8 godina kasnije: Uspješan prelazak iz ničega u ništa

''Deklaracija o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini samo će produžiti agoniju u istoj toj Bosni i Hercegovini i neće, niti minimalno, popraviti politički položaj najmalobrojnijeg naroda. Hrvati će, da se prevede ako ima neke potrebe, nastaviti živjeti u kolektivnoj deluziji kako će njihove probleme u Bosni i Hercegovini riješiti službeni Zagreb, dok će Bošnjaci – sa kojima, jer je to jednostavno tako, bosanskohercegovački Hrvati moraju naći izlaz iz zajedničkog pakla – u najboljem slučaju samo nastaviti doživljavati Hrvate kao strano tijelo i ispostavu druge, susjedne države, a ne kao neizostavni dio Bosne i Hercegovine. Službeno, političko, kako god ga nazvali, Sarajevo, nema nikakvu obavezu da saborsku Deklaraciju uopće pročita, a kamoli da u skladu s njom mijenja svoj odnos prema onome što se naziva hrvatskim pitanjem u BiH. Hrvati, sa druge strane, mogu, sve i jedan, na leđa istetovirati tekst Deklaracije, ali od toga će imati koristi koliko i od smanjenog izlova tune u moru oko Japana. Za razliku od rata za koji je uvijek potrebno jedno, za dugoročni, kvalitetni mir treba ipak nešto više aktera. I svi oni, kada se već govori o Bosni i Hercegovini, moraju biti i djelovati u njoj. Svaki drugi recept već je isproban i sve i jedan je završio loše ili još gore. Želi li, dakle, službeni Zagreb zbilja pomoći Hrvatima u BiH onda ih, prvo, mora prestati tretirati kao potrošni materijal za kojim se poseže u slučaju potrebe i kojeg se odbacuje čim ta potreba prestane. Odmah zatim može početi podržavati svaku hrvatsku politiku u BiH koja i može i ne mora biti ekskluzivno HDZ-ova, ali ne smije Hrvate svoditi samo na onaj dio teritorija na kojem dominiraju i koja će isto doživljavati dvadesetak Hrvata u Goraždu i njih oko 100.000 u Zapadnohercegovačkom kantonu; politiku koja će, na kraju, imati svoju autentičnu agendu i bit će joj važnije riješiti probleme sa Bošnjacima u Federaciji nego ispunjavati očekivanja Zagreba, ma ko u njemu bio na vlasti - Stjepan Mesić ili Kolinda Grabar Kitarović, Zoran Milanović ili Andrej Plenković. Sve drugo je održavanje jednog naroda u kliještima dva paternalistička odnosa: jednog iz Hrvatske i drugog iz Sarajeva u kojem dominantne političke opcije, baš kao i u Zagrebu, vjeruju da znaju šta je najbolje za Hrvate u Bugojnu i Posušju, Orašju i Grudama''.

Ama baš ništa

Sve smo ovo objavili 14. decembra/prosinca 2018. godine, dakle u danu u kojem je Hrvatski sabor usvojio Deklaraciju o položaju Hrvata u BiH.

Od tada, pa do dana današnjeg, u Bosni i Hercegovini se nije promijenilo ama baš ništa. U Hrvatskoj, međutim, jeste. Tamošnja Hrvatska demokratska zajednica bila je nakon prošlih općih izbora prinuđena koalirati sa Domovinskim pokretom, desnom strankom potkapacitiranih kadrova i velikih ambicija koju je premijer Andrej Plenković prvo prepolovio, pa onda sveo na privjesak.

Tako se, u najkraćem, DP pretvorio u još jednu klinički mrtvu političku organizaciju kojoj je, kao i mnogima, HDZ isisao život. Shvatajući kako je potrošio sve saveznike i nimalo radostan zbog mogućnosti da mu naredni mandat ovisi o Mostu – partiji zamišljenoj kao HDZ na tvorničkim postavkama koja se u međuvremenu transformirala u klerikalnu organizaciju političkih egzibicionista – Plenković je javnom učinio ideju o povećanju broja saborskih mandata za dijasporu, dakle za Hrvate iz BiH, koji će imati zadatak da čuvaju njegovu većinu i, ako se ukaže potreba, zaliju cvijeće.

Umjesto deklaracije, smislili rezoluciju

Svjesni da su na rubu broja glasova koji je potreban za ulazak u Sabor, u DP-u su skontali kako bi se i oni mogli okoristiti od potencijalnog povećanja dijasporskih zastupnika, pa su se, u skladu sa svojim skromnim mogućnostima, krenuli dodvoravati prvenstveno hercegovačkim glasačima.

Umjesto deklaracije, smislili su rezoluciju o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini. Bio je to, u prvim verzijama, kurčeviti, prijeteći tekst koji se u međuvremenu i pod pritiskom HDZ-a razvodnio do te mjere da se od prethodnog, starog osam godina, razlikuje po imenu i spominjanju Herceg-Bosne, odnosno Hrvatskog vijeća obrane.

''Rezolucija o osnaživanju političkog položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini'', kako se službeno zove kopija već postojećeg i zaboravljenog dokumenta, ima političku težinu kakvu bi imala i deklaracija o ponavljanju utakmice Svjetskog prvenstva između reprezentacija Hrvatske i Portugala u kojoj je ekipa sada već bivšeg selektora, Zlatka Dalića, pokradena koliko i selekcija BiH u susretu s Nigerijom 2014. godine.

Smirena i neozbiljni

Rekli smo prije osam godina, pa prije nekoliko pasusa, ali nije zgoreg ponoviti: ''Službeno, političko, kako god ga nazvali, Sarajevo, nema nikakvu obavezu da saborsku Deklaraciju uopće pročita, a kamoli da u skladu s njom mijenja svoj odnos prema onome što se naziva hrvatskim pitanjem u BiH. Hrvati, sa druge strane, mogu, sve i jedan, na leđa istetovirati tekst Deklaracije, ali od toga će imati koristi koliko i od smanjenog izlova tune u moru oko Japana''.

Onaj ko to ne razumije, ne vidi ni kako Dragan Čović čini sve što može da bi svojoj i kandidatkinji HDZ-a BiH za članicu Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda, Darijani Filipović, osigurao drugo mjesto po broju glasova, a sebi kontinuitet politike koja profitira od procesa i suštinski se ne zanima za ishode.

Kada su objavljena imena kandidata i kandidatkinja za tu poziciju, Darijana Filipović je trebala samo ostati smirena. Zdenko Lučić kao predstavnik pet hrvatskih stranaka se u najkraćem mogućem roku pokazao neozbiljnim, dok su Slavena Kovačevića ugrozile namjere Bakira Izetbegovića čije političko preživljavanje direktno ovisi o tome hoće li ili ne poraziti Denisa Bećirovića. Posljedično, SDA nema luksuz podupiranja kandidata Demokratske fronte – jer mora gurati svog -  kao što ni kandidat DF-a ne kotira jednako kao njegov prethodnik i stranački predsjednik Željko Komšić.

Prebacivanje glasača Kovačeviću

Dragan Čović nije, naravno da nije, diktirao Domovinskom pokretu ni prvu, niti konačnu verziju Rezolucije, jer je imao prečeg posla. Učinio je i čini sve što može da dio potencijalnih Bećirovićevih, dijelom i Izetbegovićevih birača, prebaci Kovačeviću: u Mostaru je ugostio Milorada Dodika i delegaciju SNSD-a, složio se sa svim što im je u međuvremenu palo na pamet – od poništavanja svih odluka svih visokih predstavnika, pa do klepetanja o kršćanskoj ugroženosti u danu u kojem je na mostarsko mezarje bačena svinjska glava – i zauzvrat dobio podršku od koje ima koristi kao i od one deklaracije iz 2018.

Mišljenje bivšeg predsjednika Republike Srpske, Milorada Dodika, o tome kako treba urediti bošnjačko-hrvatske odnose u Federaciji, važno je koliko i mišljenje Nermina Nikšića o izgradnji metroa u Glamoču. Drugačije rečeno: i do sada je Dodik podupirao Čovića u svemu, samo što čelnik HDZ-a nije ostvario ništa, ne računajući osnivanje RTV Herceg-Bosne.

Rezolucija do roaminga

Biračka podrška Hrvatskoj demokratskoj zajednici nije proporcionalna uspjesima te stranke u političkim bitkama već, sasvim suprotno, njenim neuspjesima i naknadnoj homogenizaciji glasača koji se lako oduševljavaju i kratko razmišljaju.

''Visoki predstavnik međunarodne zajednice za BiH Christian Schmidt u nedjelju je nenajavljeno nametnuo izmjene izbornog zakona koje se odnose na ustroj i funkcioniranje Doma naroda parlamenta Federacije BiH i način donošenja odluka, koje idu u korist Hrvata. Ove odluke, kako je naveo Schmidt, imaju za cilj spriječiti paralizu Federacije BiH nakon izbora. Uz to će ubuduće kvalificiranu većinu za predlaganje predsjednika i dopredsjednika Federacije BiH činiti 11 umjesto dosadašnjih šest zastupnika iz nacionalnih klubova, a na taj se način daje jasna prednost zastupnicima koji u klubu Hrvata dolaze iz dijelova BiH s hrvatskom većinom'', objavila je Hrvatska radiotelevizija nakon općih izbora u BiH 2022. godine.

Predsjednik HDZ-a BiH koji se, je li, dvije decenije bori za ono što naziva legitimnim predstavljanjem, dakle Čović, je u ljeto 2026. podržao prijedlog Milorada Dodika da se i ta odluka OHR-a ukine, čime se odnosi u Bosni i Hercegovini mogu promijeniti daleko više nego nekakvom saborskom rezolucijom koja ionako prestaje važiti čim se DP-ovom ministru Anti Šušnjaru upali roaming u BiH.