"Turbine se planira postaviti na svega 270 metara od prvih kuća i 150 metara od groblja, što je neprihvatljivo ne samo s obzirom na zdravlje stanovništva, nego i s obzirom na kulturološki i duhovni značaj prostora", navodi Iva Miličević u razgovoru za Bljesak.info, objašnjavajući problematiku provođenja jednog od najvećih projekata u Županiji Zapadnohercegovačkoj (ŽZH).
Projekt vjetroelektrane Poklečani, vrijedan preko 200 milijuna eura i financiran je djelomično iz fondova EU, planiran je na području planine Štitar u općini Posušje, a projektom je planirano postavljanje 20 vjetroturbina ukupne instalirane snage 132 megavata, s očekivanom godišnjom proizvodnjom od 436 GWh električne energije.
"U Bavarskoj, na primjer, ti isti razmaci iznose čak 1000 metara, dakle čitav jedan kilometar", navodi, ističući ozbiljnu zabrinutost zbog buke i infrabuke, a to je samo jedan od primjera u kojima projekt izgradnje vjetroparka u Poklečanima, prema njezinim riječima, nije ispoštovao ni minimalne zakonske odredbe.
Upravo je gospođa Miličević, uz pomoć sumještana, izborila pravnu borbu koju slobodno možemo opisati kao modernu verziju pobjede Davida nad Golijatom. Naime, Vrhovni sud Federacije BiH donio je presudu kojom poništava suglasnost za izgradnju vjetroelektrane "Poklečani" na planini Štitar, u općini Posušje, jer je sam postupak izdavanja suglasnosti u određenim segmentima bio nezakonit i neregularan.
Navodi kako je njihova najveća briga vezana uz ovaj projekt upravo činjenica da se planira gradnja unutar vodozaštitne zone.
"Na tom području nalazi se veliki broj izvora i česama, a tlo je izrazito osjetljivo. Možete li zamisliti koliku bi katastrofu izazvalo curenje ulja, betona i drugog građevinskog otpada u pitku vodu?", navodi.
Osim toga, navodi kako su predviđene i detonacije u svrhu miniranja tla, pa se pita: 'Tko nam može jamčiti da se neće dogoditi incident sličan onom u Jablanici?'
Prema njezinim riječima, još jedan veliki problem je i pitanje "suhozida", odnosno tradicionalnih kamenih ograda koje su dio naše kulturne baštine.
"Umjesto da ih čuvamo i promoviramo kao što se to radi, primjerice, u Škotskoj – gdje ih turisti obilaze – kod nas se planira njihovo uništavanje", tvrdi naša sugovornica.
Napominje da ne smijemo zaboraviti ni mikroplastiku koja se s vremenom oslobađa uslijed abrazije lopatica, a koja nakon toga ostaje u okolišu. Ističe kako je posebno zabrinjavajuće što ta mikroplastika "ulazi u tlo, vodu te u konačnici i u samo povrće koje sami uzgajamo."
Ukratko objašnjava kako bi posljedice ovog projekta bile dugoročne i gotovo nepopravljive, kako za prirodu, tako i za ljude koji ovdje žive generacijama.
Motivirana, kako kaže, netransparentnošću cijelog projekta i ozbiljno zabrinuta zbog posljedica koje projekt nosi za njezine sumještane i područje gdje već generacijama žive, gospođa Iva, zajedno s mještanima, odlučila je preispitati zakonitost cijelog procesa. Njezine sumnje potvrdio je u konačnici i Vrhovni sud FBiH sredinom travnja ove godine, kada je zaključio kako su učinjeni brojni proceduralni i pravni propusti, što je dovelo do poništavanja rješenja i vraćanja predmeta na ponovno odlučivanje.
Prvi trag o projektu doznali su još 2013. godine, ali ne od investitora nego iz medija.
"Naišli smo na novinski članak u kojem je pisalo da će se graditi vjetropark. Možete li zamisliti kakav je to osjećaj? Umjesto da nas investitor kontaktira, informira, razgovara s nama – mi sve to saznajemo iz medija", navodi Iva Miličević i objašnjava kako je motivaciju za sve ovo pronašla u svojim sumještanima, odnosno u par obitelji koje su od samog početka bile zabrinute zbog načina na koji se projekt vodi.
"Još tada smo uputili dopis Elektroprivredi u kojem smo jasno izrazili protivljenje projektu", navodi Miličević te dodaje kako su kao povratnu informaciju dobili svega jedan mail, nakon čega je cijela komunikacija stala. Projekt je tada pao u zaborav – sve do rujna 2023. godine, kada su iz Općine dobili obavijest o proglašenju javnog interesa, čime započinje postupak izvlaštenja privatne imovine.
Mještani su se ubrzo nakon toga organizirali i kažu da su otkrili niz nelogičnosti: od ignoriranja vodozaštitnog statusa područja, preko krčenja više od 300.000 m² šume, do činjenice da nije izrađena ni Studija utjecaja na okoliš.
"Srećom, u našoj mjesnoj zajednici imamo ljude raznih stručnih profila – od stručnjaka za nekretnine, bankara, inženjera, pa i bioinženjera, do pravnika – pa smo se vrlo brzo organizirali i shvatili razmjere nepravilnosti", ističe.
Najviše ih je šokiralo saznanje da za projekt nije planirana Studija utjecaja na okoliš. Uz to, područje projekta nalazi se u zoni zaštite voda, gdje je već ranije potvrđena prisutnost podzemnih voda. Dodatno, planirano je krčenje šumskog zemljišta na površini većoj od 300.000 m².
Sve te alarmantne činjenice, koje nadilaze isključivo ekološko pitanje, motivirale su ih i ujedinile za pravnu i institucionalnu borbu.
Objašnjava kako su se ona i ostali mještani brzo organizirali i, svjesni činjenice da se radi o složenom slučaju s opsežnom dokumentacijom, podijelili su zadatke prema stručnosti, pa je tako netko bio zadužen za pravna pitanja, netko za ekologiju, netko za prostorno planiranje.
"Tako je svatko doprinio tamo gdje najbolje zna", objašnjava Miličević.
Prisjeća se kako su u početku imali tjedne sastanke, pratili razvoj situacije i usmjeravali se korak po korak. Dobili su podršku od Aarhus centra, a što se tiče političara, potporu su imali samo od Tomislava Bandića, zastupnika u Skupštini Županije Zapadnohercegovačke.
"Sve ostalo smo morali sami izboriti – sve do presude Vrhovnog suda", tvrdi.
Osvrćući se na ulogu lokalne vlasti, tvrdi kako je Općinsko vijeće Posušja više bilo usmjereno na interese investitora, dok su njihovi stavovi i zabrinutost ostali po strani, pa dijalog s lokalnom zajednicom, kaže, gotovo da nije ni postojao.
Mještani nisu imali stvarnu priliku da se uključe ili utječu na odluke koje izravno utječu na njihov životni prostor.
"Nažalost, stječemo dojam da nadležni nisu imali dovoljno stručnog znanja kako bi mogli donijeti kvalitetne i odgovorne odluke u interesu svih građana", zaključuje.
"Ono što dodatno zabrinjava jest činjenica da se planira realizacija projekta unutar granica prirodnog parka – što je u suprotnosti sa zakonodavstvom koje propisuje posebne režime zaštite takvih područja", navodi Miličević i tvrdi kako projekt karakterizira niz pravnih i administrativnih nelogičnosti i kontradiktornosti koje bi se najbolje opisale rečenicom:
"Ne zna se tko pije, a tko plaća. Mi kao zajednica se pitamo kako je uopće određena ta lokacija, kada postoje brojne druge, manje osjetljive zone koje bi se mogle analizirati", zaključuje.
Miličević posebno ističe kontradiktorne poruke dvaju ministarstava, gdje županijsko ministarstvo prvo donosi rješenje kojim zahtijeva izradu studije utjecaja na okoliš, a zatim federalno ministarstvo, u razmaku od samo par mjeseci, izdaje rješenje kojim tvrdi da studija nije potrebna.
Dana 13. travnja 2023. Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i zaštite okoliša ŽZH donosi rješenje u kojem jasno stoji da se na šumskom zemljištu mogu graditi infrastrukturni objekti isključivo uz prethodnu izradu sveobuhvatne studije opravdanosti, uključujući i studiju utjecaja na okoliš. Međutim, već 31. kolovoza iste godine, Federalno ministarstvo okoliša i turizma BiH izdaje rješenje u kojem zaključuje da "nije potrebno dalje provođenje procjene utjecaja na okoliš putem izrade Studije utjecaja na okoliš".
Takvo gubljenje pravne logike izazvalo je dodatnu sumnju u zakonitost i motive samog projekta, navodi, te dodaje kako se kod mještana još više produbio osjećaj pravne nesigurnosti i gubitka kontrole nad vlastitom zemljom, te su bili sve uvjereniji da će provođenje projekta na ovakav način imati ozbiljne posljedice za njihovo zdravlje i okoliš u kojem žive generacijama.
Sam proces izvlaštenja opisala je kao iznimno netransparentan i nepravedan.
"Mi vlasnici zemljišta koristimo tu imovinu za vlastite potrebe, bilo da se radi o poljoprivredi, šumarstvu ili jednostavno očuvanju obiteljske baštine", ističe, te dodaje kako su neki od njih čak ponudili i razmjenu zemljišta – što je, kako kaže, uobičajena praksa u slučajevima kada je stvarni javni interes opravdan – ali investitor i općina nisu pokazali interes za takva rješenja.
"Jedan od ključnih trenutaka bio je kada je u rujnu 2024. godine Ivan Mrvelj podnio tužbu protiv odluke Općine Posušje, koja je donesena na osnovi pozivanja na 'javni interes'. Unatoč toj tužbi i činjenici da se sudski postupak još vodi, Općinski sud u Širokom Brijegu donio je presude kojima se provodi eksproprijacija zemljišta u Poklečanima – što smatraju izravnim kršenjem osnovnih prava vlasnika i pravnog poretka", navodi.
Pored toga, ističe kako se pojam "javni interes" koristi vrlo proizvoljno, iako se radi o komercijalnom projektu koji će generirati dobit investitoru, dok će lokalna zajednica snositi dugoročne posljedice po okoliš i zdravlje.
Većina mještana Poklečana nije podržala projekt vjetroparka upravo zbog netransparentnosti, rizika za okoliš i ignoriranja njihovih zabrinutosti.
Podsjetimo, vrijednost projekta je oko 200 milijuna eura. Financiranje projekta uključuje kredit Europske investicijske banke (EIB) u iznosu od 103 milijuna eura, kao i bespovratna sredstva Europske unije od 43,66 milijuna eura, dodijeljena putem Investicijskog okvira za zapadni Balkan (WBIF).
"Posebno je zabrinjavajuće što je projekt dobio europska sredstva iako nije izrađena Studija utjecaja na okoliš", ističe Miličević i naglašava kako je time zakazao i nadzor Europske unije.
"EU ima mehanizme koji bi trebali spriječiti financiranje projekata koji krše temeljna prava, narušavaju okoliš ili zaobilaze zakonske procedure. U ovom slučaju ti mehanizmi očito nisu funkcionirali, što je izuzetno zabrinjavajuće i potkopava povjerenje građana u institucije Unije", ističe.
Pravna pobjeda za nju, ali i cijelu zajednicu, ima duboko značenje jer pokazuje da se mali ipak mogu usprotiviti velikima, objašnjava te ističe kako ova borba nije bila namijenjena sadašnjem trenutku, nego i svim generacijama koje dolaze.
Pravnu pobjedu na Vrhovnom sudu doživljava kao simboličnu i stvarnu pobjedu "malih ljudi" protiv velikih interesa.
"Svi imamo odgovornost prema zemlji koju smo naslijedili – ne da je iscrpljujemo i uništavamo, već da je očuvamo i prenesemo dalje. U toj borbi vodila nas je i svijest da priroda nije samo resurs, nego Božji dar koji smo dužni poštovati", ističe, naglašavajući kako je nepravda prema zemlji ujedno i nepravda prema samom Stvoritelju.
Borbu će, kaže, nastaviti, a trenutno je aktivno nekoliko tužbi o čijim detaljima zasad ne želi govoriti.
"Ono što mogu jasno istaknuti jest da smo mi, mještani, od samog početka bili složni u jednom: ako bude potrebno, spremni smo ići do Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu", navodi Miličević, ističući kako ova borba nije stvar izbora, nego odgovornosti "prema zemlji koju volimo, zajednici kojoj pripadamo i generacijama koje dolaze."
