Automobili s pogonom na baterije umjesto motora s unutarnjim izgaranjem zadnjih godina pune novinske stupce. Spominje ih se kao neminovnu budućnost, jer je, kažu, fosilnim gorivima definitivno povijesni sat otkucao. Što se tiče dizelaša zeleni su sve rigorozniji, ekolozi vrište, a zakonodavci vrebaju. I tako je svaki proizvođač koji drži do sebe zadnjih godina uredno najavljivao potpunu elektrifikaciju svoje ponude i to u što kraćem roku! Po novinama i portalima utrkivali su se u nagađanju datuma kada će dizelaši potpuno nestati ili biti zabranjeni, uguravali se koji će prvi ponijeti zastavu sa zelenim listom na njoj.
Ipak, kada se hype malo smirio, a događa se to u zadnjih pola godine, postalo je jasno da uvođenje električnih automobila neće ići niti tako brzo, niti tako glatko, jer komparativna prednost klasičnog, dizel ili benzinskog pogona, nad onim električnim, i dalje je u nemjerljivo bržem punjenju zaliha goriva, nemjerljivo pristupačnijim crpkama i još uvijek znatno većoj autonomiji kretanja. A kad se u sve uvukla i očita potreba da se zbog većeg broja „električara“ radikalno mora dotjerati i električna mreža, te činjenica da će „landscape“ svakog grada morati osigurati i previše mjesta za punjače, jasno je da stvar nije tako jednostavna kako se ispočetka činila. No, kotač povijesti gazi li gazi...
Teorijski, definicija automobila kao naprave koja čovjeku omogućuje nevjerojatnu slobodu i dužinu kretanja kod električnih automobila našla se pred redefinicijom, jer, iako je napredak evidentan, električni automobili još uvijek nisu pred konačnim rješenjem svog najvećeg tehničkog problema – kako napuniti auto „do vrha“ za samo par minuta, što je prosječna brzina punjenja goriva na crpkama? I, također, kako povećati autonomiju vožnje, da bi električni auto s jednim punjenjem baterije mogao prijeći barem upola od onoga što možete s dizelašem?
Dok se ne pojavi neka revolucionarna tehnologija koja će omogućiti vozaču elektroautomobila da u vožnji ne gleda grozničavo u podatak na instrumentnoj ploči, a koji predviđa koliko mu je još postotaka baterije ostalo, a koja će mu omogućiti da bezbrižno piči autocestom, elektroauti bit će samo jedna fina nadopuna svakodnevnom ljudskom kretanju. Sve dok ne dođe vrijeme da vozač vozi električni auto bez straha kako neće uhvatiti red za punjenje u narednih dvadeset kilometara, ili, još bolje - da reda neće nikako biti, jer je punjenje brzo i jednostavno, teško je zamisliti da bi električni auti mogli istisnuti aute s klasičnim pogonom. Ali, da će im sve više i više prijetiti preuzimanjem trona – u to nitko nema pravo sumnjati!
Nakon desetodnevnog druženja sa Nissan Leafom možemo sa sigurnošću tvrditi sljedeće – voljeli bismo da stvarna, opipljiva, dakle krajnje realna budućnost na kotačima elektroauta dođe čim prije! Razloga je nekoliko – a Nissan Leaf ih nudi sve redom – od uživanja za volanom, do činjenice da ste u vozilu koje zbilja pripada ovom stoljeću. I koje izgleda kao normalan auto, a ne kao neka rugoba koja sve podređuje smještaju baterija.
Inače, da kažemo onima koji se pomalo plaše struje - vožnja električnog auta se zapravo suštinski ne razlikuje puno od vožnje klasičnog auta sa automatskim mjenjačem, odnosno, još bolje, DSG mjenjačem. Jedino na što se baš morate naviknuti, a i to sjedne za kojih par dana, je to da kada upalite auto apsolutno ništa se ne događa!
Svi naviknuti na hladni start SUI motora i jutarnje brundanje dizela, ostanu zapanjeni činjenicom da se, ni kada upalite auto, pritiskom na Start/Stop dugme, ništa ne čuje! Kada skužite da vam ispred očiju piše da je auto spreman za pokret i da se struja zapravo ničim ne glasa, već ste odradili 90 posto materije koja vam je potrebna da vozite električni automobil.
Sve ostalo je kao i kod klasičnog automobila, R za rikverc, D za vožnju naprijed, N je neutralni položaj mjenjača, P je parkiranje. Pitate se gdje se skrilo onih preostalih 10% razlike u odnosu na klasični automobil? E, sad ćemo vam reći – čim auto pokrenete, pa krenete voziti gradom, razlike u osjećaju vožnje praktično nema. S povećanjem brzine povećava se i buka, nju uglavnom prave kotači i ovjes, a ako slušate glazbu ili radio, praktično ćete imati isti dojam kao i kad vozite običan auto, pogotovo s benzinskim motorom, jer današnji benzinci se uglavnom slabo čuju u vožnji.
S povećanjem brzine, unatoč otporu zraka uz koeficijent od samo 0,28 koji ima Leaf, šum vjetra će polako pojačavati, pa ni tu zapravo nema razlike u odnosu na obični auto. Električni auto blago zuji u vožnji, baterija napona 400V, kapaciteta 40 kWh i snage 110 kW daje tako znake života, a zvuk najviše podsjeća na zvuk mlaznog aviona, ali kojega čujete negdje baš, baš u daljini - najbolje je to opisati kao da izdaleka promatrate aerodrom na kojem rula neki mlažnjak. Leaf u narednom periosu stiže i sa još 25 KWh više, ali o tom potom.
Da se vratim na onih 10% - uglavnom to otpada na činjenicu da struja vuče linearno, odnosno kada stisnete pedalu gasa neće vas dočekati klasična zadrška ili otpor kojeg pruža motor s unutarnjim izgaranjem – struja djeluje promptno i jako ugodno, da ne kažem sportski, ubrzava automobil. Ekvivalent Leafove snage u „konjima“ je 150 KS, što znači da vozeći Leaf zapravo vozite kompakt s gotovo sportskim nakanama, pa je to svakako činjenica koja će oduševiti svakog onoga tko ne voli da ga vlastiti auto koči kad ne treba. Uostalom, maksimalni okretni moment je čak 320 Nm, što odgovara sportskim ambicijama. Auto ubrzava od 0-100 za 8 sekundi, a maksimalna brzina je oko 150 km/h, no realno ćete zbog štednje baterije auto voziti na propisanih 130 km/h na autocesti, a otvorenom cestom jedriti sa 80 km/h.
Auto teško tonu i 600 kilograma koče diskovi sa ABS-om, a kad smo već kod kočenja, Leaf ima i jednu zanimljivu tehničku stvarčicu, ona se zove ePedal. E, sad, svi znamo da automatski mjenjač poništava potrebu za pedalom kvačila. A ePedal, poništava potrebu i za pedalom kočnice, barem u većini slučajeva kad se na nju naviknete. Fora je da se u tom slučaju pedala gasa koristi kao jedina pedala, koja kad je stiskate ubrzava, a kada pustite nogu onda ona sama koči. Malo je gutavo na početku, ali jako brzo se naviknete, pa kada uhvatite ritam, gotovo da zaboravite da i dalje postoji klasična pedala kočnice. Za slučaj nužde i naglog kočenja.
Općenito je Leaf jedan jako ugodan, jako prostran i poprilično kvalitetno sklopljen kompakt. Sjedala su široka i udobna, volan je poznat iz većine novih Nissana, instrumenti su digitalni i pregledni, sve što vam treba uključeno je u opremu. Električni pogon ga stavlja, doduše, u poziciju, da mu tu i tamo oprostimo malo nekvalitetnije materijale, ili manjak ergonomije na nekim prekidačima, ali sveukupno gledajući, kompletan paket znan kao Nissan Leaf je odlično osmišljen i veoma dobro realiziran auto.
Još 5% razlike u odnosu na obični auto računajte u činjenici da ćete se morati naviknuti na to da vas pješaci, pogotovo oni koji su vam okrenuti leđima, uopće ne čuju. A kako takvih ljubitelja samovolje na mostarskim ulicama ima i previše, opreza nikad neće biti dosta! Ovo je grad u kojem auta zauzimaju pločnike, a pješaci kolovoz, tako da ćete sa električnim autom stvarno morati paziti. Prilikom vožnje u rikverc, pak, imate pomoć u vidu zvučnog signala „s gradilišta“. Naime, Leaf se unatrag idući glasa poput bagera ili nekog drugog radnog stroja, što zapravo zna biti i zabavno.
E sad, da objasnimo onima koji još nisu skužili kako funkcionira svakodnevno druženje sa Leafom. Tu ćemo iskoristiti vaše predznanje o vlastitom mobilnom telefonu – znači, stvar je jednostavna – koristite li mobilni telefon umjereno, baterija može trajati i do dan i pol ili dva. S druge strane, ako ste stalno na njemu, onda ćete ga puniti i dvaput dnevno. Isto je i s Leafom. Meni je jedno punjenje baterije trajalo pet dana, pošto sam njime upražnjavao svakodnevne aktivnosti – odlazak i povratak na posao, svraćanje na kavu, u samoposlugu, kratke vožnje do centra i natrag. Otprilike desetak do petnaest kolometara dnevno. Dakle, od ponedjeljka do petka sam koristio Leaf, radio sve što bih radio i sa svojim vlastitim benzincem – i opet mi je ostalo 21% baterije.
Dakle, u takvom režimu korištenja, ostalo mi je da preko noći s petka na subotu, stavim auto na punjenje, da bih ustanovio kako je na običnoj „šuko“ utičnici Leaf dopunjavao bateriju u kapacitetu 4-5% po satu punjenja. Što znači da mi je u realnim okolnostima i sa našom strujom kakva već u domaćinstvima jeste (punio sam u prigradskom naselju, u gradu je moguće struja nešto kapacitetnija!) trebalo oko 15 sati da auto opet napunim na 100% baterije sa već postojećih 12-18%. To otprilike znači ovo – dođete u petak navečer kući, čim uparkirate auto, izvučete utičnicu, uštekate – i od 10 navečer do sutra oko ručka auto je spreman za ful novu rundu korištenja. To nas dovodi do zaključka da je električni auto idealan drugi auto – ili još bolje – idealan gradski auto, što bi stvarno bilo idealno da mu cijena nije kolika jest. Službeno, punjenje Leafa traje 21 sat na „šuko“ utičnici, ali zato imate još dvije mogućnosti punjenja, na tzv. Type2 utičnici punjenje je tri puta kraće, a na CHAdeMo priključku traje još dva, tri puta kraće.
Problem za korisnike alektroautomobila je sličan pritom problematici bazena. Naime, u Hercegovini bazen više nije niti luksuz, nego je, u skladu s vrućinama, skoro pa životna potreba. No, privatni bazen može imati samo onaj koji ima a) novca i b) kuću i plac, odnosno uvjete za izgradnju istog pored kuće. Jednako je i sa autom na struju, ako živite na drugom, petom ili desetom katu zgrade, vi električni auto možete u ovom trenutku puniti samo ako imate garažu s utičnicom. Ili negdje gdje postoji javni punjač. A u gradu ih baš i nema na bacanje, zar ne? Ako živite u kući, taj problem nemate. Parkirate auto u garažu ili ispred kuće – uštekate ga i živio! Naravno, kao i po pitanju bazena, i električni auto može voziti samo onaj koji ima novca, jer su bez subvencija države svuda jako skupi. Kako je Bosna i Hercegovina miljama udaljena od svijesti o 21. stoljeću, tako je još uvijek nerealno očekivati velike subvencije na električna auta, a pogotovo državne poticaje za izgradnju kompleksa punjača – jer će jednog dana, možda već brzo, i ljudi koji žive po zgradama poželjeti električni auto. S pitanjem – gdje i kako ga puniti?
Spora, troma i neodgovorna država vjerojatno će sjediti i čekati da se dogodi što se ima dogoditi, ovdje planiranja nema, uglavnom se reagira kada se nešto već dogodi. Električna revolucija možda i nije revolucija u punom smislu, ali zatvarati oči pred nadolaskom alternative običnim „smrdonjama“ je dokaz loše vođene države. Pogotovo što se volimo nazvati turističkom destinacijom – gdje će se, dovraga, narednih godina puniti sve brojniji električni auti turista koji dolaze ili prolaze ovuda? Sve će, očito, biti na leđima privatne inicijative.
Ta priča o turizmu dovodi nas do još jednog detalja vezanog za Nissan Leaf, ali općenito i za sve električne aute. I onu priču o vašem mobitelu. Logično, što više pritiskate gas to vam baterija brže curi. Ako auto vozite na otvorenoj cesti, pritom su vam uključeni klima i multimedija, jasno je da će vam postoci na bateriji na očigled početi padati. Dakle, stvar je u optimalnom režimu rada, kao i kod običnih motora, morate paziti da vozite ekonomično, jer struja nije vječna.
No, kažem, po gradu, u svakodnevnici, Leaf se pokazao kao veoma dobar prijatelj i suputnik, čak sam se naviknuo puniti ga čim ga parkiram, što u prijekciji bliske budućnosti može značiti da ćemo za koju godinu vjerojatno puniti auto kao i mobilni telefon – prikopčati ga preko noći, da se dopuni. Stvar navike. No, do tog trenutka moramo riješiti još nekoliko velikih dilema – cijena nabavke novog, cijena nabavke polovnog, cijena zamjenske baterije i, naravno, infrastruktura punjenja. A to su samo ona glavna pitanja. Ima ih još.
Ovakav Leaf je, za sada, odličan firmin auto, vozilo za pokazati svijest o čuvanju okoliša (makar je i dalje diskutabilno koliko u čitavom procesu proizvodnje auta i zbrinjavanja baterija ima ekologije), ali i vozilo koje može obavljati zadatke jednako, čak i bolje nego običan auto, ali samo dok ne govorimo o autonomiji vožnje, odnosno maksimalnom dometu. Na put će još dosta godina ljudi ići dizelašima, jer električni auto, za razliku od klasičnog auta, u gradu troši optimalnije nego na otvorenoj cesti, kada potrošnja rapidno raste.
Po gradu Leafom možete prevaliti i 180 do 200 kilometara, pazeći da palite baš sve što vam nije potrebno, a ako ga stiskate na otvorenom, onda računajte, pogotovo u hladnijim uvjetima, na tek 130 - 140 kilometara dosega! Naravno, ugasite li klimu i ostale potrošače, te vozite li na ECO modu i kao po jajima, možete pokušati dosegnuti dosegnuti laboratorijske uvjete od 270 - 300 km u gradu i 220 km na otvorenoj cesti, ali pitanje je čemu se odricati klime i udobnosti današnjice? Nedavno su ga kolege iz AMS Hrvatska iscijedili na 370 km dosega, pazeći na svaku stavku vožnje, te koristeći i „safe mode“ koji vam omogućuje još nešto vožnje i nakon što baterija dosegne 0% (zakonski obavezna rezerva, jednako kao kod benzinaca i dizelaša). No, općenito, što se tiče i Leafa i bilo kojeg „električara“, morat ćete se naviknuti i na gledanje postotka koji je preostao, ali i na gledanje vremenske prognoze, jer u računicu morate uključiti činjenicu da baterije s hladnim vremenom gube na kapacitetu, dok se u toplije vrijeme opet „rašire“. No, ništa na što vas već nisu naučili vaši svakodnevni pametni telefoni, zar ne?
Što se tiče privatnog posjedovanja auta, svakako postoje ljudi koji žele biti drugačiji. Mnogi od njih će možda pomisliti i na štednju, u jeku najave nove naftne krize zbog zategnutih odnosa na Bliskom Istoku, ali za sada je jasna samo jedna stvar – dok je punjenje besplatno i struja za auto se čini džaba! Čim ga prikopčate na svoju mrežu, pojavi vam se auto kao još jedan potrošač, uz svjetla, bojler, frižider, šporet i televizor. I onda uzmite digitron u ruke i računajte – odnosno čekajte naredni račun od struje!
Pitanje je što ćemo govoriti o ekonomičnosti kada se punjenje krene naplaćivati ili kada struja poskupi, zbog očito neminovnog prilagođavanja mreže za nove potrošače, ali i potencijalne velike prilike elektroprivredama za „ugrađivanje“? Siguran sam da bi, kada bi nekim čudom preko noći nestali svi dizelaši i benzinci, a svi mi dobili u ruke električna auta, ovi monopolisti jednostavno povećali cijenu struje jednim potezom prsta. Ne vjerujete? Pih!
Završit ćemo sa još nekoliko sitnica o Nissan Leafu – kako se baterija nalazi uz podnicu automobila, dakle ispod vas, električni auto se nešto drugačije ponaša u vožnji od klasičnog auta sa motorom sprijeda – leži poput daske, a pretjerate li u krivini onda osjetite blago smicanje vozila iz niskog težišta. Ništa strašno, samo neobično, jer je nešto drugačiji osjećaj nego kod klasičnog rasporeda na koji ste navikli. Kao što je drugačiji osjećaj na koji ćete se morati naviknuti, da kad otvorite vrata prtljažnika od 435 litara, na vrhu, ma što god u njega da ugurate, moraju stajati kablovi s utičnicama, koje ovom autu život znače.
A vaš život s električnim autom nije još uvijek nimalo jeftin. Ovakav Nissan Leaf ide cijenom elegantno preko 70.000 KM, a ovisno o opremi može biti i skuplji. Ako ga malo dotjerate unutra ili se poželite Bose zvučnika i sličnog, ako vam se svide ProPilot i ProPilot Park sustavi, koji su na pola puta do autonomne vožnje (jedan gleda i koči umjesto vas, drugi parkira auto bez vas), ako ne želite propustiti ništa od moderne tehnologije kojom Leaf može biti krcat.
No, onog trenutka kada država smanji tu cijenu subvencijama za makar 30 posto, a bilo bi poželjno da ovakva auta koštaju između 40 i 50.000 maraka, onda će već biti druga priča. A što će nam donijeti polovni „električari“, o tome ćemo neki drugi put...
Za sada možemo samo reći da je iskustvo vožnje 'lektričnog auta nesumnjivo zanimljivo i da ima tu štofa za ozbiljan razgovor o uzbudljivoj budućnosti osobnih prometala. No, da na kraju citiramo jednu pjesmu Bijelog Dugmeta iz daleke 1975. – „Dug je put, požurite konji moji...“ čisto kao zaključak.
