18+4: Bosna ili Hercegovina
Gdje su i šta rade predsjednica Federacije BiH, Lidija Bradara, i premijer u istom entitetu, Nermin Nikšić, nije poznato, a nije ni važno. Zna se, međutim, gdje nisu: tamo gdje je očito neophodno da budu, u Mostaru, ali ne onako, turistički, već službeno.
Povod su, trenutno, otkazi za 22 radnika Javnog preduzeća Komunalno koji su, svi redom, jedne, bošnjačke nacionalnosti, što u Goraždu ili Cazinu ne bi bilo problematično, ali u glavnom gradu Hercegovine jeste na jednak način na koji bi bili problematični otkazi samo Hrvatima u, recimo, Travniku.
Netko je očekivao
Mogli su, niko im nije branio, a poneko je možda i očekivao, Bradara i Nikšić sići do juga i prije: nakon devastacije Partizanskog groblja, sukoba navijača ''Zrinjskog'' i ''Veleža'', izgradnje zgrade Hrvatskog narodnog kazališta i neizgradnje Interkulturnog centra ''Mevlana'', bacanja svinjske glave na mezarje, požara na Uborku, bojkota rada Gradskog vijeća i tako dalje i tako redom, upisati po potrebi i sjećanju.
Osim što je predsjednik Vlade Federacije, Nermin Nikšić je i lider Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine i Bošnjak po narodnosti, pa sam može odrediti hoće li se otpuštenim radnicima baviti ideološki ili, recimo tako, konstitutivno. Lidija Bradara je članica Predsjedništva i Glavnog odbora Hrvatske demokratske zajednice te direktorica Političke akademije, pa bi je, valjda, trebalo zanimati da li su u pravu oni što tvrde kako je vršiteljica direktorice Komunalnog Mostar provela etničko čišćenje ili je Jadranka Senkić – tako se zove ta direktorica – s pravom otpustila kolege sa, redom, istočne strane navodno jedinstvenog grada.
U nekim normalnim vremenima i u nekim drugim gradovima, sjeli bi pod klimu gradonačelnik, predsjednik Gradskog vijeća, predstavnik radnika i Jadranka Senkić i za, realno, pola sata vidjeli kako je problem počeo, zašto se dogodio, je li bilo, ako je uopće bilo potrebe, nekih drugih mjera i… I to je, manje-više, sve.
Problem za svako rješenje
Mostar, kao i Tuzla, Zenica, Ljubuški, Bihać, Cazin, pa da više ne nabrajamo, ima višestranačje, samo što je ono tu, u centru Hercegovine, više formalno nego suštinsko. Nije, naime, temeljna podjela u Mostaru ona na ljevicu, desnicu i liberale, već na Bošnjake i Hrvate, a kada je već tako – a jeste – onda ni od boljeg gradonačelnika od Kordića i boljeg predsjednika lokalnog parlamenta, dakle Rahimića, ne treba očekivati da raščiste nered, posebno u sred vrelog predizbornog ljeta u kojem se, kako je govorio Abdulah Sidran, traži problem za svako rješenje.
U najkraćem, v.d. direktorice i gradonačelnik Kordić tvrde kako su radnici Komunalnog otpušteni zato što su odbili radni zadatak, dok oni tvrde da nisu.
''Grad Mostar je dugo godina bio 'grad slučaj' i mi kao komunalno preduzeće što se tiče niskogradnje smo radili na cijelom području Mostara, a onda je 'gospođi' na pamet palo da podijeli to. Prvo je ujedinila firmu, a to je duga priča, da bi onda unutar te firme napravila dvije radne jedinice i te dvije radne jedinice podijelila po ratnoj liniji razgraničenja. I vi sad imate posebne jedinice službe za zelenilo, službu za čistoću, i tako i službu za niskogradnju. Međutim, kad je napravila tu službu i imenovala poslovođu i šefove, uvidjela je da nema stručne radnike koji bi joj izvodili radove, onda je krenula da izdaje naloge ovoj radnoj jedinici dva koja nije imala nikakav problem da to radi. Vršiteljica dužnosti direktorice tvrdi da smo odbili rad, ali to nije tačno. Radili smo upravo na području za koje je ona insistirala da bude organizirano kroz posebnu radnu jedinicu. Kada su shvatili da nemaju dovoljno kapaciteta, očekivali su da radimo gdje god zatreba, ali uz potpuno zanemarivanje pravila koja su sami donijeli. Dvadeset godina smo radili na svim područjima grada...'', tvrdi Ekrem Beglerović, do prije neki dan šef niskogradnje, a od prije neki dan jedan od otpuštenih radnika.
Ne mogu svi biti u pravu
''Već sam rekao da mi je žao tih ljudi, posebno kada danas čitamo političke istupe iz kojih je posve jasno da su bili uvjeravani kako mogu odbijati radne naloge, a da za to neće snositi nikakve posljedice. Umjesto da oni koji su ih na to poticali preuzmu odgovornost i stanu pred te ljude, nastavlja se kampanja optužbi, vrijeđanja i crtanja meta na čelo v.d. direktorici Jadranki Senkić i meni'', izjavio je Mario Kordić.
Kada se neki problem ne želi riješiti, obično je najbolji način da se formira komisija čiji je zadatak da posao razvlači dok uzrok zbog kojeg je nastala ne potone u zaborav ili ga pojede neka nova nedaća sa, ako je ikako moguće, gorim posljedicama. U ovom slučaju bi koalicioni partneri – SDP i HDZ su, naime, partneri u Federaciji, ma kako to u praksi zvuči – zaista mogli napraviti tročlanu komisiju u kojoj bi, poigrajmo se, bošnjačkog predstavnika ili predstavnicu izabrala Bradara, hrvatskog predstavnika ili predstavnicu Nikšić, a zastupnika ili zastupnicu Srba, jer su i Srbi konstitutivni u Federaciji, baš kao i Bošnjaci i Hrvati u Republici Srpskoj, delegati iz srpskog kluba Doma naroda Federacije, dati im, evo neka bude 10 radnih dana da istraže šta se tačno dogodilo i predlože moguća, funkcionalna i pravedna rješenja koja, istina, niko u Mostaru ne mora prihvatiti, ali dobro, barem će biti jasno ko je u pravu, jer svi ne mogu biti i da se na glavu nasade.
Podjela
Treba li reći kako se upravo to neće desiti, manjim dijelom zbog budućih izbora, a većim zbog Bradarine odanosti stranci i Nikšićeve politike kontinuiteta ignoriranja svega južno od Ivana koju, istina, on nije patentirao, ali je jeste nastavio provoditi. U toj podjeli je hercegovački dio Federacije Čovićev, pa rođena Bosanka, Lidija Bradara iz Kiseljaka, po prirodi stranačke pozicije ne vidi zašto bi uopće trebala birati stranu između nekih otpuštenih Bošnjaka i direktorice Hrvatice, dok predsjednik SDP-a i rođeni Konjičanin i Hercegovac, dakle Nikšić, baš kao i Bakir Izetbegović, računa samo na glasove Bošnjaka s juga, čije se postojanje u takozvanom političkom Sarajevu primijeti svake četiri godine. U međuvremenu ih, kao one nesretnike iz okoline Jablanice, može i kamenje zatrpati.
Kada se voditelj emisije ''Nedjeljom u 2'' Hrvatske televizije, Aleksandar Aco Stanković, pripremao za intervju sa Zlatkom Lagumdžijom, konsultirao je velikog novinskog pisca Senada Avdića i pitao ga, pored ostalog, šta je najveći problem u Bosni i Hercegovini. ''Sve'', glasio je, iako se tako ne čini, hirurški precizan odgovor.
Navlas isto važi i za Mostar. Samo još da to neko javi onima u Sarajevu, do jeseni Bradari i Nikšiću, a poslije kome već treba.
