Prijelaz na obnovljive izvore energije zahtijevat će ogromne količine strateških materijala, poput litija, nikla, kobalta, bakra i elemenata rijetke zemlje.
Ovogodišnjim Zakonom o kritičnim sirovinama Europska unija nastoji diversificirati svoju opskrbu s obzirom na činjenicu da se najveći dio proizvodnje ovih materijala odvija izvan EU, te da Europa u tom pogledu "nikada neće biti samodostatna", tj. stoji u priopćenjima Vijeća EU-a.
Prema izvješću Međunarodne agencije za energiju (IEA) iz 2022., svijet je već na putu da udvostruči globalnu potražnju za ovim materijalima do 2040. zbog prelaska na čišću energiju. No, ako želimo ispuniti obveze iz Pariškog klimatskog sporazuma, potražnja bi se do tada trebala učetverostručiti.
Zakon o kritičnim sirovinama prepoznaje 34 ključna materijala potrebna za postizanje ciljeva u područjima klimatske strategije, digitalne transformacije te svemirske i obrambene industrije. Među njima je 17 strateški važnih materijala za koje EU prepoznaje veći rizik od problema u opskrbi.
Forbes Slovenija je istražio gdje se neki od tih elemenata proizvode i u kojoj su mjeri opskrbni lanci pod kontrolom Kine. Naime, većina zelenih sirovina ondje se prerađuje u poluproizvode koji se potom mogu koristiti u baterijama, solarnim panelima, električnim vozilima, vjetroturbinama, računalnim čipovima i sličnim proizvodima.
Možda najvažniji elementi zelene tranzicije, koji su svi uvršteni na europsku listu od strateške važnosti, su litij, nikal i kobalt koji se koriste za proizvodnju baterija; bakar, ključna komponenta za distribuciju električne energije zbog svoje vodljivosti; i elemente rijetke zemlje, koji se koriste u magnetima, uključujući one u vjetroturbinama i električnim motorima.
Osobito u području elemenata rijetkih zemalja, lanac opskrbe uvelike kontrolira Kina, koja proizvodi 60 posto tih elemenata i dominira s 90 posto globalne prerade.
Prema dekretu kineskih vlasti iz lipnja 2024., svi elementi rijetke zemlje u vlasništvu su države od listopada ove godine, kako je izvijestio Politico.
Kina također prerađuje 80 posto galija i 60 posto germanija, au kolovozu je uvela izvozna ograničenja za te metale.
No, u opskrbnim lancima ostalih ključnih minerala azijska velesila ima vodeću ulogu, ne samo zbog vlastitih kapaciteta, već i zbog ubrzanih ulaganja u druge zemlje bogate tim resursima.
Koncentracija se također očituje u vlasništvu nad proizvodnjom, jer većinu globalne proizvodnje kontrolira tek nekoliko velikih korporacija, često u državnom vlasništvu, dok je europsko vlasništvo rijetko.
"Iako je cilj Europskog zakona o kritičnim sirovinama smanjiti stratešku ovisnost diverzifikacijom opskrbe EU-a, zakon se ne bavi ranjivostima povezanima s koncentracijom rudarskog kapitala. Zapravo, zakon postavlja ciljeve diverzifikacije na razini zemalja proizvođača", zaključuju istraživači iz Centra za istraživanje ekonomske politike (CEPR).
Najveći proizvođač litija je Australija, koja je prošle godine u svojim rudnicima proizvela 86 tisuća tona ovog metala, što je gotovo polovica ukupne svjetske proizvodnje.
Sljedeći je Čile, gdje se litij dobiva iz polja soli u pustinji Atacama; Lani je proizvedeno 44 tisuće tona, što je gotovo četvrtina svjetske proizvodnje. Na trećem mjestu je Kina s 33 tisuće tona, odnosno 18 posto tržišnog udjela, pokazuju podaci američkog Geološkog instituta.
Međutim, dok Australija proizvodi gotovo polovicu svjetskog litija, to se ne odražava nužno na njezino vlasništvo nad resursom. Kako navodi CEPR u istraživanju iz lipnja ove godine, kineski proizvođač Tianqi Lithium Corporation ima 51 posto vlasničkog udjela u najvećem australskom rudniku litija Greenbushes, dok je preostalih 49 posto u vlasništvu američke korporacije Albemarle. Taj rudnik doprinosi oko 40 posto ukupne australske proizvodnje litija.
Osim toga, od 2018. Tianqi Lithium također posjeduje 24 posto udjela u čileanskom proizvođaču SQM, drugom najvećem proizvođaču litija u svijetu.
Iako Sjedinjene Američke Države nisu među najvećim proizvođačima litija, prema podacima CEPR-a imaju značajan vlasnički udio u globalnoj proizvodnji (oko trećine), dok je vlasnički udio zemalja Latinske Amerike i Australije manji od njihovog udjela proizvodnje.
Europa je potpuno ovisna o uvozu, iako se najveće rezerve litija na kontinentu nalaze u Njemačkoj, Češkoj i Srbiji. U Srbiji je projekt australskog rudarskog diva Rio Tinto već nekoliko puta izazvao proteste građana.
Litij se mora rafinirati u litijev karbonat ili litijev hidroksid prije nego što se može koristiti u baterijama. Kina kontrolira 80 posto tog prerađivačkog kapaciteta, što je čini daleko najvećim svjetskim proizvođačem litij-ionskih baterija.
Njegov najveći proizvođač, CATL, imao je 38 posto tržišnog udjela u globalnoj proizvodnji baterija za električna vozila od lipnja ove godine, dok je najveći kineski proizvođač električnih vozila, BYD, imao 15,8 posto tržišnog udjela, prema Statisti.
Posljednjih godina Indonezija je ubirala prednosti svoje zabrane izvoza rude nikla iz 2022., koja je potaknula zemlje, posebno Kinu, da izgrade prerađivačke kapacitete unutar same zemlje.
Ovim je potezom Indonezija postala daleko najveći svjetski proizvođač nikla, s tržišnim udjelom od 40 posto prošle godine, prema podacima S&P Global Market Intelligence, s proizvodnjom od 1,8 milijuna tona metala.
Glavni proizvođači nikla su Filipini, pacifička otočna država Nova Kaledonija, koja pripada Francuskoj, Rusija s glavnim proizvođačem Norilsk Nickel (Nornickel), te Kanada i Australija.
Međutim, priljev nikla iz Indonezije uzrokuje probleme rudarima u mnogim od tih zemalja, budući da je tržište preplavljeno niklom koji proizvodi Indonezija po nižim cijenama od konkurencije.
To je dovelo do pada cijena, a neki su proizvođači morali zatvoriti rudarske operacije ili obustaviti planirane projekte. Lani je cijena nikla na Londonskoj burzi metala pala 44 posto, a ove godine stagnira blizu početne vrijednosti.
Prema podacima CEPR-a, vlasnička struktura globalne proizvodnje nikla čini se relativno uravnoteženom, pri čemu Kina kontrolira 14 posto, SAD 17 posto, a EU 19 posto.
No, prema ovom think tanku, 15 posto europskog udjela pripada ruskim tvrtkama registriranim na Cipru, što znači da tvrtke iz EU posjeduju tek oko četiri posto globalne proizvodnje nikla.
Europa je, primjerice, prisutna u Indoneziji kroz suvlasništvo nad rudnikom Weda Bay, gdje francuska tvrtka Eramet ima 39 posto udjela. Ali diversifikacija ponude izvan Kine također je izazov ovdje: većina najavljenih projekata nikla u Indoneziji uključuje kineske tvrtke kao partnere, prema istraživanju S&P Globala iz 2023. godine.
Najveći proizvođač nikla unutar EU je Finska, koja osigurava 38 posto primarnog i 17 posto prerađenog nikla za EU, prema podacima Europske komisije iz 2022. godine. U EU se nalazi 4,2 posto svjetskih rezervi ovog metala.
Proizvodnja kobalta visoko je koncentrirana u Demokratskoj Republici Kongo (DR Kongo) u središnjoj Africi, koja osigurava najmanje dvije trećine svjetske proizvodnje kobalta.
Prema podacima USGS-a, Kongo je prošle godine proizveo čak 73 posto svjetske proizvodnje, što iznosi 170 tisuća tona - deset puta više od drugoplasirane Indonezije koja je proizvela 17 tisuća tona. Slijedi Rusija s 8.800 tona i Australija s 4.600 tona.
Međutim, zemlja u kojoj tri četvrtine stanovništva živi u siromaštvu nema velike koristi od svog rudnog bogatstva. Većinu rudnika kobalta kontroliraju kineske tvrtke, koje potom izvoze rudu u Kinu. Prema IEA-i, tamo se odvija 65 posto globalne rafinacije kobalta koji se prerađuje u katode za litij-ionske baterije.
Prema CEPR-u, kineski udio rafiniranja je otprilike 35 posto za nikal, između 50 i 70 posto za litij i kobalt, te gotovo 90 posto za rijetke zemlje.
Osam od 14 najvećih rudara kobalta u DR Kongu u vlasništvu su kineskih tvrtki, na koje otpada gotovo polovica ukupne proizvodnje kobalta u zemlji, prema izvješću Svjetske banke iz 2021. Istodobno, Komisija američkog Kongresa u studenom 2023. procijenila je da kineske tvrtke kontroliraju 80 posto proizvodnje kobalta u najvećem svjetskom proizvođaču.
EU, pak, navodno posjeduje oko četiri posto kapitala u proizvodnji kobalta, ali CEPR ponovno upozorava da je tri posto tog udjela povezano s ruskim interesima (tvrtke na Cipru). Najveći udio, oko 28 posto, imaju kineske tvrtke, dok više od 10 posto proizvodnje kontroliraju afrički vlasnici.
Kobalt se uglavnom dobiva kao nusproizvod pri iskopavanju bakra (u 60 posto slučajeva) ili nikla (38 posto), pa povećanje proizvodnih kapaciteta ta dva metala utječe i na tržište kobalta. Prema predviđanjima analitičke tvrtke Fastmarkets, višak ponude sva tri metala trebao bi se nastaviti do 2025. godine.
Bakar je jedan od najkorištenijih metala u industriji, zbog čega se kretanje njegove cijene često koristi kao pokazatelj recesije - kada globalna potražnja padne, to ukazuje na usporavanje gospodarstva.
Međutim, budući da zeleni prijelaz zahtijeva elektrifikaciju, bakar, poznat kao vodljivi metal, bit će potreban u još većim količinama.
Najveći proizvođač bakra je Čile koji je lani proizveo pet milijuna tona, dok je na drugom mjestu Peru s 2,6 milijuna tona. Među većim proizvođačima su Demokratska Republika Kongo (2,5 milijuna tona), Kina (1,7 milijuna tona), SAD (1,1 milijun tona), te Australija, Zambija i Indonezija s po 800.000 tona bakra.
Čile je dom dva najveća rudnika bakra na svijetu: Escondida i Collahuasi. Escondida je u vlasništvu englesko-australskog rudarskog diva BHP i lani je proizvela 882 tisuće tona bakra, dok je Collahuasi, u vlasništvu jednog od najvećih trgovaca sirovinama na svijetu, švicarskog Glencorea, proizveo 563 tisuće tona bakra.
U Europi je najveći proizvođač Poljska, koja godišnje proizvede oko 400 tisuća tona bakra. Prema podacima Europskog informacijskog sustava o sirovinama (RMIS), koji priprema Europska komisija, Poljska osigurava 19 posto europskih potreba za primarnim bakrom i 14 posto za prerađenim bakrom.
Prerada bakra također se odvija u Njemačkoj, koja osigurava još 17 posto potražnje. Najveći uvoznici bakra su Čile i Peru, prenosi Forbes.
Rijetki zemni metali ključne su komponente za mnoge proizvode, uključujući potrošačke proizvode visoke tehnologije (računala, telefoni, električna vozila) i vojnu opremu (laseri, sustavi za navođenje, radarski sustavi).
Postoji 17 elemenata rijetke zemlje, koji su u europskom pravu klasificirani na lake i teške elemente. Za oboje, EU naglašava svoju veliku ovisnost o uvozu iz Kine, koja prerađuje većinu svjetske proizvodnje.
Ovo posebno vrijedi za teške elemente rijetke zemlje. Prema Vijeću EU-a, Kina osigurava 100 posto opskrbe EU teškim elementima rijetke zemlje.
Godine 2022. Kina je konsolidirala svoju industriju rijetkih zemalja osnivanjem kineske grupe za rijetke zemlje u državnom vlasništvu. Ta je tvrtka okupila proizvodne pogone tri od šest najvećih domaćih proizvođača rijetkih materijala, a pridružile su joj se i dvije istraživačke tvrtke.
Kina je dom za otprilike 38 posto poznatih rezervi elemenata rijetkih zemalja. Prema američkom Geološkom institutu (USGS), 19 posto tih rezervi nalazi se u Vijetnamu, 18 posto u Brazilu, nešto više od 10 posto u Rusiji, 6 posto u Indiji i 4 posto u Australiji. To čini više od polovice svjetske ponude elemenata rijetke zemlje.
Prema CEPR-u, Sjedinjene Države čine 15 posto proizvodnje rijetkih metala, što je otprilike njihov udio na tržištu.
