Klizna situacija

Pozivanja: Strpljenje ili uzaludna repriza

Nema jednostranog kompromisa, kao što nema nikakvih šansi da bilo ko od aktera pregovora dobije sve što želi 
Kolumna / Kolumne | 01. 04. 2022. u 09:22 Emir IMAMOVIĆ PIRKE

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Predsjednik Stranke demokratske akcije, Bakir Izetbegović, i premijer Hrvatske, Andrej Plenković, nekoordinirano su zatražili isto: nastavak pregovora o Izbornom zakonu u Federaciji BiH, te ograničenim ustavnim izmjenama.

„Predsjednik Vlade RH i HDZ-a Andrej Plenković primio je u Banskim dvorima predsjedatelja Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH i predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića - prvi put nakon usvajanja Strateškog kompasa EU-a i zaključka Europskog vijeća o BiH. Te su dokumente ocijenili kao važne političke poruke kojima je potvrđena ustavna arhitektura BiH, ustrojene na načelu ravnopravnosti tri konstitutivnih naroda. Još su jednom jasno poručili da je dogovor o pravednoj izbornoj reformi ključan za stabilnost i funkcionalnost države BiH. Plenković je pozvao sve političke aktere u BiH na nastavak pregovora i poduzimanje dodatnih napora u cilju postizanja dogovora, koji je iznimno važan za budućnost BiH...“, objavljeno je na službenim stranicama HDZ-a sa sjedištem na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu, pa distribuirano preko Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine.

"Želim naglasiti da je tokom posljednje runde pregovora ipak napravljen značajan pomak koji može biti temelj za nastavak razgovora u budućnosti. SDA će se uvijek odazvati svim razgovorima koji će voditi ka stabilizaciji prilika i rješenjima koja su u skladu s evropskim standardima i preporukama Evropske unije", napisao je Izetbegović u pismu odaslanom Uniji i Republici Hrvatskoj, ali i naglasio kako su "tvrdi stavovi HDZ-a, prenaglašeno insistiranje na etničkom principu i odbijanje da ozbiljno razgovara o određivanju ovlasti Doma naroda parlamenta Federacije BiH", razlog što su ranija, slična sijela završila propašću.

HDZ-ovo saopćenje i Izetbegovićevo pismo suštinski govore o potpunoj uzaludnosti ideje hrvatskog prvog ministra i bošnjačkog lidera koji povremeno glumi da to ne želi biti. Jednostavno rečeno: pozicije su im iste kao i prije petnaest dana ili šest mjeseci, očekivanja također, kao i granice koje nisu spremni preći. Tako, dakle, Plenković akcenat stavlja na „načelo ravnopravnosti tri konstitutivna naroda“, dok Izetbegović naglašava Čovićevo protivljenje „prenaglašenom insistiranju na etničkom principu i odbijanju da ozbiljno razgovara o određivanju ovlasti Doma naroda“.

I da nemamo pristojnu količinu iskustva sa pokušajima da se kao nešto promijeni kako bi ostalo isto, odnosno da su pozicije dvije strane bliže nego trenutne, pregovaranje o Izbornom zakonu u ovom trenutku bi opet bilo osuđeno na već viđeni, predvidljivi kraj.

Koliko god se Dragan Čović, HDZ i HNS trudili i prijetili, izbori će, prema svemu sudeći, biti održani u ovoj godini. Njih, te izbore, jednako žele sve stranke registrirane u Sarajevu, zatim one kojima su i adrese centrala i biračka baza u Republici Srpskoj, predstavnici Evropske unije, Amerike, a ni u Hrvatskoj baš nema deluzija o tome da bi moglo doći do odgode.

Dragan Čović je, rekli smo stotinu puta, svakakav, ali glup nije i svjestan je kako mogućih posljedica bojkota izbora, tako i onih koje će uslijediti ukoliko bosanskohercegovačke Hrvate ipak uputi na birališta. Prve su, realno, gore od drugih jer podrazumijevaju razne, nikako ugodne reakcije različitih međunarodnih predstavnika, a s njima mu se ipak teže boriti nego sa Marijem Karamatićem i sličnim verbalnim artiljercima koji manjak odgovornosti manifestiraju bombastičnim najavama reanimacije Herceg-Bosne u light varijanti.

Kako Izetbegović očigledno nije spreman na kompromise, e tako ni Čović nema interesa da ustukne makar malo, tek toliko da se umanje ovlasti Doma naroda koji sada potvrđuje čak i Zakon o zabrani pušenja u javnim prostorijama!

Za Čovića najefikasniji način da ušutka kritičare podrazumijeva ulazak u kampanju sa pozicija sa kojih je i krenuo u neuspješno traženje promjena izbornih pravila. Da, istina, to može mobilizirati Bošnjake da opet izaberu Komšića na mjesto člana Predsjedništva, pa čak i da ugroze HDZ-ovu kontrolu hrvatskog Kluba delegata, ali je  riječ o, uslovno kazano, podnošljivoj cijeni. Uostalom, upravo je zahvaljujući komšićizmu podrška Čoviću i dosegla historijski maksimum, onaj zbog kojeg on, ma kako to nekome zvučalo, u pregovore o Izbornom zakonu ulazi kao stvarni lider jedne etničke zajednice iz koje crpi demokratski legitimitet. Legalitet će, čisto da se kaže, održati poštivanjem zakona ma koliko radio na njegovim izmjenama.

Stranku demokratske akcije, ako je suditi po rezultatima posljednjih općih izbora, podržava oko četvrtine bošnjačkih birača i ta je činjenica, da ponovimo i osamsto dvanaesti puta, veći problem za Izetbegovića od Čovićevog „prenaglašenog insistiranja na etničkom principu i odbijanja da ozbiljno razgovara o određivanju ovlasti Doma naroda“.

Izetbegović zapravo plaća ceh zbog odluke da opoziciji ukrade dio sadržaja, pa sada imamo paradoksalnu situaciju u kojoj se čelnik monoetničke stranke slomi od zalaganja za građansko uređenje, dok mu oni koji su se za nju zalagali dok je (i) SDA predano radila na razdvajanju tri bosanskohercegovačka društva, pripremaju optužnice za nacionalnu izdaju ukoliko pristane na bilo kakvo, pa makar i minimalno uzmicanje.

Osim toga, njegov trenutno najopasniji politički protivnik, Elmedin Dino Konaković, ne samo da bilježi rast podrške među glasačima, nego se nameće i kao favorit takozvane međunarodne zajednice, te kao neko ko sklonost dogovoru sa HDZ-om uspješno artikulira, dok mu Izetbegovićevi kritičari ne mogu ništa: SDP i Naša stranka više ovise o Narodu i pravdi – sa kojom su, na Izetbegovićev užas, osvojili vlast u Sarajevu - nego što Nip ovisi o SDP-u i NS-u.  

Da bi, dakle, nastavak pregovora o Izbornom zakonu imao smisla, izbori po bilo kakvom su neophodni, a njihov će ishod promijeniti stanje na jednoj strani pregovaračkog stola, onoj nasuprot Čovića.

Lider SDA je itekako svjestan da u jesen ove godine neće proći puno bolje – ali bi mogao itekako gore – nego prije četiri godine. Zato je, uostalom, već govorio o tome kako očekuje nastavak ozbiljnih pregovora tek 2025., dakle opet pred izbore i u vrijeme u kojem tenzije lako pomute ionako slab birački razum.

To što on nema demokratski legitimitet za donošenje kapitalnih odluka, ne znači da ga od kraja ove, 2022., neće imati neko drugi i da taj drugi, Konaković, neće iskoristiti pobjedu i podršku kako bi se dodvorio Uniji i Americi pristajanjem na nešto od onoga što HDZ traži. Čović će, u tom slučaju, imati dovoljno vremena da amortizira štetu koju će, sasvim sigurno, proizvesti njegovo smanjenje zahtjeva. A ono je, budimo realni, neizbježno: nema jednostranog kompromisa, kao što nema nikakvih šansi da bilo ko od aktera pregovora dobije sve što želi.  

Ukoliko se ne dogodi čudo, a neće, za zaista ozbiljne razgovore o Izbornom zakonu treba pričekati nekoliko mjeseci. Sve drugo će završiti neuspjehom poslije kojeg će krivci biti oni drugi, a maksimalistički pristup još jednom predstavljen kao vrhunski oblik odbrane nacionalnih interesa ojađenih i osiromašenih nacija u Bosni i Hercegovini.    

 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close