Mlada populacija sve je ugroženija poremećajima hranjenja. Jedan od najčešćih poremećaja je kompulzivno prejedanje. Okarakteriziran je epizodama prejedanja, neprekidnog konzumiranja hrane i povećanjem tjelesne mase.
Taj ozbiljan poremećaj trebale bi shvatiti ozbiljno i osobe koje pate od njega, kao i osobe u njihovoj blizini. Zabrinjavajući su podaci da je ovaj poremećaj zabilježen kod djece u dobi od samo pet godina.
Nova studija Sveučilišta u Illinoisu (SAD) identificirala je potencijalne čimbenike rizika za kompulzivno prejedanje kod djece mlađe od 12 godina. Obitelj je najbliže i najutjecajnije okruženje koje utječe na ponašanje i stavove djecem, piše Stručni tim Petica-igrom do zdravlja
Ovo istraživanje pokazalo je da su roditeljska neumiješanost, emocionalna neodgovornost i zadirkivanje u vezi s tjelesnom masom u obitelji ponašanja koja su povezana s pojavom poremećaja kompulzivnog prejedanja djeteta.
Poremećaj kompulzivnog prejedanja u djetinjstvu može dovesti do mnogih problema s tjelesnom masom i ponašanjem tijekom djetetova rasta i razvoja te se nastaviti i u odrasloj dobi. Pravovremena intervencija i rješavanje ovoga problema ne samo da može spriječiti pojavu poremećaja hranjenja, već će spriječiti i razvoj nezdravog prehrambenog ponašanja u vezi doživljaja hrane.
Treba naglasiti da postoji razlika između kompulzivnog prejedanja i povremenog prejedanja koje ponekad svi prakticiramo. Tjelesna masa osobe koja boluje od kompulzivnog prejedanja može varirati od normalne do prekomjerne ili čak do pretilosti.
Oboljeli često vježbanjem ili čak “kompulzivnim vježbanjem” nastoje potrošiti prekomjerne kalorije koje su unijeli u organizam te tako pokušavaju smršaviti. Hrana je za oboljele sredstvo kojim se oni nose s depresijom, stresom, emocionalnim i svakodnevnim problemima. Hrana im može donijeti utjehu i pomoći da si olakšaju, zaborave ili izbjegavaju emocionalnu bol koju osjećaju.
Kod osoba koje pate od ovakve vrste poremećaja često uočavamo sljedeće:
Naglasak je na što ranijem javljanju liječniku, o čemu ovisi daljnji tijek liječenja i prognoza. Kvaliteta života oboljelih osoba postaje smanjena, stoga je važno poremećaj prepoznati pravovremeno.
