Čija je ono livada, čija je ono trava
Čija li je divojka rumena i plava
Ivanova livada, Ivanova trava
Ivanova divojka, rumena i plava
(...)
Moj Ivane, pobratime mio
Jesi l' skoro na Kupresu bio
Marko
Perković Thompson, Moj Ivane
Kako stoje stvari u ovom trenutku, povijest Bosne i Hercegovine gradi se na potezu Bugojno-Kupres, dugom oko dvadeset i četiri kilometra. Hoće li, da se na trenutak našalimo s našom tmurnom društvenom zbiljom, taj komadić zemlje u nekoj doglednoj budućnosti zamijeniti okoštalu paradigmu Mrkonjić grad – Jajce?
Što se to točno dogodilo u ta tri-četiri dana? Krenimo redom, najprije s Bugojnom: izaslanstvo Vlade Republike Hrvatske, predvođeno Grlićem Radmanom, boravilo je u Bugojnu, gdje je svečano otkrivena spomen-ploča Anti Grliću Radmanu, "velikom dobrotvoru HKD-a Napredak Podružnice Bugojno", koji je, usput, otac ministra vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske Gordana Grlića Radmana. U "povijesnom" činu s bosanskohercegovačke strane koncelebrirala je ministrica kulture Sanja Vlaisavljević.
Ne znam čime je to točno Ante Grlić Radman zadužio Bugojno, općinu u kojoj je rođen, ali me silno kopka tek jedna stvar, kako su se mudre bugojanske glave sjetile Radmana starijeg tek sada, kada je njegov sin postao ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske, što neodoljivo podsjeća na one otužne rituale uoči hrvatskih parlamentarnih ili predsjedničkih izbora, kada izaslanstva hrvatskog HDZ-a, oko kojih se učas okupi lokalna stranačka sitnež, kruže Bosnom i Hercegovinom dijeleći novac.
Radman je tom prilikom poručio kako Bosna i Hercegovina ima punu podršku Republike Hrvatske na europskom putu te pozvao bosanskohercegovačke političke lidere na dijalog i dogovor: "Važno je da svi politički lideri preuzmu odgovornost i fokusiraju se na reformske procese. Hrvatska podržava mir i stabilnost. Nama je u interesu stabilna i funkcionalna Bosna i Hercegovina. BiH u Hrvatskoj ima snažnog zagovaratelja, saveznika i partnera u ostvarivanju svih vanjskopolitičkih ciljeva koje smo i sami prošli", izjavio je ministar.
Ne znam kako vama, ali meni ove "povijesne" rečenice zvuče nekako poznato, kao da smo ih već čuli negdje ranije? One su zapravo sažetak odnosa Republike Hrvatske prema bosanskohercegovačkim Hrvatima koji se, očito, nije promijenio niti nakon sudske presude Miloradu Dodiku, čime je geopolitička trakavica oko Bosne i Hercegovine ušla u neku novu fazu, na koju hrvatska politika, pa ni međunarodna zajednica, nema nikakav odgovor osim eskapističkih fraza i floskula.
Dvadeset i četiri kilometra dalje, na Kupresu, u dubokoj konspiraciji pristizali su delegati HDZ-a, predvođeni, gle čuda, Draganom Čovićem, i republičkosrpske oporbe, predvođeni predsjednikom PDP-a Draškom Stanivukovićem, koji je bio neformalni lider srpske strane. Uz njega, na Kupres je stigao i predsjednik SDS-a Milan Miličević i živopisni Nebojša Vukanović iz Liste za pravdu, tipične stranke jednog lica kakvih smo se nagledali u posljednjih četvrt stoljeća. Tema sastanka bila je rekonstrukcija parlamentarne većine na nepostojećoj državnoj razini.
Dragan Čović je uoči sastanka, vjerojatno pod pritiskom iz Zagreba, izjavio da "mir, suverenitet i teritorijalni integritet BiH ne mogu biti dovedeni u pitanje", te da HDZ neće podržavati one koji urušavaju institucije. Istaknuo je i da se SNSD sam isključio iz dogovora o državnoj većini. Čović, po običaju, nije spomenuo visokog predstavnika koji je svojim odlukama i malignim utjecajem na pravosuđe generirao aktualnu krizu.
Stanivuković je počeo u tolstojevskoj maniri: "Svi sretni ljudi gledaju u budućnost. I mi bismo trebali biti među njima. Moramo razgovarati – sa svima: s Istokom, Zapadom, s onima koji nas vole i onima koji nas možda manje vole. Izolacija nije rješenje ni za RS, ni za Federaciju, ni za bilo koji dio ove zemlje. Razgovor je suština. Neizvjesnost i strah od incidenata ne smiju biti opcija."
U vokabularu republičkosrpskih stranačkih čelnika, i oporbenih i vladajućih, riječ Bosna i Hercegovina ne postoji, ona je svedena "na bilo koji dio ove zemlje". Treba samo proći potezom Banja Luka – Stara Gradiška u predizborno vrijeme, kada se pored autoceste može vidjeti na stotine predizbornih plakata kojima je zajedničko tek jedno, nedostaje ime države u kojoj se izbori odvijaju, što na najbolji način govori o jednom prešutno dogovorenom konsenzusu čiji je krajnji cilj samostalna Republika Srpska. Bilo kakvo spominjanje Bosne i Hercegovine od strane srpskih političara je čin političkog samoubojstva.
Sastanak na Kupresu je ponajviše predstava za međunarodnu zajednicu, a ako kojim slučajem i dođe do rekonstrukcije vlade, postavlja se pitanje kako će se postaviti republičkosrpska oporba. Hoće li, kao dosada, samo statirati na budžetskim jaslama, što Dodik itekako dobro zna politički kapitalizirati? Treba se samo prisjetiti načina na koji je marginalizirao SDS koji je dosada promijenio cijeli niz predsjednika. Nastavak sastanka predviđen je za 1. travanj. Slučajno ili ne, procijenite sami.
Što će se dogoditi ukoliko 1. travnja padne dogovor između HDZ-a, republičkosrpske oporbe i Trojke o formiranju novog saziva Vijeća ministara? Hoće li ući u povijest kao Prvoaprilska vlada? Očekivanja iz Republike Srpske su sasvim jasna: jedina prihvatljiva politika je nastaviti tamo gdje je Dodik stao, sve drugo je puka utopija.
Očekivanja Sarajeva, koja su kompatibilna sa stavovima međunarodne zajednice, također su jasna: njima trebaju likovi poput Dragana Mektića ili bivšeg ministra vanjskih poslova Igora Crnadka, koji se nisu nešto pretjerano miješali u vlastiti posao. Hoće li u tom slučaju Draško Stanivuković, kao neformalni lider republičkosrpske oporbe, završiti na političkom otpadu kao brojni drugi sarajevski politički vazali koje je Milorad Dodik s uspjehom politički umirovio?
Jedini način da se parira Miloradu Dodiku je stalno ukazivanje na protuustavno djelovanje bošnjačke političke elite, prije svega diplomacije, što je svoj vrhunac imalo u vrijeme mandata notorne Bisere Turković, koja iznosi stajališta samo jedne strane, ne poštujući zakonske procedure prema kojima ministar vanjskih poslova smije istupati isključivo sa stavovima koji su usuglašeni. Međutim, na taj način se jača Bosna i Hercegovina, čega su u Republici Srpskoj itekako svjesni, preko čega je Milorad Dodik svjesno, pretpostavljam, šutke prelazio, jer je slična praksa više od bilo čega drugog urušila i samu ideju o zajedničkoj državi. (Iz istih, razloga, pretpostavljam, o tome šuti i hrvatska strana.)
U Bosni i Hercegovini postoji tek jedno važno neriješeno pitanje, a to je zakon o državnoj imovini, koji se može može sažeti Thompsonovim stihovima iz uvoda, "Čija je ono livada, čija je ono trava". Bošnjačka strana već duže vrijeme traži od visokog predstavnika da on sam donese taj zakon, jer je njegovo donošenje u parlamentarnoj proceduri neizvodivo, zbog entitetskog veta.
Uklanjanje Dodika je zapravo zaobilazni put da se sličan zakon donese. Što će se eventualno dogoditi ukoliko u nekoj doglednoj budućnosti Draško Stanivuković, kao neprikosnoveni lider bosanskohercegovačkih Srba, izglasa u Narodnoj Skupštini Republike Srpske zakon kojim se van snage stavlja neki Schmidtov zakon o državnoj imovini, jer visoki predstavnik neće otići iz Bosne i Hercegovine dok to ne napravi, jer bi u suprotnom ispalo da je trideset godina krečenja u poraću bilo uzaludno. Imali bi novu reprizu slučaja Dodik, što na najbolji način potvrđuje nemoć međunarodne zajednice da riješi bosanskohercegovačku kvadraturu kruga zbrajanjem krušaka i jabuka.
