Njemačka nobelovka koju je zauvijek označila zloglasna Securitatea

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Njemačka književnica Herta Müller, dobitnica Nobelove nagrade, rođena je na danađšnji dan prije 70 godina, 17. kolovoza 1953. u rumunjskom mjestu Nițchidorfu.

Spisateljica je odrasla u rumunjskom Banatu, a 1987. migrirala je u SR Njemačku. Müller se u svojim djelima bavi posljedicama komunističke diktature u Rumunjskoj.

Obitelj Herte Müller pripadala je njemačkoj manjini u Rumunjskoj, a njezin djed bio je bogati farmer i trgovac, ali je razvlašten pod komunističkim režimom u Rumunjskoj.

Nakon Drugog svjetskog rata majka joj je deportirana u sovjetski logor u Ukrajini na nekoliko godina prisilnog rada. Njezin otac, bivši Waffen SS vojnik u 10. SS tenkovskoj diviziji "Frundsberg", zarađivao je za život kao vozač kamiona.

Müller je pohađala njemačku školu u Nițchidorfu od 1960. do 1968. U dobi od 15 godina odbila je naukovanje koje je njezina majka organizirala kod seoske krojačice. Umjesto toga, pohađala je njemački licej Nikolaus Lenau u Temišvaru, gdje je počela svladavati rumunjski jezik.

Zbog udaljenosti grada od svog rodnog sela, živjela je u Temišvaru kao podstanarka i kući je dolazila samo vikendom. Nakon završene srednje škole, Müller je od 1973. do 1976. studirala germanistiku i rumunologiju na Sveučilištu u Temišvaru.

Od 1976. radila je kao prevoditeljica u tvornici strojeva. Tada joj se tri puta obratio djelatnik tajne službe kako bi ju prisilio da obavlja neformalne usluge za Securitateu. Ona je to odbila rekavši da nema takav karakter.

Budući da unatoč prijetnjama smrću nije surađivala, svako je jutro morala ići na prozivku kod šefa koji bi je pitao kada će tražiti novi posao. Nakon što joj je oduzet ured, morala je na stepenicama raditi prijevode koje nitko nije tražio; tako se počela baviti pisanjem.

Od glasina se očito nije mogla obraniti jer se među njezinim kolegama pričalo da je radila za tajnu službu.

"Moji su kolege mislili upravo ono što sam ja odbijala misliti o sebi", govorila je kasnije.

Otpuštena je 1979., a zatim je povremeno radila kao učiteljica, također i u dječjim vrtićima i davala sate njemačkog u privatnim školama. Godine 1982. bukureštanska izdavačka kuća Kriterion objavila je njezinu prvu knjigu pod naslovom Niederungen, u cenzuriranoj verziji. Iste je godine za ovu knjigu dobila književnu nagradu Saveza komunističke omladine i Debitantsku nagradu rumunjskog Saveza pisaca.

Nakon što je od 1984. tri puta posjetila Saveznu Republiku Njemačku, Müller je 1987. otišla u Njemačku sa svojim tadašnjim suprugom Richardom Wagnerom.

Tretman u državnom prihvatnom centru za preseljenike u Nürnberg-Langwasseru opisala je kao apsurdan. Nekoliko dana su je ispitivali Savezna obavještajna služba i Ured za zaštitu ustava jer je bila osumnjičena da je agentica Securitatee.

U godinama koje su uslijedile, dobila je brojne pozive da kao pisac boravi i radi u rezidencijama na sveučilištima u Njemačkoj i inozemstvu. Godine 1990. Müller se rastala od svog supruga Richarda Wagnera. Iste je godine upoznala svog sadašnjeg supruga Harryja Merklea, s kojim je napisala scenarij za igrani film The Fox - The Hunter (1993.).

Müller je bila članica Njemačkog centra P.E.N. sve dok nije istupila 1997. godine.

Godine 1998. imenovana je u "Gostujuću profesoricu braće Grimm" na Sveučilištu u Kasselu, 2001. bila je docentica poetike u Tübingenu, a 2005. bila je gostujuća profesorica na Slobodnom sveučilištu u Berlinu, gdje i danas živi.

Članica je Njemačke akademije za jezik i poeziju od 1995. godine i Umjetničke akademije u Berlinu od 2016. godine. Od 2018. podržava Zakladu Exilmuseum Berlin kao pokrovitelj.

Herti Müller je 8. listopada 2009. dodjeljena Nobelove nagrade za književnost.

"Sažimanjem poezije i objektivnošću proze crtala je pejzaže beskućništva", stoji u objavi. Dodjela Nobelove nagrade opravdana je intenzitetom književnosti koju je napisala.

Kao književnica formirala se pod utjecajem novije austrijske proze, posebice romana Thomasa Bernharda i Franza Innerhofera. Prijateljstvom s Richardom Wagnerom i pjesnikom Rolfom Bossertom izgradila je put vlastitoj književnosti. Svojim tekstovima željela je pokazati kako diktature ljudima oduzimaju dostojanstvo.

Krajem osamdesetih otkriva ju njemačka publika čitajući njezinu zbirku pripovijedaka "Nizine" (Niederungen). Devedesetih postaje jednim od najvažnijih imena na zapadnoeuropskoj književnoj sceni s dvama romanima "Remen, prozor, orah i uže" i "Da mi je danas bilo ne susresti sebe" (Heute wär ich mir lieber nicht begegnet). "Ljuljačka daha" (Atemschaukel) jedno je od njezinih poznatijih djela kod nas.

Prema nakladniku Hanser-Verlag, njezini su radovi prevedeni na više od 50 jezika.

Pored Nobelove nagrade ova svjetski poznata spisateljica je dobitnica i mnogih drugih prestižnih književnih priznanja: Nagrade Marieluise-Fleisser (1990.), Kleistove nagrade (1994.), Međunarodne književne nagrade IMPAC-Dublin (1997.), europske nagrade za književnost ARISTEION (1995.), Nagrade Franz Kafka (1999.), Nagrade Konrad Adenauer (2004.), Nagrade grada Berlina (2005.).