić završio ukoliko bi, kao što neće, izašao iz zatvora: u Vojno medicinskoj akademiji u Beogradu.
Ako na ovom svijetu, a posebno u ovom njegovom dijelu, postoji neko ko je očekivao da Vučić kaže kako je Mladić ratni zločinac osuđen za najteža moguća djela i da kao takav treba i mora umrijeti samo na jednom mjestu, u Haagu, može na CT glave kao hitan slučaj.
Također, ako na ovom svijetu, a posebno u ovom njegovom dijelu, postoji neko ko vjeruje kako Vučić nariče za Mladićem samo da bi skrenuo pažnju sa unutrašnjih problema Srbije, dodvorio se biračkom talogu ili nešto slično, neka računa na CT glave kao hitan slučaj.
Ništa bez službenog Beograda
Za Vučića i njegovu Srbiju – koja možda nije većinska, ali manjinska nije sigurno – Ratko Mladić je heroj, a sve što je napravio od Škabrnje do Srebrenice je bilo prijeko potrebno i ostalo vrijedno divljenja.
Međunarodni krivični sud za ratne zločine na području bivše Jugoslavije pokazao se kao još jedna dobra ideja koja nije mogla uspjeti od ljudi. Sve presude koje je donio – osim, naravno, oslobađajućih – zapele se na granicama država nastalih nakon raspada SFRJ, svi su izvedeni dokazi vrijedili dok su suđenja trajala, dok se famozno suočavanje s prošlošću svelo na memoriranje tuđih zločina i komemoriranje vlastitih žrtava. U tome su i samo u tome isti svi. U svemu ostalom, a posebno u odgovornosti za započinjanje ratova u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu, nisu niti nalik.
Ništa se, ama baš ništa, od prvog balvana u dalmatinskom zaleđu, preko dodjeljivanja stana Ljubiši Beari nakon što je operativno proveo genocid u Srebrenici, pa do masovnih strijeljanja Albanaca na Kosovu, nije desilo bez službenog Beograda, njegove političke elite, vojnih resursa i obavještajnih službi, kao što ni drugo poluvrijeme ratova vođenih devedesetih godina prošlog stoljeća - na koje, kao, Vučić upozorava i onda uobičajeno patetično moli druge da ga ne započinju - neće započeti ni u Zagrebu, ni u Sarajevu, niti u Prištini.
Samo Oluja
''Kad je bila korona, moja kolegica Radina Vučetić i ja smo na Zoomu napravile neku, tri nedjelje dugu školu o ratovima devedesetih za naše doktorante. Svi briljantni, svi antinacionalisti, njih je bilo skoro 30… Mi krenuli pa pričamo ovo pa Haag, pa suđenja, pa vrste zločina i vidimo iz njihovih pitanja da oni apsolutno ne znaju da je postojala Republika Srpska Krajina koja je zauzimala 25 posto Hrvatske. Oni to nikada nisu čuli! Mi ih pitamo, pa dobro, šta vi mislite da je 'Oluja'? Tu se zbune. Mi im kažemo je li vi znate da su Hrvati proterani skoro kompletno s tih teritorija… Nikad čuli. O Bosni se zna više, ali rat u Hrvatskoj, početak, tok – rupa. Samo 'Oluja'. O tome se u Srbiji šuti. Evo i ovi pobunjeni studenti sa kojima mnogo radim neprekidno ponavljaju: 'Ćutite više o tim devedesetim, ne možemo više da slušamo, idemo dalje, budućnost…' Nema budućnosti bez toga. Vrati se ti u to, reši sa sobom šta je to bilo, kako se to zove, pa onda možeš da ideš dalje'', rekla je, gostujući u tuzlanskom Podcastu Radion, historičarka iz Beograda, dr. Dubravka Stojanović.
Vađenje povijesnih događaja izvan konteksta, njihovo relativiziranje ili, češće, negiranje, sredstva su za uzgajanje mita, dakle sirovine za fabriciranje traume koja se, prije ili kasnije, transformira u sveti politički cilj. Boj na Kosovu iz 1389. godine koji je činjenično završio neriješeno, protumačen je kao nepravedni poraz kojim Srbija sama sebi daje moralno i političko pravo na teritorij današnje Republike Kosovo.
Jednako tako, svođenje agresije na Hrvatsku samo na ''Oluju'', a one na BiH na građanski rat, uz umanjivanje svih srpskih zločina, računajući i genocid, jeste platforma za neku buduću, ''pravednu'' borbu poslije koje generali neće morati moljakati prijevremeno oslobađanje kako bi, kao što Vučić reče, umrli tamo gdje su živjeli i za šta se su se borili.
Prepravljanje prošlosti
Osim, dakle, što ostavlja mogućnost prepravljanja prošlosti, odnos Srbije – njega je Vučić samo artikulirao – prema ratovima s kraja prošlog stoljeća i zločincima u njima, argument je i drugima da presude priznaju kada im odgovara, a svoje zločince doživljavaju kao žrtve pokvarenog međunarodnog pravosuđa.
Jednostavno, tamo odakle su krenuli ratovi, trebao bi krenuti i proces priznavanja činjenica, ma kakve bile. Upravo tamo, u Srbiji, društvo je od tog procesa najudaljenije i to, očito, ne ovisi samo o režimu Aleksandra Vučića. Njegovi prethodnici, sve redom samoproglašene demokrate, izjednačili su četnike i partizane, a među njegovim potencijalnim nasljednicima ne manjka onih što Ratku Mladiću pokazuju zahvalnost grafitima, sa stadionskih okuka ili zgražanjem nad činjenicom da će kao osuđenik na doživotni zatvor - umrijeti u zatvoru.
