Nepodnošljiva lakoća postojanja
Već godinama pričamo o električnim vozilima. Iako se ona kod nas još uvijek nisu ni blizu primila kao na Zapadu, i ovamo i tamo je otpočetka jasno kako će prava električna revolucija doći samo onda kada električni automobili budu lako dostupni i lagani za korištenje. Drugim riječima – cjenovno pristupačni i izuzetno brzi na punjaču.
Stoga smo uvijek s čuđenjem gledali kako se struja promovira preko preskupih hyper super GT automobila, koji se razbacuju snagom i ubrzanjem i u međuvremenu čekali da se masovno sa strujom siđe u gužvu gdje su gradski automobili, jer tu, zapravo, sve one priče o zagađenju i energetskoj efikasnosti i imaju smisla.
Nije da se nije pojavilo mnogo automobila u međuvremenu koji su spustili struju u donje segmente, koje su u međuvremenu zbog skupoće (čitaj neisplativosti) i ekologije napustili dizelski motori, ali još uvijek čekamo na totalnu revoluciju. No, i ovo što se već nudi dosta je zanimljivo, osim što i dalje ostaju neodgovorena ona dva najvažnija pitanja – jesu li električni automobili postali pristupačniji i je li se brže pune?
Odgovor u oba slučaja je – jesu, ali ne dovoljno. Pogotovo ako pogledamo stvari u kontekstu omasovljenja strujom pokretanih automobila. Ponekad vas, naime, i na običnim benzinskim crpkama dočeka gužva, a zamislite kako bi bilo da polovica nas vozi "strujiće". E, upravo u tu priču gradski strujom pokretani automobili upadaju kao heroji priče.
Naime, kako im samo ime kaže – gradski automobili voze se uglavnom po gradu i bližoj okolici. Doduše, nije da s njima ne možete dobaciti udobnije, brže i sigurnije nego ikada sa nekad popularnim Fićom, recimo do mora i natrag, ali zadržimo se mi na onome zašto su primarno napravljeni. I pretpostavimo da nisu jedini automobil u obitelji, čak niti jedini auto jednog vlasnika. I pretpostavimo kako taj vlasnik ima gdje kod sebe puniti automobil, kod kuće ili na poslu – ili ima vremena da se rekreativno doveze do punjača.
E, tu smo onda na terenu gdje se Hyundai Inster osjeća kao kod kuće. Jedno punjenje moglo bi biti dovoljno za čitav mjesec vozikanja po gradu, s tim da će njegova štedljivost itekako pomoći i u prigradskoj ili čak međugradskoj vožnji!
Kreiran u najboljoj tradiciji dalekoistočne krađe prostora, kockast i zapravo jako simpatičan, Inster je, to možemo potvrditi nakon sedam dana druženja. Jako cool automobil. I jako brzo se zaljubite u njega ili, da ne pretjerujemo, s njim uđete u izrazito prijateljski odnos.
Oduševi vas, uz spomenutu štedljivost, jako poštena ponuda prostora za četiri odrasle osobe, jako odraslo ponašanje u vožnji – i izrazito živahna vožnja, koja, usput, ne pati od problema kakve su imali maleni automobili kratkog međusovinskog raspona u vrijeme benzinaca i dizela – automobil ne poskakuje po cesti, dobro leži i općenito je udobniji nego ste se nadali. Razlog leži u težini baterija i ukupno težini automobila – tonu i 335 kilograma! Nekoć su auti u ovom segmentu bili duplo lakši!
Vanjština Instera je moderna, potpuno u skladu s vremenom. Kockasti, kutijast oblik pristaje šarmu automobila i ima veliku uporabnu vrijednost u laganom ulasku i izlasku iz automobila. Ovaj Hyundai je tako zbilja prepoznatljiv na prvu i idealan u uvjetima gradskog prometa.
Sa širinom nešto preko metar i šezdeset i ukupnom duljinom od tri metra i osamdeset tri centimetra, ovaj auto možda izgleda malen, ali radi se o mjerama u kojima se nekoć vozila cijela obitelj – to su mjere koje su veće za nekoliko centimetara od Zastave 101 ili Golfa prve generacije.
A korisni prostor u Hyundaiju puno je veći nego kod spomenuta dva auta iz ne tako davne prošlosti, prije svega zbog solidne visine, koja omogućava i vozačima od dva metra da se fino smjeste na prednjim sjedalima, pa čak i na onim zadnjim. Inster je user friendly u veoma pitom u vožnji.
Pritom bi problem mogla predstavljati širina ramena, jer bi se ipak oni širi mogli, baš kao nekad, malo češati jedni o druge. No, unatoč tome – Hyundai Inster je zbilja čudo prostranosti. I ono što je u stara vremena bila karakteristika manjih automobila – njihova klimavost i uopće malo lošiji materijali ili završna obrada – toga kod Instera nema! Naravno, nemojte očekivati raskoš, ali kombinacija ekonomično odabranih materijala i bogate opreme, uz inteligentno iskorištavanje prostora, daju nam za pravo da vam obećamo kako će vam se Inster sigurno svidjeti! Uz očekivano skromniji prtljažnik, u skladu s namjenom i dimenzijama vozila od 280 litara.
U ovoj testiranoj Prestige opremi Inster ima mogućnost odabira modova vožnje – od Eco do Sportskog, čak je tu i opcija Snow za vožnju u lošijim uvjetima. U svakom od navedenih modova Inster vozi sigurno i brzo, čak možemo kazati da ga je milina voziti. Okretan, pregledan i čvrst, vrlo brzo vam ulazi pod kožu. Sjedala su pritom ipak krojena za kraće relacije. Što odgovara namjeni vozila, jer sve iznad 120 km/h, do kojih Inster stiže prilično munjevito, je pretjerivanje, u svakom smislu. Nema previše bočnog držanja i više su sjedala dizajnirana sa smislom za ukupnu štednju prostora, ali nisu niti neudobna. Odabir smjera vožnje vrši se, tradicionalno za Hyundai, na ručici pored volana. I sve funkcionira apsolutno silk and smooth, što bi rekle kolege sa BBC-a.
Volan je kućni, prepoznatljiv, s tipkama na sebi. Iako je ploča s instrumentima digitalna većina funkcija je i dalje mehanička, a središnji displej nije pojeo ručno biranje većine onoga što vam u vožnji treba, uključujući i klima uređaj i njegove tipke. Navikavanje je brzo i lagano, a sve je pregledno, kako i priliči autima ove veličine i namjene.
Sinkroni električni motor s permanentnim magnetima daje 115 KS i 147 Hm okretnog momenta, a snaga se veoma lijepo distribuira tokom vožnje i Inster ima dovoljno potiska čak i kada ga vozite punog. Baterija je litij – jonska s kapacitetom od 49 kW h. To otprilike znači da je punjenje iste na punjaču od 11kW najviše do 4 i pol sata, a na bržim punjačima, recimo onim od 50 kW, treba vam do 80 posto napunjenosti baterije nešto manje od sat vremena. Na super brzom punjaču od 120 kW treba vam otprilike pola sata vremena za 80 posto baterije, ako krenete od „rezerve“.
No, hajde da ovo spustimo u realne, svakodnevne okvire. Napunili ste svoj Hyundai Inster – stoji vam 100 posto baterije na displeju i vozite se samo po gradu, od kuće na posao ili odbacujete klince na treninge. U nekih 20 kilometara vožnje, uzmimo to kao prosjek jednog Mostarca kad je dan baš užurban i s puno obveza, maleni Hyundai potrošit će vam tako malo da će vam baterija spasti na najviše 95 posto. A možda ni toliko.
Put od centra grada do Goranaca i natrag uzme vam sedam posto struje. Naravno, kako je to uobičajeno kod elektroautomobila, displej vam do gore, kada vozite uzbrdo, kapacitet skine za 9 posto. Ali odozgo vratite natrag dva, jer se djelomično punite nizbrdo. Jezikom benzina, ako vam je spremnik 40 litara goriva, automobil će vam za taj put potrošiti 2,8 litara goriva. A struje je još uvijek ovdje jeftinija.
No, koliko god da Hyundai Inster izgledao kao pun pogodak, pogotovo ako želite gradski automobil ili neki multipraktik za svaki dan, najveća kočnica i dalje je cijena, ali to je kuga koja u ovoj zemlji, Bosni i Hercegovini, hvata sve aute na struju. Kad nema poticaja, a nema, onda plaćate punu cijenu.
To znači da ovaj odlično opremljeni Inster, sa odličnom opremom koja uključuje kotače i gume "sedamnaeske" i veoma pristojan šiber na krovu, izađe čak 67.000 maraka. Pritom je početni model nekih 49.000 maraka, ali obje cifre su još uvijek dovoljne da većina Bosanaca, a bome i Hercegovaca samo odmahne rukom i kaže – neka, hvala! I onda uzalud i petogodišnja garancija bez obzira na kilometražu i osam godina garancije na bateriju – ili 160.000 kilometara.
A to je, zapravo, velika šteta i tragedija na kraju ove lijepe priče.
