Prošlost ostaje: Strašni i naši zločin(c)i

''Svi znamo ko je ratni zločinac Mladić i kakav je genocid napravljen. S pravom treba to da kažemo, ali ne možemo istovremeno sakrivati svoje zločince i reći nama je dobar Sakib Mahmuljin koji je presuđen za zločine, nama je dobar Rasim Delić koji je isto presuđen za ratne zločine. Mi moramo pogledati sebe u oči''.

''Komšić i Bećirović odlaze u Goražde i optužene za ratni zločin koji su komandovali u operaciji u Gornjoj Jošanici i pobili civile, koji su zvanično optuženi, nagrađuju''.

Prvi citat pripada Edinu Garapliji, bivšem pripadniku bivše Agencije za istraživanje i dokumentaciju (AID), a drugi bivšem komandantu 43. Drinske udarne brigade iz Goražda, Amiru Reki, dakle predsjedniku Republikanaca BiH (Garaplija), odnosno kandidatu te stranke na izborima za Narodnu skupštinu Republike Srpske (Reko).

Identične reakcije

Garaplija i Reko gostovali su u Balkan Rules podcastu u istom danu u kojem je Sud za ratne zločine na Kosovu sa sjedištem u Den Haagu osudio vrhovnog komandanta Oslobodilačke vojske Kosova, Hašima Tačija, i nekoliko drugih, visokih oficira te armije: Jakupa Krasnićija, Kadrija Veseljija i Redžepa Seljimija.

Iako presuda nije pravosnažna, jer predstoji žalbeni postupak do kojeg će, sasvim je sigurno, doći, institucionalne i građanske reakcije identične su kao i u bilo kojem slučaju, bilo kojem sličnom procesu i bilo kojem narodu od Zagreba, preko Sarajeva i Beograda, pa do Prištine i Tirane.

U najkraćem, za bivše Tačijeve vojnike i njihove nasljednike, albansku političku elitu u obje nacionalne države, medije i dijasporu, nekadašnji časnici UČK nisu i ne mogu biti ratni zločinci, dok je sud koji ih je, ponovimo, u prvostepenom postupku poslao na robiju, kolonijalni, rasistički, antialbanski, izjednačava agresora i žrtvu, relativizira krivnju i tako dalje i tako redom.

To što su Tači, Krasnići, Veselji i Seljimi trenutni osuđenici za zločine, ne znači da će to i ostati ukoliko dožive drugostepeni postupak i presudu koja, iskustvo govori, može biti i oslobađajuća kao u, recimo, slučaju hrvatskog generala Ante Gotovine.

Jednosmjerne kulture sjećanja

Također, to što su nekadašnji zapovjednici gerilske armije poslani u zatvor malo nakon što je u Beogradu, uz sve vojne i državne počasti te kolektivno naricanje, sahranjen Ratko Mladić - zločinac osuđen na doživotni zatvor zbog genocida - može izazvati sumnju u isključivo pravnu utemeljenost odluke Suda za ratne zločine na Kosovu, ali ništa, dakle ni sumnja, ni visina sadašnje kazne, niti ishod drugostepenog postupka, ne može promijeniti karakter kosovskog rata i izbrisati razlike između Miloševićeve i Oslobodilačke vojske Kosova.

U jednosmjernim kulturama sjećanja postoje samo jedne žrtve i samo jedne ubojice: prvi smo uvijek mi, drugi isključivo oni, a sve ostalo je izdaja zbog koje je, eto, bilo moguće da Gradsko vijeće Goražda prije punih pet godina usvoji Deklaraciju o proglašenju Amira Reke personom non grata, jer je u ''medijskim istupima već duži period minimizirao časnu borbu Armije RBIH, njen komandni kadar, čestite i hrabre branioce, a koji su u najtežim trenucima agresije bili na prostoru Goraždanskog okruga. Pri tome je zanemario da je na ovom prostoru ubijeno preko 2.000 civila te više od 150 djece, da su na ovom prostoru ubijene cijele porodice, da su majke ostale bez nekoliko sinova, te da mnoge nemaju nasljednika, a pri tome je općina Goražde bila u potpunoj blokadi pod neselektivnim granatiranjima bez biranja cilja".

Kraj svijeta

Reko, naravno, nije minimizirao ama baš ništa, ali zato Gradsko vijeće Goražda jeste i stav gradonačelnika Ernesta Imamovića – sina komandanta odbrane i Goražda, dobitnika Zlatnog ljiljana, rahmetli Zaima Imamovića – kao i nedostatak činjenica o svemu o čemu su drvili i, što je najvažnije, razloge zbog kojih je Reko enciklopedijski primjer oficirske i ljudske časti.

''Ostavši u Goraždu ja sam na neki način žrtvovao svoju majku. Došli su izrodi iz reda srpskog naroda, ona je pekla kruh, i natjerali su je u podrum jedne kuće nakon čega su ih sve žive zapali. Oni su pokušali izaći živi. Nisu uspjeli. Počinitelji se znaju, jedan je od tih neljudi se preziva Kunarac, pod nadimkom 'Žaga', osuđen za ubojstvo šest osoba, a on je ubio 36 osoba. Jedan od drugih živi u Kanadi, zove se Vladović Nenad'', ispričao je Reko gostujući u emisiji ''Nedjeljom u 2'' Hrvatske televizije, a prenio ''Večernji list''.

''Jednog dana, ne znajući da je to moje selo, kurir je referirao o zločinima srpske strane u selu Gudelj i mještanima koji su zatvoreni u kuću i spaljeni. I navodi imena moje majke, moga djeda, svih onih koji su ostali u selu. Iako sam bio vojnik, oficir, naučen vojničkom držanju, za mene je to bio kraj svijeta'', također je kazao.

Naredba za čišćenje sela

Ubrzo je Reko dobio naređenje da ''očisti'' selo Bučje u kojem je živjelo četrdeset pet Srba, jer je predstavljalo ''potencijalnu prijetnju zbog srpskih snaga koje su napredovale''.

''Način na koji je komanda željela realizirati napad na selo za mene je bio potpuno neprihvatljiv. Na to nikako nisam mogao pristati. Čak mi je bilo prigovarano da ne želim uraditi ono što je 'potpuno normalno', da sam slabić, izdajnik, a čak je poslana i druga jedinica da to učini i to sam morao spriječiti. Iako su neki od njih bili dobro naoružani, morao sam te ljude spasiti jer to nije bio način...zločin se nije smio dogoditi'', ispričao je.

Svi Srbi iz Bučja su preživjeli. 

Na mezaru majke Amira Reke koju su četnici živu zapalili, stoji citat iz Kur'ana: ''Ko ubije jednog nedužnog čovjeka, kao da je ubio cijelo čovječanstvo. Ko spasi život jednog čovjeka, kao da je spasio cijelo čovječanstvo''.

Zbog proglašavanja Amira Reke personom non grata nije se protestiralo, kao što nije bilo ni puno buke oko toga što je u požaru u AID-u izgorila baš dokumentacija o operaciji ''Orao'', odnosno o slučaju Garaplija koji je prvo bio optužen i osuđen, pa pravosnažno oslobođen zbog otmice i pokušaja ubistva Nedžada Herende, pripadnika terorističke organizacije ''Ševe'', strogo kontrolirane od bošnjačkog političkog i policijskog ratnog vrha, primarno zadužene za likvidacije ''unutrašnjih neprijatelja'' u sarajevskom obruču, ali i druge zločine poput strijeljanja zarobljenih vojnika JNA u Velikom parku.

''Svi znamo ko je ratni zločinac Mladić i kakav je genocid napravljen. S pravom treba to da kažemo'', kazao je, ponovimo, u Balkan Rules podcastu Edin Garaplija, ali to niti može biti niti razlog, ni pokriće šutnje o onima među nama – bili oni Bošnjaci, Hrvati, Albanci, ko god – za koje postoje osnovane sumnje ili dokazi da su pravednu borbu vodili poput monstruma što su zapalili majku Amira Reke.