Red riječi: Koliko je ratova bilo u BiH

Bakira Izetbegovića, predsjednika Stranke demokratske akcije, ne treba čuvati od kritika, sasvim suprotno, ali ga ne treba, kao ni bilo koga drugog, kritizirati zbog sitne omaške u govoru i, da bude još gore i još gluplje, koristiti je za združeni politički napad na činjenice o kojima se kod nas decenijama glasno šuti.

''Kratka geneza. Imali smo ratom porušenu zemlju prije 30 godina. Imali smo promjenu sistema, dakle, srušen je jedan sistem sa diktirane ekonomije, sa jednopartijskog sistema smo prešli u slobodnu ekonomiju i u slobodnu parlamentarnu demokratiju. Imali smo srušene odnose među narodima kroz građanski rat, kroz rat koji dobiva elemente građanskog rata, kroz agresiju kada se pretvorila djelomično u to. Tako da prije 30 godina nije bilo lako hvatati priključak sa regionom. Ta porušena zemlja je teško hvatala priključak s regionom, ali u periodu od 2014. do 2022. godine smo u tome konačno uspjeli", kazao je, dakle, Izetbegović na tribini SDA u Kiseljaku krajem prošlog mjeseca.

Teza i činjenice

U roku odmah su ga iz Naroda i pravde i Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine optužili za sve ono za što inače SDA optužuje svoje oponente, ne dopuštajući činjenicama da im kvare tezu.

''Izetbegović je u Kiseljaku, nakon sjednice Predsjedništva SDA, govoreći o zaslugama SDA u prošlosti istaknuo kako je ova stranka zaslužna za mnoge iskorake unatoč, kako je kazao Izetbegović, 'građanskom ratu, ratu koji je dobivao elemente građanskog rata, kroz agresiju koja se djelomično pretvarala i u građanski rat'. Pozivamo Bakira Izetbegovića, kao lidera SDA i kandidata za člana Predsjedništva BiH, da bosanskohercegovačkoj javnosti objasni ovu izjavu i kvalifikaciju agresije na Bosnu i Hercegovinu kao građanskog rata. Ostaje otvoreno i vrlo važno pitanje: govori li Izetbegović ovo zato što se dodvorava SNSD-u i HDZ-u, pripremajući teren da nakon izbora, kako je ranije i najavljivao, upravo s njima ponovno formira vlast? Na kraju, zabrinjava to što ovakva izjava dolazi u danu kada nemali broj stanovnika Srbije i onih koji žive u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska bez ikakvog ustezanja slavi osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića i planira mu organizirati pokop uz državne i vojne počasti. Takvo vrijeme zahtijeva poseban oprez i budnost, jer ovakvi istupi mogu biti iskorišteni protiv istine o karakteru agresije i protiv same Bosne i Hercegovine", napisali su Konakovićevi mudraci koji, valjda, jedini znaju šta uopće znači sintagma karakter agresije.

Nova politika

Ni SDP nije bio koncizan: "Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine najoštrije osuđuje pokušaj Bakira Izetbegovića da rat u Bosni i Hercegovini opisuje formulacijama 'građanski rat' ili rat koji je 'dobivao elemente građanskog rata'. Takve riječi nisu bezazlena omaška niti pitanje semantike. One predstavljaju opasno relativiziranje agresije na međunarodno priznatu Republiku Bosnu i Hercegovinu, pravomoćno presuđenih ratnih zločina i patnje desetaka tisuća žrtava. Ne iznenađuje, stoga, što je zahtjev za reviziju presude protiv Srbije propao kada je postupak vodio čovjek koji danas agresiju na Bosnu i Hercegovinu naziva građanskim ratom, dok potpredsjednik njegove stranke Haris Zahiragić javno zagovara uvođenje etničkih megakantona u Federaciji Bosne i Hercegovine. U vremenu kada se u Bosni i Hercegovini i regiji i dalje pokušava slaviti i rehabilitirati lik Ratka Mladića, čovjeka pravomoćno osuđenog za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine, Izetbegović bira riječi koje pomažu upravo onima koji žele zamagliti povijest i razvodniti odgovornost. U Srebrenici je počinjen genocid. To nije stvar stranačkog ukusa, nego utvrđena činjenica. Bakir Izetbegović i SDA moraju objasniti građanima: je li ovo njihova nova politika? Jesu li spremni, radi vlastite dnevne političke računice, preuzeti retoriku onih koji desetljećima negiraju agresiju, umanjuju genocid i pokušavaju abolirati ideologije koje su dovele do najtežih zločina počinjenih u Europi nakon Drugog svjetskog rata?"

Lako dokazivo postojanje

I NiP i SDP su formalno – suštinski se Trojka raspala poodavno - u koaliciji sa Našom strankom, čiji je ideolog i najlucidniji bosanskohercegovački liberal, Tarik Haverić, davno kazao gotovo sve što i Izetbegović, samo preciznije, pametnije i sa bolje složenim redom riječi.

Nije, da ne bude kakve zabune, Haverić kazao kako smo imali ''srušene odnose među narodima kroz građanski rat'', već da je Bosna i Hercegovina bila žrtva agresije, a rat u njoj imao i elemente građanskog te vjerskog sukoba.

Drugačije rečeno a da isto znači: da nije bilo agresije, ne bi bilo ni građanskog i vjerskog sukoba čije lako dokazivo postojanje ne poništava činjenicu da je agresije bilo i da je, uz ostalo, za njenog trajanja počinjen genocid, kako onaj presuđeni, srebrenički, tako i nepresuđeni, recimo, prijedorski.

Uostalom, ''u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska'' ne žive Srbi iz Valjeva i Pančeva, Kragujevca i Svilajnca – naseljeni nakon okupacije i etničkog čišćenja – već Srbi iz Trebinja i Nevesinja, Laktaša i Doboja. Jednako tako, odore Hrvatskog vijeća obrane jesu u Ljubuški, Vitez i Orašje došle iz Hrvatske, ali su u njima bili Hrvati iz Ljubuškog, Viteza i Orašja, gdje su ih nosili i tamošnji Bošnjaci.

Jedini poraženi

Jedina poražena vojska u proteklom ratu bila je ona takozvane Autonomne pokrajine Zapadna Bosna koja je, što sama, što uz pomoć Miloševićevih vojno-policijskih jedinica poput one pod komandom Milorada Ulemeka Legije, ratovala isključivo protiv Petog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine u kojem su, prije nego će okrenuti puške prema dojučerašnjim suborcima, bili sljedbenici Fikreta Abdića Babe, redom i mahom Bošnjaci, baš kao i oni kojima je do kraja rata komandovao general Atif Dudaković.    

Ne treba studirati historiju – dovoljno je ponoviti gradivo iz osnovne škole – da bi se znalo kako su se Titovi partizani, među kojima je bilo Srba, Hrvata, tadašnjih muslimana, pa Makedonaca, Slovenaca, Crnogoraca i, u najmanjem broju, kosovskih Albanaca, borili protiv njemačkih i talijanskih okupacijskih snaga, ali i protiv četnika i ustaša. U prvima je bilo zanemarivo malo muslimana i Hrvata, ali je bilo, a u drugima su, osim dominantno Hrvata, bili i bosanskohercegovački muslimani. Pri tome, četnici su klali muslimane na veliko po Podrinju, dok je ustaški režim Ante Pavelića provodio genocid nad Srbima i Židovima, što nije predstavljalo smetnju združenim ustaško-četničkim operacijama protiv partizana, vođenim pod njemačkim zapovjedništvom.

Jugoslavenski komunisti su Narodnooslobodilačku borbu opisivali kao rat protiv stranih zavojevača i domaćih izdajnika, a onaj građanski nazvali – bratoubilačkim, čime su precizno odvojili uzrok od niza posljedica koje, naravno, ne mogu promijeniti karakter istog tog uzroka.

Dozirano učenje

Nije problem što to ne znaju u NiP-u i SDP-u, već što znaju vrlo dobro i što su između svetih činjenica i zapravo jeftinog napada na političkog protivnika odabrali drugo.

Da je, dakle, lider SDA kazao: ''Imali smo agresiju, rat koji dobiva elemente građanskog i srušene odnose među narodima'', ništa mu ne bi imali za prigovoriti, ali ni tada ne bi – a tek sada neće – započeli proces uvažavanja fakata kakvi god bili i, posljedično, razgovora o skorijoj prošlosti koji se neće voditi ni tonom, niti jezikom navijačkih tribina.

Povijesni događaji, posebno ratovi, nemaju dramaturgiju western filmova u kojima je, od špice do špice, sve jednostavno  postavljeno, ali se u historiji, kao i u kinu, uvijek zna ko je prvi počeo i šta je ključni uzrok niza posljedica o kojima filmovi ne govore sve, jer ne traju po tri-četiri godine, ali bi se u stvarnosti moralo.

Dozirano učenje o onom što je bilo najbolji je garant reprize. Zato je, kako je kazao povjesničar Tvrtko Jakovina, svaki naš razgovor o četrdesetim godinama prošlog vijeka, zapravo razgovor o devedesetim. Može i obrnuto, naravno.