Burek sa zeljem

Kome ba da se mi dodvoravamo?

Kolumna / Kolumne | 13. 03. 2024. u 09:15 Igor BOŽOVIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Gledajući određene članice Europske Unije, teško se oteti dojmu da Bosna i Hercegovina davno nije zaslužila ući u tu obitelj država, prvenstveno zato što je dugogodišnje odugovlačenje razvijenih članica, da ne kažem utemeljiteljica, upravo dovelo do na desetke propuštenih razvojnih prilika, od propalog aprilskog paketa o kojem danas možemo samo maštati, do uništenih poduzeća i onih koja su otišla u bolje pozicionirane zemlje, primjerice BYD, koji je pored automobilske tradicije u Bosni i Hercegovini, možda ponajviše zbog europskog statusa, pogon otvorio u Mađarskoj, doslovce na ledini s nule, umjesto kod nas, gdje smo barem oduvijek imali metalurgiju, energetiku, preciznu mehaniku i na kraju krajeva, imali smo Volkswagen.

Mislim, ako ne vjerujete, samo se sjetite koja zemlja ima problema s električnom energijom otkako je rat u Ukrajini, i zbog nje su slomljene energetske sankcije Putinu. A da ne idemo u ostale detalje.
Gledajući s pravnog i ustavnog aspekta, sjetim se kako mi je još prije neki dan prof. Slavo Kukić rekao kako se mi praktično nismo maknuli s mjesta u eurointegracijskom procesu, ali to ništa neće značiti, jer je Unija u strahu od Rusije spremna 'označiti' (da ne kažem kako smo nas dva komentirali) ovaj teritorij svojim, a ne Putinovim.

Svi znaju na koji način Rusija utječe na tokove novca u Bosni i Hercegovini, i kojim političarima i u okviru kojih stranaka, i mi to svi znamo i šutimo, baš kao što tek rijetki glasno kažu da srbijanski političari zapošljavaju i otpuštaju u Srpskoj, umjesto da to rade naši Srbi, autohtoni i legitimni.

Unija je uvjerena da samo pokretanjem euroatlantskog procesa s mrtve točke oni mogu odbiti financijske impulse iz Rusije u Bosni i Hercegovini. I ja na ovaj proces tako i gledam – ne kao euroskeptik, jer nisam euroskeptik, više vjerujem u europske vrijednosti nego sovjetske, ali sam i realno svjestan da Slaveni ulaskom u još jednu veliku obitelj opet gube identitet na račun nekog većeg, a taj veći nije istinski slavenski duh.

Diogene, koga tražiš?

Pa što smo mi to, dakle, učinili kako bismo zaslužili otvaranje pregovaračkog procesa s Europskom Unijom?! Kako je istaknula von der Leyen, napravili smo impresivne iskorake i pritom misli očito na Trojku, SNSD, HDZ BiH (ne ti, SDA)...

Vjerojatno najdugovječnije pitanje koje je na stolu jest pitanje pravednog zastupanja svih građana jednako u izvršnoj vlasti, odnosno pitanje izbora članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Kada se obilježavala neka *eseta obljetnica neispunjavanja presuda Europskog suda u Strazburu u slučajevima Sejdić i Finci, gospodin Jakov iz ove presude je ispričao vic kako su najveći neprijatelji civilizacijskog poretka Jevreji i biciklisti. A novinarka je upitala: zašto biciklisti? E upravo je to domet naših ustavnih reformi u pitanju izbora tri čovjeka pod jednim krovom preCednika, jednu od najglupljih ustavno-pravnih konstrukcija još od vremena trijumvirata u Rimskom Carstvu. Tko god je čuo za rijeku Rubikon (pravu, veličine potoka, ne onu Ljubićevu hipotetsku) i Kleopatru (ne onu Netflixovu, pravu Kleopatru) zna kako je to razdoblje neslavno završilo u oba pokušaja da tri čoeka jednu kuću grade.

Danas tu imamo samo još dodatne elemente razdora, Željku Komšić pri čijem samom spomenu se naroguši (sve samo ne) liberalno Sarajevo, pa onda progoni ljevičare profesore matematike, u slobodno vrijeme kolumniste, kojima savjest ne da 17 dijele na tri pa bude 5 bez ostatka i slične uzurpacije. Oko istog Gordijeva čvora zvanog PreCedništvo BiH mi i danas lomimo matematička koplja, i HDZ BiH pod krinkom jednakosti želi potpunu kontrolu izbora, dok Trojka, prilično razumna i popustljiva u odnosu na one prijA nje traži da se Ustav tada uskladi s Izbornim zakonom BiH, jer po onoj dobro poznatoj Draganovoj, ili sve u paketu ili ništa.

A svi oni u konačnici dobro znaju da preCednik, jedan jedini, može govoriti u ime svih samo ako je jedan i sam izabran prostom većinom svih nas, i Bošnjaka i Srba i Hrvata i svih ovih ne Ostalih nego Zaboravljenih. Samo tako on može ostvariti suverenitet, samostalnost i određeni autoritet na političkom polju.

Pobjeg'o je tuda... ili ovuda

Druga velika bajka našeg eurointegracijskog reformskog procesa je funkcionalnost pravosuđa. Gotovo je nevjerojatno da smo samo unatrag nekoliko godina mi raspravljali o djelovanju carinske policije u državi koja je praktično sva pogranično područje. Da smo raspravljali o preklapanju ingerencija županijskih izvršnih policijskih tijela jer se znalo događati da je dovoljno da, karikiram, pljačkaš pobjegne iz Mostara na Široki Brijeg i da ga više Bog otac ne može legalno i legitimno uhititi. A neki i dan danas tvrde kako 'granica' postoji i tu između Mostara i Nevesinja. Kad je bio onaj veliki snijeg 2012. nije bilo granice. Kad je došla epidemija korone, nije bilo granice, kad Dodik gradi Gornje Horizonte, u Hutovom blatu nestane vode.

Dakle, ne znam na koju granicu misle, jer ni policijski, a ni ostali istražno sigurnosni i pravosudni rad ne smije imati granicu. To čisto iz opravdanih razloga da ne bi netko opljačkao nekog Srbina i prešao u Federaciju BiH, ili obratno, opljačkao Hrvata ili Bošnjaka pa pobjegao u Srpsku.

Eto, sasvim je jasno da tu čak i u izvršnom dijelu idemo puževim korakom, a kad se sjetim Osmice i bivšeg premijera koji išće pomilovanje (čime valjda automatski priznaje krivicu, jer ako ipak nije bio kriv, kako je tvrdio ranije, kakvo sad pomilovanje?!), onda mi je jasno da u svakom pogledu reforme pravosuđa mi ne idemo ka pravnoj državi, više ka kalifatu.

Još samo čekam da uvedemo moralni/ćudoredni sud, ali i to će vrlo brzo, sudeći po tekstovima kakvi se pišu o profesoru Šarčeviću. Dakle, čak i oni koji sudjeluju u pregovorima o Sudu BiH (dok ovo pišem, još je jednom točka dnevnog reda maknuta), imaju figu u džepu. Nama, istina, stranci samo smetaju u pravosuđu, jer poričemo svu našu slavensku i rimsku pravnu stečevinu te je mijenjamo anglo-saskom, ali to opet ne znači da su neki viši od pravosuđa, tipa ovaj koji promovira 'granicu'.

Nema nitko pitanja? Hvala

Treći golemi propust na eurointegracijskom putu jest upravo sfera javnog pristupa informacijama. Neki u Bosni i Hercegovini vjeruju kako su javni mediji glasilo vlasti ili kako su javni mediji glasilo određenih politika, što stranačkih što nacionalističkih. Čak će vam i studenti friško s fakulteta nabrojati tri osnovne zadaće javnog novinarstva: informirati, zabaviti, educirati, dok će pritom zaboraviti onu koja nije u infinitivu: angažirano novinarstvo. Angažirano u smislu upozoravanja na pogreške, ne mrzilački, nego dobronamjerno skretanje pozornosti kako bismo ispravili i popravili. Je li, na isti način kako se danas u domaćim medijima jednako glasno govori o Trusini i Ahmićima, ili o Heliodromu i Muzeju Jablanica. Sve su to rezultati novinara koji su, unatoč brojnim kritikama i nerijetko financijskim i sličnim kaznama uredništva, pisali posvećeni što svjesno što podsvjesno upravo tom četvrtom razlogu za novinarstvo: angažiranje u smislu stvaranja bolje i humanije budućnosti, podizanja standarda življenja i emancipacije ljudskosti u čovjeku.

Opet, svi ti koji se pitaju o funkcionalnosti javnog sustava informiranja građana zamišljaju to kao svoju produženu ruku, a ne kao zbroj različitih viđenja, mišljenja, iskustava novinara koji su dio tog istog sustava. Svi su ti eksperti postavljeni od stranaka, imenovani, ne izabrani da predstavljaju novinare, dok većina radišnih i poštenih novinara životari ili u najbolju ruku preživljava od reklamiranja raznoraznih gaća, sokovnika, večeri promiskuitetu srodnih usluga i slično. Jer vlasti, koje imaju Europu na ustima, nemaju u srcu europske vrijednosti. U Europi je pravilo da je novinar novinar od fakulteta do mirovine ili smrti (koje prije nastupi), a političar od mandata do mandata. Samo je u nas obratno.

Oklen pare?!

I konačno, možda i najveći propust, ovaj ekonomske prirode. Kada su 2013. godine radili popis stanovništva, on je više bio popis simpatizera nego građana Bosne i Hercegovine. Trebalo bi dati popis stanovništva umjetnoj inteligenciji da proanalizira koji dan pa biste uočili brojne nelogičnosti, od činjenice da je na jednoj adresi stanovalo i po 40 stanara, preko činjenice da popisivači nisu ostavili mjesta za Ostalim narodnostima i vjeroispovijestima, sve do činjenice da na kraju nismo saznali koliko građana ima koliko utičnica za električnu energiju, kakav im je internetski pristup (za kojeg danas kažu da je ljudsko pravo, a ne luksuz), kakvu vodu konzumiraju, koliko kalorija dnevno, sve ono što bi nas pozicioniralo na europskom i svjetskom ekonomskom nebu.

Međutim, kada u državi u kojoj je prosječna plaća tek 500-tinjak Eura svako malo vidite luksuzne SUV-ove, a baš jučer gledam reklamu za Cupru, čiji je samo posebni popust 16000KM (dok ti nemaš ni auto koji košta 16000KM)... Onda se postavljaju pitanja. Kako to? Otkud?

I onda vam je sasvim jasno da se Unija pita što mi nemamo zakon o sprečavanju pranja novca, trgovine ljudima, narkoticima, sve te neke stvari koje su u njih zdravo za gotovo.

Mi uistinu nismo uopće zaostalija sredina od Rumunjske, Bugarske, Albanije, Sjeverne Makedonije, mislim, imam i ja internet i znam prebaciti na njihove vijesti... Ali da smo mi svojim zaslugama uspjeli osvojiti kandidatski status, nismo, ne varajmo sami sebe.

Pa upravo zbog toga je ovaj tekst ovako podijeljen, da biste vi, skupa sa mnom, oči iskapali čitajući i tražeći slova, jer baš tako se evo i ja kao autor umorim i oči iskapam tražeći mrvicu pozitivnosti u eurointegracijskom procesu kojeg su iznjedrili bosanskohercegovački političari. Pa ti ljudi bi se posvadili u višegodišnju političku krizu prilikom naručivanja jumbo pizze, a da ne govorim o podjelama ovlasti ili ne daj bože čega drugoga. 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close