Antun Branko Šimić nezaobilazna je pjesnička figura,osim neosporne pjesničke veličine, oko Šimića i danas vlada neka mističnost, bezvremenska privlačnost, što svjedoči i spominjanje njegova lika i djela u medijima, ali u okviru emisija koje s kulturnim sadržajima i nemaju baš dodirnih točaka.
Antun Branko Šimić hrvatski je pjesnik i esejist. Rođen je 18. studenog 1898. u selu Drinovci kod Gruda. Pučku školu je završio u Grudama, tri razreda franjevačke gimnazije na Širokom Brijegu, nakratko prešao na školovanje u Mostar, četvrti i peti razred gimnazije položio 1914. u Vinkovcima, šesti i sedmi razred u Zagrebu. U osmom razredu napustio je školovanje zbog izdavanja književnog časopisa, a to je učenicima bilo zabranjeno, i postao slobodan književnik i publicist.
OPOMENA
Čovjece pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!
Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ
kad se budes zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!
Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!
Prvu svoju pjesmu "Zimska pjesma" je objavio 1913. u časopisu Luč.
Najveći doprinos novoj hrvatskoj književnosti, posebno pjesništvu, dao je kratkom zbirkom pjesama "Preobraženja" (1920.) Mnogi ga književni kritičari i znanstvenici smatraju najboljim hrvatskim pjesnikom.
Napisao je brojne eseje, književne i likovne kritike, polemike o novom pjesništvu, nekoliko kraćih proza, dnevnik, autobiografiju, nekoliko dramskih fragmenata, te započeo roman "Dvostruko lice". Brojni su mu izdavači kasnije objavili izabrana djela, sabrana djela, prozu i poeziju kao "Tjelo i mi", Croatica, Vinkovci, 1998.
Početak 20. st. davao je nagovještaje mnogobrojnih promjena, ali život, stvaran život koga je Šimić promatrao, nije imao vremena čekati te promjene. Tada je, ne samo u škrtom hercegovačkom kršu, glad bila sasvim uobičajena pojava i ljudi su svakodnevno izdržavali tešku egzistencijalnu nesigurnost koju je pjesnik tako dobro uočavao i opisivao. Šimić je svjestan teških ekonomskih prilika svoga kraja. Među prvima je opisao i odlazak mladića iz rodnog kraja u potragu za mrvicom sreće i poslom koji se nije birao: ''Na cesti više nikog nema…'' (''Hercegovina'').
Nikada nećemo saznati koje bi visine dosegnuo Šimićev pjesnički talent. Smrt je prerano prekinula život ovoga književnika. Ipak, Šimićevi stihovi imaju neprolaznu vrijednost. Radi se o najpoznatijim stihovima ikada napisanima. Teško je obolio od tuberkuloze, umro u Zagrebu 2. svibnja 1925.
PJESNICI
Pjesnici su čuđenje u svijetu
Oni idu zemljom i njihove oci
velike i nijeme rastu pored stvari
Naslonivši uho
na ćutanje što ih okruzuje i muči
pjesnici su vječno treptanje u
