Parola na cesti: Kratko, ali glupo

''Demokratija je najgori oblik vladavine osim svih ostalih koji su bili isprobani sa vremena na vrijeme'', čuvena je rečenica nekadašnjeg britanskog premijera i jednog od velikih, ozbiljnih lidera prošlog stoljeća – dvadeset i prvo je, uglavnom, duga sezona odličnog uroda budala - Winstona Leonarda Spencera Churchilla.

Kreativni zanos

Povijest demokratije puna je dokaza da je njen najveći  problem u onome što je razlikuje od svih drugih, gorih oblika vladavine: u pravu svih punoljetnih građana da biraju i budu birani. A to pravo, znamo ponajviše iz svog, ali i iz tuđih iskustava, baš je bukvalno shvaćeno. Posebno od pola. Do pola je, ma kako zvučalo, malo bolje. Oni što ne vjeruju, neka se osvrnu oko sebe ili sačekaju rezultate izbora koji će u našoj močvari održati početkom oktobra.

Ljeto je, vruće je kao u paklu, sezona je godišnjih odmora, ali to onima što su - ponovimo, nije uzalud - bukvalno shvatili da svaka šuša može biti birana, nije smetalo da se prepuste kreativnom zanosu i smisle slogane pod kojima će prositi podršku u službenom dijelu predizborne kampanje.

Bilo bi im, istina, bolje da su sačekali promjenu vremena – hladna glava bolje misli - ali bi nama bilo manje zabavno.

Dobar predizborni slogan, kaže teorija, ima od dvije do pet riječi, pamtljiv je, izaziva pozitivnu emocionalnu reakciju, upotrebljiv je jednako svugdje - od društvenih mreža, preko plakata, pa do TV spotova i radijskih džinglova – i sažima ključne poruke koje se žele poslati glasačima. Bosanskohercegovačka praksa je, kao i obično, manifestativni oblik zanemarivanja teorijskog dijela nastave.

Zemlja ljiljana

Tako će, dakle, Demokratska fronta Željka Komšića pred potencijalne birače izaći s parolom ''Građanska, zemlja ljiljana'', što je u prvoj trećini nerealno, a u druge dvije hortikulturalno. Zajedno, ta sintagma pokazuje kako se DF nastavlja obraćati isključivo bošnjačkim biračima. Teško je, ako je uopće moguće, odrediti šta bosanskohercegovačkim Srbima iz Republike Srpske i Hrvatima iz rahmetli Herceg-Bosne više ide na živce: mogućnost građanskog ustroja BiH ili, kako je pjesma govorila, modra boja na bijelom platnu, šest ljiljana vezenih u zlatu.

Ko god je očekivao nešto pametnije od stranke čiji se predsjednik bori protiv etničke reprezentacije, a upravo zahvaljujući njoj nabija rekordan broj mandata u Predsjedništvu, njemu ni medicina i hodžin zapis pomoći ne mogu.

Narod i pravda, dakle partija Dine Konakovića, se odlučila na parafrazu slogana nekadašnjeg, dugogodišnjeg i pokojnog gradonačelnika Zagreba, Milana Bandića: ''Djela, a ne riječi''. NiP-ov je: ''Domovinu gradimo djelima''. Istina, zadovoljava neke od kriterija: kratak je, pamtljiv, upotrebljiv… I vapi za pitanjem – kojim, ali tačno.

Prodaja krave

Osim DF-a i NiP-a, još su dvije stranke sa sjedištem u Federaciji objavile svoje slogane, Stranka demokratske akcije i političko društvo jednog lica trenutnog ministra unutrašnjih poslova, Rame Isaka. ''Samo SDA'' je, mora se priznati, dobar, kao i podslogan za Kanton Sarajevo - "''Samo SDA-pa makar bilo bolje'' – dok onaj Snage naroda zvuči kao i Ramo Isak kada nešto objašnjava. Tako da ga se ne isplati citirati.

Isak je, međutim, za kreativce iz Republike Srpske – doajen političkog marketinga. "Dobra, prava, zdrava", nije dio reklame za prodaju krave, već slogan Ujedinjene Srpske sa kojim se po promašenosti može mjeriti samo onaj Socijalističke partije Srpske: "Porodica, pravda, ponos". Ni onaj Dodikovog Saveza nezavisnih socijaldemokrata nije puno bolji, ali jeste manje karikaturalan: "Uvijek uz narod, uvijek uz Srpsku". Problem je tek u tome što je univerzalan: nema, naime, u Republici Srpskoj niti jedne stranke – federalne se ne računaju – koja nije uz narod i RS. Takav je, zapravo, da se SNSD komotno može zamijeniti sa Nenadom Nešićem i njegovim Demokratskim narodnim savezom koji na izbore ide sa sloganom ''Svoji na svome'' i podsloganom ''Za snažnu Republiku Srpsku''.        

Čovijek

U vrijeme pisanja ovog teksta nisu bili poznati slogani HDZ-a BiH, Petorke, Naše stranke, SDP-a, Radončićevog SBB-a i stranaka koje su u minusu s glasačima, ali se, na osnovu do sada poznatih i još goreg iskustva, nema razloga nadati bljeskovima kreativnog uma.

U skromnoj povijesti bosanskohercegovačkog višestranačja su u kampanje kretali oni što ne znaju službene jezike u BiH, poput Edhema Bičakčića kod kojeg je oktobar – rujan, temeljno nepismeni Miralem Ramić, ''čovijek vedra čela'' iz Trnova, općenito nevjerovatni SBB-ov kapetan duge plovidbe i plitkog osjećaja za podnošljivo, Nedim Dizdarević, glave montirane na tijelo glumca iz telenovele ''Larin izbor'' i sloganom ''rajin izbor'' i jedan upozoravajućeg, ali iskrenog nadimka, Bogdan Đukić – Lopov.

Za utjehu, ako je ima, treba znati da nismo jedini koji su u stanju pokvariti šinu i avansno obesmisliti prokletu mogućnost izbora. Prije gotovo dvadeset godina, u proljeće 2007, za načelnika Općine Proložac – ovećeg sela u zaleđu Dalmacije – kandidirao se, pored ostalih, i Joško Kraljević Ris i izgubio tek u drugom krugu. Kraljevićeva kampanja imala je dva zvučna slogana. Prvi je bio: ''Meni sve – vama ništa'', a drugi, bolji, efektniji, tačniji, ma kao naš: ''Meni će sigurno biti bolje, a vama će biti isto''. Kraljević je, također, svojoj supruzi, nesuđenoj prvoj dami nekakvog Prološca, obećao da će, čim preuzme vlast, ''od njihove male općine stvoriti obiteljsko gospodarstvo''. Sugrađanima je, pak, objasnio kako misli raditi: ''Prodat ću svoju njivu samom sebi odnosno Općini i to za velike novce. Onda ćemo na teret poreznih obveznika izgraditi igralište. Igralište će se potom iznajmiti nogometnom klubu Mladost, a novac od najma stavit ću u svoj džep''.  

Ne rise

Ponovimo, čovjek je ušao u drugi krug i možda bi i pobijedio da nije priznao kako je cijela kampanja zapravo pokušaj da se ukaže na način na koji lokalna administracija funkcionira. Bit će da su u zadnji tren osupnuti glasači viknuli ''ne Rise!'', Ris iskreno odgovorio ''ne remse'' i vlast je dopala nekoga sa kim je žiteljima Prološca isto, dok je tom nekom sigurno bolje.

Da je Joško Kraljević – iz faze dok je tajio stvarne namjere i usput prikupljao podršku – pravilo a ne incident, dokazao je, iste te 2007, samo u Splitu, Željko Kerum, veletrgovac mješovitom robom, bespravni graditelj, duduk sa dna kace i, kako ga zove nekadašnji urednik ''Feral Tribunea'', Viktor Ivančić: idiot koji zbori. U drugom hrvatskom gradu po veličini, na izborima za gradonačelnika je, i to glatko, pobijedila pojava koja nije vidjela ništa čudno u tome da u izlogu vlastitog shopping centra drži i privatni, odvratno skupi automobil, što je, realno, oblik papanluka kakav se i kod nas rijetko, ako ikako, viđa. Među Kerumovim biračima bilo je, kako su kasnije objašnjavali tumači splitskog demokratskog sunovrata, i onih što su u njemu vidjeli, recimo tako, model političara bez dodatne opreme. Za razliku od drugih, neobrazovanih, bahatih, kriminogenih tipova koji su skupim odijelima i nabiflanim fraza prikrivali vlastitu prirodu, on je ponosno pokazivao koliko je neobrazovan i bahat.

Sve teške riječi

Od prvih i jedinih predratnih, pa do ovogodišnjih, opći izbori su u Bosni i Hercegovini uglavnom služili kao zamjena za popis stanovništva i referendumi na kojima se glasalo za odlučno ne odustajanju od maksimalističkih ciljeva koji su, svi redom, realni koliko i priključenje Gornjeg Vakufa Kraljevini Švedskoj.

Sve teške riječi našeg malog svijeta frcaju – opet! - uoči izbora na kojima će se glasati za one što su u pravu svakoga da bude biran prepoznali sebe, dok će im podršku davati, i to je najgori dio priče, oni što im ne pada na pamet da budu birani, već se, i to s mukom, natjeraju da makar biraju. Naime, svim onim nakaradama sa jumbo plakata, karikaturama koje obesmišljavaju bilo kakav društveni angažman za opće dobro, prostor su napravili fini građani što su ranih devedesetih godina prošlog stoljeća govorili kako je politika posao za najgore među nama, da bi se još jednom, ove 2026. godine, pokazalo da to što možda nije bila takva, ne znači kako nije postala raj za, blago rečeno, mediokritete.