Kraj igre: Prokleta je Amerika, a ni ovdje nije bolje

Nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine je porazom od selekcije Amerike završila nastup na Svjetskom prvenstvu na kojem samu sebe nije očekivala.

Ovaj se tim, čulo se oko 500 puta od zeničke pobjede nad Italijom, sprema za nastupu na Euru 2028., pa je odlazak u Kanadu, Meksiko i SAD bio dobrodošlo skretanje, lijepa prilika za zaraditi još ljepše pare Fudbalskom savezu, odlična provjera trenutnih igračkih mogućnosti i psiholoških granica, ali i povod da se o stadionskoj groznici i njenoj vezi sa životom izvan tribina progovori prilagođavanjem činjenica pustim željama.

Paralelna stvarnosti

Istina, utakmice Zmajeva jesu potvrdile postojanje paralelne bosanskohercegovačke stvarnosti u kojoj, konačno, međunarodna fudbalska takmičenja nisu povod poput za vojne vježbe s hladnim oružjem i u kojoj dva od tri konstitutivna naroda ne likuju zbog poraza Bosne i Hercegovine. U toj, paralelnoj stvarnosti, većina Hrvata u BiH i dalje prvo navija za Hrvatsku, a većina Srba za Srbiju, ali im ni pobjede Bosne i Hercegovine nisu mrske.

Sve je, ako ne navlas isto, onda jako blizu onome što je u programu BHRT-a izjavio Nebojša Vukanović i dobio tarabu od voditelja, iako je riječ o ozbiljnoj promjeni načina razmišljanja u zemlji o kojoj njen fudbalski tim zapravo ne govori ništa.

Sve se ozbiljne stvari na ovom svijetu, napisali smo to više puta, mogu porediti s nogometom, ali od tih poređenja nikakve koristi nema ukoliko se činjenice ignoriraju zarad naivnih očekivanja.

''Dejtonski mirovni sporazum okončao je rat 1995. godine, ali je istovremeno ugradio etnicitet kao osnovni princip političkog sistema. Taj kompromis je osigurao mir. Međutim, vremenom je nagradio političare koji vlast traže na osnovu etničkog identiteta, a koji opstaju širenjem straha i podjela. Nacionalni fudbalski tim funkcioniše po potpuno drugačijem principu. Niko ne dobija mjesto u timu zbog svoje etničke pripadnosti. Igrači se biraju zato što su najbolji. Mjesto se zaslužuje visokim performansama. Autoritet pripada selektoru Sergeju Barbarezu, bivšem reprezentativcu Bosne i Hercegovine, čiji je zadatak da izgradi najjači mogući tim, a ne da balansira suprotstavljene političke interese. Na terenu, Bosna i Hercegovina postaje ono što joj politika rijetko dozvoljava da bude: meritokratija. Tim također predstavlja građanski ideal koji je uglavnom odsutan iz bosanske politike. On predstavlja jednu zemlju, a ne konkurentske konstitutivne narode i etničke grupe, što objašnjava zašto ima tako snažan odjek širom Bosne i u dijaspori. Na terenu, igrači ne dodaju loptu saigraču zato što je Bošnjak musliman, pravoslavni Srbin ili katolički Hrvat. Oni dodaju onome ko je najbolje pozicioniran da postigne gol za svoju zemlju. To zvuči očigledno. U političkom sistemu organizovanom oko podjela, to je revolucionarno'', napisala je, pored ostalog, baronesa Arminka Helić u magazinu Time.

Doživljaj sadašnjosti i vizija budućnosti

Iako rođena u BiH, Arminka Helić je još od 1999. aktivna u Konzervativnoj stranci, a bila je i savjetnica te  šefica kabineta bivšeg ministra vanjskih poslova Velike Britanije, Williama Haguea. Odlukom pokojne kraljice Elizabete II., 2014. je - pored 850 lordova - postala baronesa i to kao tek treća žena muslimanka iz Konzervativne stranke.

Nije to malo, sasvim suprotno, impresivno je, ali nije bilo dovoljno da – što bi Srbi rekli – ne omaši ceo fudbal.

Istina je, naravno, da ''igrači ne dodaju loptu saigraču zato što je Bošnjak musliman, pravoslavni Srbin ili katolički Hrvat'', kao što je ne dodaju političkim Bošnjacima, Hrvatima i Srbima, već onima sa kojima dijele doživljaj sadašnjosti i viziju budućnosti. Preciznije kazano: fudbalske sadašnjosti i iste takve budućnosti.

Nikakve to, međutim, veze nema sa meritokratijom i građanskim idealima izvan stadiona i nakon završetka prijenosa utakmica. Tarik Muharemović i Nikola Katić jedan u drugom, naravno, ne vide primarno Hrvata i Bošnjaka, kao što u Jovi Lukići ne vide prvo Srbina, pa tek onda napadača.

No, neki Tarik Muharemović iz, recimo, Cazina, u izmišljenom Jovi Lukiću iz Trebinja prvo vidi Srbina, jednako kao što neki Nikola Katić iz Žepča u Tariku Muharemoviću iz Cazina i Jovi Lukiću iz Trebinja prvo vidi Bošnjaka i Hrvata. Tačnije, svako od njih u onim drugima prepoznaje – i ne griješi – političkog Bošnjaka, Hrvata i Srbina, dakle nekoga sa kim ne dijeli jedinstven sud o prošlosti, doživljaj sadašnjosti i viziju budućnosti.

Konstitutivnost

Sve dok je tako, a bit će još jako, jako dugo, i meritokratija i građanski ideal će biti mogući u sportskim selekcijama, ozbiljnom, nažalost samo privatnom biznisu, i dijelom u zdravstvu.

Nije Dejtonski mirovni ''ugradio etnicitet kao osnovni princip političkog sistema'', nego ga je samo zabetonirao nakon što su ga građani Bosne i Hercegovine – tadašnji Muslimani, Srbi i Hrvati – demokratski odabrali još 1990. godine, pokazujući da to što više ne žele Savez komunista na vlasti ne znači kako ne žele i konstitutivnost kakva je i prije postojala. Niko im, naime, nije branio glasanje za Durakovićeve socijaliste, Markovićeve reformiste i Kadićeve liberale koje su, zajedno i odvojeno, SDA, SDS i HDZ poderali kao seljak novine, Bugar tuku i nevješt vozač lamelu uz Mahmutovac.      

Uostalom, niko ni na narednim izborima neće braniti Hrvatima da glasaju za Našu stranku, Srbima za SDP i Bošnjacima za Zdenka Lučića, samo što se upravo to neće dogoditi, pa makar liberali i socijalisti na listama imali najpametnije što ova zemlja ima, a Lučić izjavio da je, ukoliko ne dođe do promjena izbornog zakonodavstva, opcija prelazak sa etničke na građansku reprezentaciju, a ne uspostava trećeg entiteta ili hrvatske izborne jedinice.

Privremeni dio stvarnosti

Arminka Helić nije postala dijelom britanske elite zato što je muslimanka, već zato što je pametna, sposobna i što sa stotinama lordova i nekoliko baronesa dijeli temeljne političke vrijednosti i ako ne jednak, onda u kapitalnim pitanja vrlo, vrlo sličan doživljaj sadašnjosti i istu takvu viziju budućnosti.

U bosanskohercegovačkoj stvarnosti tako funkcionira fudbalska reprezentacija, ali politika ne. Ko god tvrdi da je drugačije, taj vjeruje i kako se Jugoslavija ne bi raspala da je njen nacionalni tim sa Ivicom Osimom na klupi osvojio prvo, a ne peto mjesto na Svjetskom prvenstvu u Italiji 1990. godine.

Fudbal kod nas nije, kao što nije ni drugdje, imitacija stvarnosti, već njen privremeni bolji dio.

Sve će, dakle, nakon povratka Nikole Katića u Gelsenkirchen, Amara Dedića u Lisabon i Jove Lukića u Cluj-Napocu, u političkoj stvarnosti Bosne i Hercegovine biti kao što je bilo prije početka Svjetskog prvenstva. Sergej Barbarez i njegov tim za to niti su krivi, niti od njih treba očekivati da se bave još nečim osim igranjem lopte. Ne ide im loše, a tek su krenuli.