Fetva: Opijum za mostarske mase

Na početku ove tople ljetne priče idemo do famoznog manjeg entiteta, do Republike Srpske. Zamislimo da je tamo mitropolit banjalučki, Jefrem, zatražio da u nekom imovinskom sporu - u kojem je Srpska pravoslavna crkva jedna od strana u procesu –  pravni akt SPC-a koji nije suprotan zakonima BiH bude „obavezujući za predstavnike organa javne vlasti“. Denis Bećirović bi, slobodno možemo pretpostaviti, u roku odmah napisao otvoreno pismo i podsjetio na sekularni karakter Bosne i Hercegovine čiji je dio i Republika Srpska. Bakir Izetbegović bi izrazio oštro protivljenje pretvaranju javne vlasti u ispostavu one isključivo pravoslavne, Fahrudin Radončić bi glumio fanatika činjenica vodeći računa da ono što kaže jednako godi i Dodikovom i muslimanskom uhu, oštar stav bi zauzeo Semir Efendić, ko zna kakav bi smislio sve smušeniji Dino Konaković, a našao bi se, sasvim sigurno, i neko ko bi kazao kako se na još jedan način pokazalo da Srpsku u Srpskoj smatraju ekskluzivno srpskom i ekskluzivno pravoslavnom, iako u njoj Bošnjaci i Hrvati imaju status konstitutivnih naroda, a muslimani i katolici uživaju jednaka prava kao i pravoslavci. 

Kada je 19. juna prošle godine, mostarski muftija Salem efendija Dedović donio Fetvu o „obavezi čuvanja hurmeta – nepovredivosti sakralnih prostora muslimanskih harema i drugih sakralnih lokaliteta na području Muftiluka mostarskog s posebnim osvrtom na Lakišića harem u Mostaru“, učinio je to „u skladu sa vjerskim propisima i sa odredbama Zakona o slobodi vjere i Zakona o posebnoj zaštiti sakralnih objekata i sakralnih prostora“. Nije, dakle, napravio ama baš ništa protivno zakonu, Ustavu Bosne i Hercegovine i pravilima po kojima funkcionira Islamska zajednica BiH, kao što nije postigao ništa, niti je bilo realno očekivati da hoće: fetva čak ni muslimane ne obavezuje da je provode, Bošnjake među kojima ima ateista i agnostika još manje, a Srbe pravoslavce i Hrvate katolike nikako.  

„Fetva je, ustvari, autoritativno ili stručno mišljenje. S jedne strane, fetvu donosi autoritet koji vlada kompetencijama za to, to su stručne kompetencije, i ona je po svojoj pravnoj snazi – mišljenje“, kazao je prije četrnaest godina i sasvim drugim povodom, Mustafa Hasani sa Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu.

Prihvatanje mišljenja vjerskog autoriteta – čija fetva, kako je ranije govorio advokat Adil Lozo iz Travnika, „predstavlja primjer usklađivanja šerijatskog i pozitivnog prava“ - kao obavezujućeg za „predstavnike organa javne vlasti“, ovih su dana zatražili pravni zastupnici „umješača“ - da, tako se to kaže, iako zvuči kao uvreda jeziku – dakle Islamske zajednice BiH i Medžlisa IZ Mostar, u sporu oko izgradnje zgrade Hrvatskog narodnog kazališta u tom gradu. 

Problem, međutim, nije viđen u tome, već u „tendencioznim“, „zlonamjernim“, „plaćeničkim“, ovakvim i onakvim naslovima o Dedovićevom pokušaju „uvođenja šerijata“, objavljenim upravo na ovom portalu.

No, kakvi god ti naslovi bili, oni ne mogu promijeniti činjenicu da je, vrijedi ponoviti, službeno traženo da „autoritativno ili stručno mišljenje“ koje „donosi autoritet koji vlada kompetencijama za to“, što efendija Dedović jeste, prestane „po svojoj pravnoj snazi“ biti samo „mišljenje“ koje se odnosi na pripadnike jedne od tri vjerske zajednice u BiH i postane obavezujuće za „predstavnike organa javne vlasti“ u sekularnom i, uz to, multireligijskom društvu čiji su odnosi uređeni na laičkim principima. 

Ako, dakle, nema mjesta panici zbog „uvođenja šerijata“, to ne znači kako pozivanje na vjerske propise i odredbe Zakona o slobodi vjere i Zakona o posebnoj zaštiti sakralnih objekata i sakralnih prostora ne predstavlja, uz ostalo, još jedan jalovi pokušaj da se odgodi prihvatanje mostarske, ali i bosanskohercegovačke političke i svake druge realnosti koja ima posebna, žilava pravila, različita od naroda do naroda, ali i od grada do grada.  

Nema, naime, niti jednog jedinog hrvatskog političkog predstavnika u Mostaru, Hercegovini i Federaciji koji je spreman riskirati karijeru zagovaranjem traženja nove lokacije HNK-a, kako bi se na istom mjestu mogao podići Interkulturni centar „Mevlana“. Zgrada Hrvatskog narodnog kazališta se, sa te strane gledano, doživljava i kao međa između dva dijela grada.

Nema, također, niti jednog jedinog bošnjačkog političkog predstavnika u Mostaru, Hercegovini i Federaciji koji je spreman riskirati karijeru i založiti se završetak odavno započetih i poodmaklih građevinskih radova na zgradi HNK, odnosno predložiti drugu lokaciju za Interkulturni centar „Mevlana“. Zgrada Hrvatskog narodnog kazališta se, i sa te strane gledano, doživljava kao međa kojom su Hrvati označili svoje područje, dok bi IC „Mevlana“ tu mapu podjele promijenio.

U takvom okviru stručno mišljenje efendije Dedovića može poslužiti tek njegovoj kampanji u izborima za reisu-l-ulemu Islamske zajednice BiH, ali i onima što Bošnjake uporno svode na radikaliziranu vjersku grupu koja, kako je već govorio notorni Max Primorac, a Milorad Dodik iskoristio svaku zgodu da se s tim složi, ugrožava manjinsku kršćansku zajednicu u BiH. 

Možemo mi sada, nije zabranjeno, drviti o tome kako bi bilo bolje da su prvo riješeni imovinsko-pravni sporovi, pa onda započete gradnje svega, računajući i zgradu HNK Mostar i „Mevlanu“, ali nisu, jednostavno nisu. Zato, recimo, jeste 28. marta 2022. godine usvojen budžet Federacije u kojem su bila i sredstva za radove na izgradnji Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru. Na vlasti je, ako je neko zaboravio, bila – uz neizbježne koalicione partnere – Stranka demokratske akcije, ona sa kojom su Rijaset i sve i jedan reisu-l-ulema održavali bliske odnose. Bude li izabran, i Dedović će. 

Među viđenijim, politički angažiranim Bošnjacima u Hercegovini i Mostaru, a u takve svakako spada i mostarski muftija, vlada podjela na one što se prave da ne vide kako neki od njima velikih problema u Sarajevu teže koliko i pero od goluba i one koji se sa tim ne mogu pomiriti, samo što ništa ne mogu promijeniti. Glasno konstatiranje činjenice „da Bakira Izetbegovića ne zanima teritorija koja je pod kontrolom Dragana Čovića“ se ne računa. Učinkovito je koliko i liječenje ćelavosti dizanjem tegova. 

Kada je, ponovimo, mostarski muftija donio fetvu, on nije učinio ništa suprotno vjerskim pravilima i laičkim zakonima. No, kada je pravni zastupnik muftijine strane u sporu zatražio da se stručno mišljenje vjerskog autoriteta prihvati kao obavezujuće „za predstavnike organa javne vlasti“, problem su, recimo opet, postali novinski naslovi, a ne dva neizbježna pitanja. 

Prvo glasi: da li prihvatanje fetve kao „obavezujuće za predstavnike organa javne vlasti“, podrazumijeva i prihvatanje response – odnosno vatikanskih mišljenja i odgovora – na jednak način te kako bi bilo šta funkcioniralo i bilo pravno rješivo u stalnim sudaranjima dva vjerska pravila unutar jedne, sekularne zemlje, odnosno njenog većeg entiteta? 

Drugo je: zašto bi u sekularnoj državi u kojoj se društveni odnosi ne uređuju na temelju vjerskih prava, već na načelima razuma, uopće bilo važno šta piše u šerijatskom pravu i koliko je to ili nije usklađeno za bosanskohercegovačkim zakonima, jedinim koji su, kakvi god bili, „obavezujući za predstavnike organa javne vlasti“?

Odgovori nisu na repertoaru niti HNK Mostar, niti Narodnog pozorišta Mostar, niti na adresama vjerskih institucija koje svojim javnim istupima uglavnom pokazuju na šta je mislio Karl Marx kada je rekao da je religija opijum za mase. Svaka za svoju u našem, nesretnom slučaju.