Burek sa zeljem

Sviraj nešto narodno

Sada je pravi trenutak da iskoristimo strah Unije od Rusije i da se konačno naklatimo na europski vlak, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog dostave s Ebaya i AliExpressa.
Kolumna / Kolumne | 06. 03. 2024. u 09:05 Igor BOŽOVIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Vi svi itekako dobro znate da Annalena (usput, tako nježno ime za tako suverenu ženu) Baerbock kad dođe u Sarajevo zapravo samo bježi od afere koja je Njemačku trenutno pogodila, da su ih Rusi raskrinkali u planiranju invazije na Krim. Je li, time se svrstala u red svih onih silnih 'bjegunaca' preko meke granice Bosne i Hercegovine prema Uniji i obratno, koju već desetljećima koriste svi oni koji se od nečega žele skriti u Hrvatskoj, Srbiji ili Crnoj Gori i obrnuto, da ne načiMLJem staru ranu Jelavića.

Zato neću pisati o šupljim europskim porukama koje nam šalje 'službeni' Brisel. Sada je pravi trenutak da iskoristimo strah Unije od Rusije i da se konačno naklatimo na europski vlak, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog dostave s Ebaya i AliExpressa. Ionako svi koji su imali pameti ili nisu inatlije, već su odavno u Njemačkoj i dalje na Zapadu. Šta ima veze, isto su učinili i Gruzija i Ukrajina, i slično su se u Europu uvukle i Rumunjska i Bugarska. Sve je to itekako dobro poznato, i naših par milijuna neće jednoj Uniji ništa specijalno teretno biti. Aferim, stoga, de to potpišite, petorka.

Rock me Baby

Ono što mene posljednjih dana fascinira jest činjenica da postoji samo jedna sjajna stvar nakon raspada Jugoslavije, koja uveliko nadmašuje sva ova zla kojih smo se nagledali proteklih 30 godina, od rata i ubijanja, osiromašenog urana, uništenih tvornica, devalviranog standarda življenja, reparacije slavenske diktature i u BiH i u Srbiji i u Hrvatskoj i evo u Crnoj Gori dišu tek nekoliko mjeseci... a dobra stvar je da na Eurosong šaljemo nekoliko pjesama, a ne da se prvo deklasiramo unutar sebe, kao što je to bilo nekad u Jugoslaviji.

Da se razumijemo, festival lakih nota sve je potrebniji suvremenom čovjeku koji muku muči s egzistencijom i treba ventil, da se može naspominjati 'majke u negativnom tonu' bez posljedica, da može zdušno imati favorita bez ozbiljnih posljedica po posao i novčanik i kruh svagdanji u krajnjoj liniji. Stoga za razliku od uobičajenog mišljenja da je to sve obično s*anje, vjerujem kako je Eurosong potrebniji čovjeku nego ikad.

A ove godine gori više nego ikad. Najprije, pokazalo se još jednom kako Hrvatska Radiotelevizija, godinama ustoličena kao produžena ruka jedne od dvije vlasti u Republici Hrvatskoj, više uopće nema kadar koji razumije kilobite i kiloherce, koji još živi isključivo od zlatnog reza i teške optike u trostrukom aranžmanu crvena, zelena, plava, analognom i učinkovitom razmišljanju u 30 Hertza i 480 linija radioaktivnog lasera. Na njihovu žalost, danas se govori o 50 FPS-ova (europski standard), o rezoluciji kakva iziskuje optičke kablove ne bi li se na vrijeme analizirala i obradila u HDR10+ standardu, a to ćete primijetiti tek ukoliko imate 4K 60” ili veći i jači televizor, na kakvom dobar broj lokalnih kanala izgleda kao da je crtan u akvarelu.

Pokazali su kako unatoč Europskoj Uniji još nisu zaposlili dovoljno mladih i sposobnih kadrova kakvi su upravljali TVZ svojedobno. Ma pokazali su, kao i s Mrkomirom, da sjajna rasvjeta, vrsna scenografija i izvrsni glumci ne znače ništa ako priče nema. A njima fali uvozni scenarist ili organizator ili producent iz Srbije ili još bolje, Bosne i Hercegovine, jer oni su oduvijek bili kratki na tom polju. No, pjesme... To vas zanima.

Baba, pojačaj! Baba!

Na Dori smo ove godine tako imali nikad lošije ozvučenje da je tek dvoje ili troje izvođača uspjelo pogoditi intonaciju na obje večeri natjecanja, pritom svakako treba spomenuti Let3, Vinka i pobjednika Baby Lasagnu.

Svi oni koji imaju nešto protiv pobjedničke pjesme, svakako, nije to ni moj štih, ali je pjesma dotaknula veliki broj glasača na Eurosongu, ritmom, blještavilom, luckastošću i snažnom političkom porukom, a poruka je da Hrvatska danas ima sve osim dobre vlasti, bilo da se radi o lijevima ili tek manje lijevima, jer budimo krajnje iskreni, ako netko smatra Ninu Raspudića desničarem, onda ga stvarno nikad nije poslušao bez strasti vlastitih predrasuda. Poruka je da mladost, kojoj nije problem raditi, musti krave, mora prodati imanje i pobjeći u 'roblje' Zapada, još jednu migrantsku tragediju koju šačica ljudi ima moć zaustaviti. Plaće koje bi bile u skladu s europskim, ili barem približno kao i europske, uvjerile bi veliku većinu mladih da se ovdje može ostati.

Jednostavno, čak i mali broj većih plaća bi ostavio toliko novca u opticaju (budimo realni, bogati ljudi ne cirkuliraju novac, oni ga gomilaju) da bi čitavo društvo, ili društva, imali više sredstava za podizanje sveopćeg standarda življenja. Već davno je statistički dokazano da je generacija millenials (ova kojoj tek u dlaku i sam pripadam) najsiromašniji dio čovječanstva ikada. I dok kripto-valute i NFT-i popravljaju sliku za Generaciju Z donekle, barem statistički, prosječno, ipak je sve jasnije da problem kupovine doma ili automobila (osnovnog sredstva za prijevoz) postaje sve veći izazov modernog čovjeka. Javni se prijevoz danas smatra ljudskim i pravom žena, a tako nije bilo prije tek desetak godina.

Društvo se mijenja, i dobro je da barem kroz tekstove lakih nota Eurovizije možemo načeti shvaćanje dubine problema.

Željko i Joksimovići

Imaju i ovi 'bogovi' Eurosonga na Balkanu, zemlja koja je osvojila više simpatija najvećeg svjetskog festivala nego će zbrojeno sve ostale republike. Srbija. U Srbiji je proteklih dana čitava ludnica oko PZE (ili ПЗЕ, kako oni službeno pišu). Već dvije-tri godine Srbija na Eurosong šalje za većinu nas pomalo bljutave glazbene uratke, nekako presuvremene, nimalo lagano svarljive, ali nemojte misliti da oni griješe.

U Srbiji se trenutno vodi politički rat upravo preko pjesama za Eurosong. Samo se sjetite Konstrakte prije par godina, i njezine duboko političke poruke pranja ruku od suvremene srbijanske zbilje. Ili prošlogodišnjeg 'spavača' koji iskreno zvuči kao na opijatima, ali to je zbilja prosječnog Srbijanca – on je omamljen i razderan između Srbije koja želi oružjem na Kosovo i Srbije koja se želi priključiti europskim tokovima kapitala, bez kineskih robovlasnika ili ruskih imigranata, bez zrakoplova koji udaraju u antene na pisti, bez izgubljene prtljage (samo neki od najčešćih problema Air Srbija, na koji se žale putnici po društvenim mrežama).

Srbija danas vodi tihi 'mim-rat' u pošalicama na Instagramu i Tiktoku, u Srbiji se smije glasno govoriti, pa i prigovarati kao glas ludaka u pustinji, ali se ne smiju postavljati pitanja o odgovornosti, jer tada završite s glavom na Herodovu pladnju.

U Srbiji se tako vodila žestoka bitka između Konstraktinog repriznog 'boljeg i novog' a zapravo istog, samo s brašnom. Snažna politička poruka. U Srbiji se govorilo o ponosu Romkinje na svoju boju kože (skidam kapu, Zejna, imaš pravo misliti da si najbolja, i ne Romi nisu pali s Marsa, u potpunosti imaš moju podršku). U Srbiji se proteklih dana ovjekovječio prvi internacionalni narodnjak, uz Guča ritam Dušana Kurtića, tako obično i tako genijalno balkanski, nešto s čime se mogu poistovjetiti i gastarbajteri u Austriji i bosanski Srbi i raja oko Prizrena, klaud in da skaj samo u 3-1-2-1 i nešto što je zvučalo kao burek, samo bez zelja.

U Srbiji je umalo pobijedila Breskvica, jeste, to je ona ista pjevačica kojoj je prije samo pola godine Draško Stanivuković zabranio nastup u Banjaluci jer je pozivala ljude da dođu plakatom s pištoljem. Pištolj je Breskvica držala i ovog puta u ruci, mada, ne samo pištolj, nego je ukrašena anđeoskim krilima imala kažiprst na navođenim ruskim raketama okrenutim put Prištine, bar na takvo nešto sliči tekst pjesme Orlovo Gnezdo. I ne znam kojim spletom okolnosti, srećom ili manipulacijom pobijedila je Teya Dora.

Cvetak zanovetak

Ako mislite da je Teya Dora neka balavica s Tiktoka, nije, makar je njezina pjesma Džanum jedna od poznatijih na društvenim mrežama (op.au. Moje more stih). Riječ je ženi u najproduktivnijoj dobi, nimalo balavoj i neozbiljnoj. I mada pjesma kao pjesma nije loša, ali definitivno je bilo sporijih i boljih uradaka na Beoviziji (poput džez Lene s turbanom). Ključ je ipak u suptilnoj poruci koju Srbija šalje pred Europu, pet decenija nakon Waterlooa.

Proganjalo me što je to 'vila Ramonda' pa sam guglao i zapravo je lila, ljubičasta ramonda u pitanju. Zašto bi takvo što bilo bitno vedrim i veselim Srbijancima, pitao sam se i guglao dalje. Ramonda ljubičaste boje (na ostatku Balkana je uglavnom jasno plava) je endemski cvijet s planine Kajmakčalan, i što meni nešto to zvuči poznato, nisam mogao se sjetiti pa je gugl radio i dalje. Kajmakčalan je prva velika pobjeda Srbije u Prvom Svjetskom Ratu, na najstrašnijem bojištu ikada u povijesti čovječanstva, Solunskom frontu. Autori su pisali o jezivoj ružičastoj izmaglici u prohladna jutra, a danima su se kasnije čuli sablasni jecaji – bili su to ranjeni konji pomiješani s ranjenim borcima, tijela razasutih uokolo jer nije bilo dovoljno medicinskih timova da ih sve pokrpe na vrijeme.

Poruka upravo Teye Dore je podsjećanje Europe na žrtvu koju je Srbija dala za suvremenu obitelj naroda u modernoj liberalnijoj inačici bratstva i jedinstva pod kišobranom Brisela. Stoljetni san Napoleona i njemačkih i rimskih vladara, pa čak i Svete Stolice. Jedna, jedinstvena Europa.

Srbija ih pet decenija poslije pjesme Waterloo, koja je otvorila novo poglavlje u društvenoj zbilji Europe, televizijsko, sveopće, liberalno poglavlje Europe danas, Srbija ih dakle podsjeća da je ona jednako žrtvovala, čak 15 posto vlastitog stanovništva, gotovo isključivo muškarci u plodnoj dobi. Da bi Europa mirno snivala.

E sad, ako vi mislite da je slučajno Eurosong najveći svjetski festival, onda razmislite još jednom, ispod tih vedrih i lakih nota krije se snažna liberalna i demokratska indoktrinacija, vakcinacija misli, i pritom ako ne kritiziram kada ovo kažem. Pa pazite, samo na primjeru Izraela, koji je prisiljen mijenjati tekst vlastite pjesme kako bi ostali u natjecanju, a čini se da su pognuli glavu i pristali na takav rasplet slučaja pjesme Oktobarska kiša, vidi se da EBU, a ni Eurosong, nisu nimalo za zezanja i šprdnje.

I baš zato, kad kažem da su poruke Annalene Baerbock u ovom trenutku potpuno nebitne, nas da ovi domoljubi ozbiljno shvaćaju, pustili bi nas da šaljemo svog predstavnika na taj nepolitički summit. No kako kaže Konaković, tu ima puno ljudi koji nama ne odgovaraju i koji ne provode našu agendu.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close