Na današnji dan prije 150 godina, 30. travnja 1875., u Zagrebu je rođen hrvatski književnik Vladimir Vidrić, jedan od najistaknutijih lirika moderne.
Potječe iz imućne građanske obitelji (otac, odvjetnik dr. Lovro Vidrić, bio je i gospodarstvenik i član nekoliko gradskih odbora, te posjednik kuće u gradu i imanja s ljetnikovcem na Prekrižju). Pohađao je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu koju je završio 1892. godine.
Bio je jedan od vođa prosvjedne skupine koja je prigodom posjeta cara Franje Josipa Zagrebu 1895. godine spalila mađarsku zastavu na Trgu bana Jelačića. Studirao je pravo u Pragu, Grazu i Beču. Doktorirao je 1903. godine, ali se posvetio odvjetništvu, a ne sveučilišnoj karijeri.
Pjesme je počeo pisati još kao gimnazijalac, ali pravim književnim početkom može se smatrati pjesma "Boni mores", objavljena 1897. godine u "Viencu". Opus mu je nevelik: ima 40-ak pjesama, od kojih je većina uvrštena u njegovu zbirku "Pjesme", koju je sam izdao 1907. godine (najpoznatije pjesme su Pomona, Mrtva ljubav, U oblacima, Elije Glauko, Pompejanska sličica, Na Nilu, Coena, Perun, Silen, Jutro, Kipovi, Notturno, Romanca, Adieu, Gonzaga, Grijeh, Dva pejsaža).
Adieu
O moja je leđa lagano
Kucnula mandolina
I moj se je kaput raskrio.
Purpurna pomrčina
Moje je vjeđe prekrila
Od sunca, vjetra i vina.
A moja se ruka ganula
Koja pjesmice sklada,
Svijetlu je suzu utrla
Što mi sa zjenâ pada.
– Tako silazim, gospojo,
Stubama tvojega grada.
Živio je od odvjetničkog rada, a zbog bolesti često boravio u Zavodu za umobolne u Stenjevcu, gdje je i umro 29. rujna 1909. Zemni ostaci prenesi su u obiteljsku grobnicu na Mirogoju 1946. godine.
Pjesme pisao od rane mladosti, njegova poezija spoj je simbolističkih i impresionističkih elemenata. Za života objavio 25 pjesama u spomenutoj zbirci "Pjesme". Snažno utjecao na Domjanića, Nazora i druge pjesnike.
Oko Vladimira Vidrića splele su se mnoge legende, a njegova snažna, samosvojna pjesnička figura ni danas ne blijedi. Svojim kratkim životom, bolestan od shizofrenije u Stenjevcu, samo s jednom zbirkom, objavljenom u vlastitoj nakladi, fascinirao je suvremenike, kritičare i poklonike pjesničke riječi.
Vidrićeva lirika dijeli se u nekoliko tematsko-motivskih područja. Prvo problematizira samu poeziju i status pjesnika koji se shvaća kao vizionarski posrednik između božanskih visina i slobode i ljudske ograničenosti, prolaznosti i smrtnosti, a drugo, i dominantno, obuhvaća pjesme u kojima je Vidrić osebujno, u duhu vitalizma, rekonstruirao grčke, rimske, egipatske, biblijsko-židovske, slavenske i srednjovjekovne mitološke tradicije (sa središnjim figurama bogova, satira i sličnih likova).
S ta dva područja premreženi su manji motivski kompleksi: pejzažna lirika (gotovo uvijek imaginarni alegorijsko-mitološki i pseudopovijesni pejzaž) kojom je Vidrić, uz A. G. Matoša i D. Domjanića, jedan od začetnika te lirike u hrvatskoj poeziji, erotsko-ljubavna lirika usredotočena na fenomen ženskoga tijela koje Vidrić idealizira te svojevrsni lirski portreti.
Stihom koji predstavlja svojevrstan prijelaz od formaliziranoga prema slobodnome, Vidrić teži uklapanju doživljaja u objektivni okvir (uglavnom mitološki ili prostorni), odmaku od lirske teme, odnosno distanci između lirskoga subjekta i prikazanoga svijeta, što u pojedinim pjesmama dovodi i do specifičnih monumentalnih prizora.
U cjelini, njegovu pjesničku poetiku određuju izražena opozicija gore–dolje, odnosno visoko–nisko (nebo–zemlja), sklonost mitu i mistici, alegorizacija, slutnja transcendencije u svakodnevnom, središnje mjesto stilizirane sjete, božanski status pjesnika i poezije, sakralizacija erotike, a donekle i erotizacija sakralnoga; sve ga to povezuje s duhom simbolizma, esteticizma, impresionizma i moderne. Kritičko izdanje sabranih djela objavljeno je 1969.
U oblacima
Na oblaku sam ponad mora bio,
Gdje mermer-stupi nose plavet neba,
I Zevsu sam se poklonio bogu
S vijencem o čelu i s lirom iz Theba.
A Zevs je divan bog. Razgaljen sjedi.
Prsa su mu široka i gola
I bijel je kao starac. On dok zbori
Silnu glavu spušta ko od bola.
On plašt prigrnu svoj i sam mi reče:
“Razlijetaju se preko neba ptice,
O, ti, koj’ gledaš pučinu i nebo
I komu pada svjetal pram u lice;
I ti, koj’ sniš o divnoj, nagoj ženi
Na tamno-modrom valu što se rodi,
Kad siđeš k zemlji, u jablana sjeni
Nad plug se sagni i za brazdom hodi.
I kad ti padne znoj na čelo tio
Pod oblacima istog ovog neba,
Zatajit ćeš me rad muke i hljeba.”
– Na oblaku sam ponad mora bio.
