Paučina i promaja

75. obljetnica "Travničke hronike"

Vješti pisci prave velika djela podjednako od onoga što nije bilo i od onoga što je bilo, pretvarajući sve čega se dotaknu u ono što jeste.
Kolumna / Kolumne | 29. 09. 2020. u 09:54 Josip MLAKIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Da je Bosna i Hercegovina normalna zemlja kao što nije, danas bi se umjesto tupavih i opasnih izjava Bakira Izetbegovića i jednako tako stupidnog i "odlučnog" odgovora s hrvatske, odnosno HDZ-ove strane, bavili nečim drugim. Na primjer dvjema važnim obljetnicama, koje bi u neka sretnija vremena bile obilježene barem prigodnom poštanskom markom ili kakvim znanstvenim simpozijem. Radi se o obljetnici objavljivanja dva romana koje bi bile događaj i u mnogo većim kulturama od ovdašnjih.

Andrić i Selimović nisu omiljeni

Radi se o pedesetoj obljetnici objavljivanja romana "Tvrđava" Meše Selimovića i sedamdeset i petoj obljetnici prvog izdanja "Travničke hronike" Ive Andrića. U ovom tekstu pozabavit ću se Andrićevim romanom, dok tekst o "Tvrđavi" pripremam za jedan hrvatski tjednik pošto se tamo ime Meše Selimovića povezuje isključivo s njegovim romanom "Derviš i smrt", dok se o "Tvrđavi", podjednako velikoj knjizi, zna malo ili gotovo ništa.

Poveznice između ove dvojice pisaca su brojne, a proizlaze prvenstveno iz najvažnija dva romana Meše Selimovića. I Andrić i Selimović nisu omiljeni među bošnjačkim nacionalistima. Prije pet godina, krajem studenog 2015., u novoj zgradi sarajevske Gazi Husrev-begove biblioteke, jedne od najvažnijih kulturnih institucija u BiH, te najstarije javne knjižnice, koja je osnovana 1537. godine, predstavljena je knjiga stanovitog Seada Zubanovića "Ko je bio Meša Selimović". Do ove knjige Zubanović je bio najviše "poznat" kao autor "patriotskih stihova" za pjesme "Pamti, sine" i "Svi tvoji šehidi", koje je izvodio Meho Puzić.

U svojoj knjizi Zubanović "razotkriva najveću velikosrpsku podvalu Bošnjacima". Radi se o "antimuslimanskom" romanu "Derviš i smrt". Glavna teza iz knjige je sljedeća: u dogovoru s Udbom, Dobrica Ćosić je naručio od Ive Andrića dvije antimuslimanske knjige, romane "Derviš i smrt" i "Tvrđavu", koje je, onda, potpisao Meša Selimović jer mu je Ćosić zauzvrat obećao isposlovati Nobelovu nagradu za književnost, kao što je to prethodno, "preko četničkih lobija", napravio za Ivu Andrića. Ovim suludim konstrukcijama jednostavno nije potreban komentar. "Ali nakon saznanja do kojih sam došao mukotrpnim, skoro rudarskim istraživačkim radom, sam sebi bih ličio na noja koji je svoju glavu  zavukao u pijesak, da se nisam odlučio ići dalje. Kakav drugi način postoji da pokušam probuditi ljude koji prave školske programe da mojim unučadima ne trpaju u ruke, kao obaveznu lektiru 'Derviša' ili 'Tvrđavu'", izjavio je Zubanović jednom prilikom.

Dragocjeni papir

Ono što je u hrvatskoj književnosti Marinkovićev "Kiklop" ili Krležine "Zastave", to je u bosanskohercegovačkom slučaju Andrićeva "Travnička hronika". Roman je objavljen u ljeto 1945. godine, i za njegovo izdanje vezan je jedan zanimljiv događaj, koji ima elemente mita, te nije toliko važno je li vjerodostojan ili ne.

Krajem Drugog svjetskog rata, u prosincu 1944. godine, jugoslavenska armija zarobila je na Dunavu mađarski brod koji je prevozio knjiški papir. Dragocjeni tovar je zaplijenjen i odmah otpremljen u Beograd. Postavilo se pitanje na koji način iskoristiti dragocjeni papir. Izbor je, ponajviše zaslugom Marka Ristića, pjesnika, beogradskog nadrealiste, i osobe koja je nekoliko mjeseci ranije zagovarala jakobinsku represiju nad neistomišljenicima, o čemu piše Dragan Velikić u svom romanu "Adresa", na čemu su mu silno zamjerili beogradski "antifašisti", pao na objavljivanje tri romana Ive Andrića koji su nastali za vrijeme okupacije. U ožujku 1945. u Beogradu je objavljen roman "Na Drini ćuprija", a na ljeto i jesen iste godine "Travnička hronika" i "Gospođica". Andrić je "Travničku hroniku" pripremao još dok je radio u diplomaciji, gdje je imao pristup francuskim arhivima, a dovršio ga je u okupiranom Beogradu, u travnju 1942. godine.

Strah od novoga

"Travnička hronika", roman podnaslovljen kao "Konzulska vremena", govori o jednom specifičnom i jedinstvenom vremenu, o srazu okamenjene otomanske vlasti i Zapada. Priča započinje 1807. godine, u "Lutvinoj kahvi", gdje lokalni begovi sa skepsom razgovaraju o dolasku stranih konzula u Travnik. Ovaj razgovor ima i svoju "kršćansku" varijantu, to je onaj dio u kojem jedan fratar objašnjava konzulu kako njima ne trebaju dobri putovi, kako bi oni voljeli da je između katolika i vanjskog svijeta neprohodan put.

Dakle strah od novoga kod jednog statičnog, usporenog svijeta jedna je od glavnih tema ovog romana. Andrić, tako, opisuje nelagodu fratara prilikom jednog prijema u "prijateljskom", "katoličkom" austrijskom konzulatu: "Razgovor je bio življi i glasniji i vodio se na nekoliko jezika. Pri kraju fratri odlučno odbiše i slatkiše i južno voće. Ana Marija se zgranu. Ali stvar se brzo zagladi kad dođe red na kafu i duvan, koje i fratri dočekaše sa neprikrivenim zadovoljstvom kao neku nagradu za sve ono što su dosad morali da izdrže."

"Niko ne zna šta znači roditi se i živeti na ivici između dva sveta, poznavati i razumevati jedan i drugi, a ne moći učiniti ništa da se oni objasne među sobom i zbliže, voleti i mrzeti i jedan i drugi, kolebati se i povoditi celog veka, biti kod dva zavičaja bez ijednoga, biti svuda kod kuće i ostati zauvek stranac; ukratko, živeti razapet, ali kao žrtva i mučitelj u isto vreme", kaže u tom smislu na jednom mjestu u romanu jedan od likova, Mario Kolonja.

Otrovan prema osrednjosti

To je tek jedna od tema. Širina i obuhvat ovog romana je neizmjeran. Ni sam više ne znam koliko sam puta dosada pročitao ovaj roman, i nikada se nije dogodilo da u njemu ne otkrijem nešto što mi je promaknulo u ranijim čitanjima.

Jedan od glavnih likova Andrićeva romana je francuski konzul Žan Davil, loš i besperspektivan pjesnik, koji je u diplomaciju došao na valu previranja koja su nastupila tokom i poslije francuske revolucije. Danilo Kiš u svojoj polemičkoj knjizi "Čas anatomije" kaže na jednom mjestu povodom Andrića da je znao biti iznimno otrovan prema osrednjosti. Kada mu je Kišov suparnik u toj polemici, Dragan Jeremić, poklonio svoju knjigu, Andrić je, nakon što ju je pročitao - pohvalio odabir i veličinu fonta. Ta Andrićeva "otrovnost" prema prosječnosti upravo je u "Travničkoj hronici" došla do punog izražaja, i to upravo u njegovu odnosu prema Davilovoj poeziji. Davil, naime, više godina radi na svom životnom djelu, na epu o Aleksandru Makedonskom.

"Kao kod svih pisaca", piše Andrić, "bez dara i pravog poziva, i u Davilu je bila uvrežena neiskorenljiva zabluda da ima nekih svesnih duhovnih radnja koje vode čoveka ka poeziji i da se u poetskom stvaranju može naći uteha ili nagrada za zla kojima nas život tereti i okružuje."

Zatim na jednom drugom mjestu: "Izuzetne prilike, samoća i čamotinja na koje je godinama bio osuđen, nagonile su Davila sve više na tu jalovu stranputicu, u bezazleni greh koji je nazivao poezijom. U stvari, Davil je bio na stranputici od dana kad je napisao prvi stih, jer sa poezijom nije nikad mogao imati prave veze. On je nije mogao ni osetiti u njenom najneposrednijem izrazu, a još manje izazvati i stvarati. Pojava zla u svetu izazivala je u Davilu ogorčenje ili potištenost, a pojava dobra — oduševljenje i zadovoljstva, jednu vrstu moralnog zanosa. Ali, od tih moralnih reakcija, koje su u njemu bile zaista žive i budne, iako ne stalne i ne uvek sigurne, on je stvarao stihove kojima je nedostajalo sve pa da budu poezija."

Najveća budala

Cijeli je niz nezaboravnih dijelova ili rečenica iz ovog romana koje se i danas citiraju u novinskim komentarima ili tekstovima. Jedna od takvih je i rečenica koju izgovara lucidni Sulejman-paša Skopljak, vezirov ćehaja, koja je, uzgred, danas aktualnija nego ikad: "Nije najveća budala onaj koji ne umije da čita, nego onaj koji misli da je sve ono što pročita istina." 

Tu je i sljedeći odlomak: "Jednom prilikom, pre nekoliko godina, kad je Sulejman-paša Skopljak išao sa vojskom na Crnu Goru i popalio Drobnjak, Hamzi je naređeno da objavi veliku tursku pobedu i da viče da je sto osamdeset crnogorskih glava odsečeno. Neko od onih koji se uvek sakupljaju oko telala upita glasno: 'A koliko je naših poginulo?' 'E, to će vikati onaj telal na Cetinju', odgovorio je mirno Hamza i produžio da viče što mu je naređeno." Ovaj odlomak je važan za percepciju Andrića kao pisca. U interpretacijama bošnjačkih nacionalista, Andrić zapravo ima ulogu "cetinjskog telala", onoga koji "izvikuje neugodne istine".

Njemački novinar Michael Martens, čija je knjiga "U požaru svjetova", a radi se o biografiji Ive Andrića, objavljena i u Srbiji i u BiH i u Hrvatskoj, svoju knjigu završava jednom rečenicom Ive Andrića koja govori o njegovu književnom majstorstvu: "Od onog što nije bilo i što nikad neće biti prave vešti pisci najlepše priče o onome što jeste."

Andrić je u "Travničkoj hronici", ali i u mnogim svojim pričama, stvorio "najlepše priče" od onoga što je bilo, što se prvenstveno odnosi na "Travničku hroniku" koja je većim dijelom nastala na osnovu diplomatske korespodencije travničkih konzula. Ovo vrijedi i za Andrićeve priče iz takozvanog "fratarskog ciklusa", u kojima se Andrić oslanjao na franjevačke ljetopise. Dakle, da parafraziramo Andrića: vješti pisci prave velika djela podjednako od onoga što nije bilo i od onoga što je bilo, pretvarajući sve čega se dotaknu u ono što jeste. "Travnička hronika" je u tom smislu prije svega jedan bezvremenski simbol nedostižnog književnog majstorstva.

 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close