Antun Branko Šimić je, uz Miroslava Krležu i Tina Ujevića najistaknutiji pjesnik hrvatskog modernizma, preminuo je prije jednog stoljeća, 2. svibnja 1925. u Zagrebu.
Zaslužan je za popularizaciju slobodnog stiha te integriranje hrvatskog pjesništva u europsko.
Rođen je u Drinovcima 18. studenoga 1898. godine, a nakon pučke škole u rodnom selu, a tri razreda franjevačke klasične gimnazije završava u Širokom Brijegu. Nakon Širokoga Brijega upisao je četvrti razred gimnazije u Vinkovcima.
Školovanje je nastavio u zagrebačkoj Donjogradskoj klasičnoj gimnaziji. U osmom razredu, 1917. godine, napušta školovanje zbog izdavanja književnog časopisa Vijavica u Zagrebu, a književni časopis Juriš pokreće 1919. godine pod utjecajem ekspresionističkog lista Der Sturm. Godine 1923. pokreće i treći časopis, Književnik.
Nakon teške upale pluća 1924. godine obolio je od tuberkuloze i pokušao se liječiti u Dubrovniku i Cavtatu, a 1925. godine vratio se u Zagreb.
Umro je od tuberkuloze pluća, u dvadeset i sedmoj godini, a pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoju.
Prvu pjesmu Zimska pjesma objavio je 1913. godine u časopisu Luč kao petnaestogodišnjak, a u Vinkovcima je napisao zbirku pjesama Cibaliana.
Rane pjesme od 1913. do 1917. godine u velikoj mjeri slijede Matošev pjesnički program, ali je naglo izveo dramatski zaokret, napustio sedmi razred zagrebačke gimnazije i pokrenuo časopis.
Zapravo, iako odličan učenik, morao je napustiti gimnaziju jer školske vlasti učenicima nisu dopuštale izdavanje javnih tiskovina. Od tada se u potpunosti posvetio pisanju neprestano živeći u siromaštvu, ali je unatoč nesređenim egzistencijalnim prilikama ostavio plodan i iznimno značajan književni opus.
Šimić je bio pjesnikom izrazite težnje da zgusnutim, škrtim stihom intenzivira doživljaj svijeta. Takav je bio i kao esejist i kritik: volio je strogi red, čuvao se razlivenosti i praznine.
Napisao je brojne eseje, književne i likovne kritike, polemike o novom pjesništvu, nekoliko kraćih proza, dnevnik, autobiografiju, nekoliko dramskih fragmenata, te započeo roman Dvostruko lice.
Godine 1920. objavio je svoju jedinu zbirku Preobraženja. Sastoji se od 48, uglavnom kratkih, pjesama. Neke su objavljene prethodnih godina, ali ih je Šimić preradio pa se Preobraženja smatraju zasebnom ("kanonskom") fazom.
Pjesme u knjizi odlikuju se posebnim grafičkim aranžmanom (tzv. središnja os), što ga je Šimić preuzeo od njemačkog pjesnika Arna Holza (Phantasus, 1898–99), a i u ostalim slojevima zbirke simetrija je temeljno organizacijsko načelo.
Posmrtno su mu objavljena izabrana djela, sabrana djela, proza i poezija.
Poezija nakon Preobraženja označuje novi zaokret u smjeru "neoklasičnog" izraza, pa slobodni stih katkad ustupa mjesto obnovljenoj strofičkoj formi i vezanomu stihu. U okviru kasne Šimićeve poezije daju se uočiti i tekstovi koji u Baudelaireovu duhu osciliraju između odsutne transcendencije i unutrašnjeg ideala (Prazno nebo i Nađeni bog).
U pjesmi Smrt i ja ("Smrt nije izvan mene. Ona je u meni / od najprvog početka: sa mnom raste / u svakom času") Šimić se, poput R. M. Rilkea, približava shvaćanjima o nerazlučivom jedinstvu života i smrti. Približivši se i poetici "nove stvarnosti" (Neue Sachlichkeit), spjevao je cijenjeni ciklus Siromasi.
Metamorfoze koje je Šimićevo pjesništvo prošlo u kratkom vremenskom razmaku govore o brzom sazrijevanju i skokovitom razvoju autora, a kritički i feljtonistički spisi to zorno ilustriraju.
Mnogobrojni članci o suvremenim književnim pojavama i piscima pokazuju da je Šimić intenzivno pratio europska umjetnička zbivanja i da je promptno reagirao na one događaje koji su odgovarali njegovu senzibilitetu i trenutačnim umjetničkim interesima (Tri zapisa o pjesništvu).
