Idijot sam od rođenja. Moj kvocjent inteligencije je blizu 70, a to je, vele, granica. Valjda sam više imbecil, il’ čak kreten, al’ lično volim za sebe reć’ da sam slaboumnik il’ tako nešto, a ne nikakvi idijot, jerbo kad ljudi kažu idijot, odmah pomisle na mongoloidne idijote, one kojima su oči preblizu nasađene pa izgledaju k’o Kinezi, slinave i diraju si onu stvar.
Winston Groom, Forrest Gump
Sinoć je u Velikobošnjačkom institutu u Švrakinom selu predstavljena nova knjiga Latifa Pite, legendarnog ratnog novinara, našeg gazije i pileta od sokola. Knjiga se zove "Kako sam Tuđmanu jebo nanu". Naša novinarka Nevzeta Burek bila je na licu mjesta i uoči same promocije porazgovarala je s legendarnim reporterom.
"Gospodine Pita", reče Nevzeta, "vaša nova knjiga..."
"Možemo na ti. Ja Pita, a ti Burek. Valjda smo neki rođaci", reče Pita, šeretski namignuvši našoj novinarki.
"Gospodine Pita, naslov tvoje knjige u startu je izazvao prijepore. Koliko sam ćula nisu je htjeli katalogizovat u Univerzitetskoj biblioteci zbog spornog naziva? Zbog ćega?"
"Sporno je bilo ono 'jebo'. Tražili su od mene da to promijenim u 'jebao'."
"Nisi pristo?"
"Đe ću pristat! Jesi li ti ikad ćula da normalan Bosanac i Hercegovac nekome kaže jebao ti ja mater?"
"Nisam."
"Zbog toga nisam dao nikome da mi dira u naslov. Pa makar je katalogizovo u Banja Luci, kod Mile Dodika."
"Gospodine Pita, u knjizi pišeš kako si s ustašama ratovo otkako znaš za sebe?"
"Jašta sam. Vako je to bilo... Ja sam se ko mali plašio izać iz kuće, jer ćim bi promolio vani, ustaška djeca bi pristajala za mnom i ponavljala: Pita, Pita, ispala ti kita... I ko im ne bi jebo mater... onu ustašku."
"To pokazuje nićim izazvanu mržnju ustaša prema Bošnjacima? Genetsku, rekla bi?"
"To si dobro rekla. Pjesnićki... ko da si kod Avde škole ućila, da se malo našalim."
"U ratu si bio ranjen šesnest puta..."
"Petnest. Šesnesti put mi je metak otkino komadić uha... sitnica... Tako da to ne brojim."
"Kakav je to osjećaj, gospodine Pita?"
"Gadan, pravo da ti kažem. Pa to onda pomnoži s petnest."
"Tvoju knjigu prestaviće dvojica uglednih ustaša: fra Marko Lukić i Stjepan Hadžikljujić. Zbog čega si, gospodine Pita, zovno uzepeovce da ti predstavljaju knjigu? Zar ne postoje u Bosni barem dvojca patriota, koji bi rado govorili o tvom liku i djelu. Evo, ja na primjer. Meni je Slaven... Ne znam poznaješ li našeg Slavena? Jest uzepeovac, ili ćetnik, nisam sigurna, al je jopet dobar ćoek."
"Onog iz Strasbura?"
"Ja."
"Gromada od ćoeka... ne faleć mu krvna zrnca."
"On je meni znao reć, kad na televiziji rastavim na proste faktore kakvog uzepeovca, da sam veća Bosanka i Hercegovka od Jusufa Nurkića. Simbolićki..."
"Evo, ćvrsto obećajem da ćeš mi ti predstavljat sljedeću knjigu, koja je u pripremi."
"Koji joj je radni naslov?"
"Kako sam Tuđmanu jebo nanu: dio koji nedostaje."
"Dogovoreno."
U daljnjem tekstu prenosimo djelić atmosfere sa sinoćnje promocije. Najprije je moderator Himzo Leptirić, Latifov suborac, ispričao jednu anegdotu koja na najbolji način govori i liku i djelu legendarnog reportera.
"Napravili mi ustašama zasjedu... ja i Latif sami, a druge strane njih barem pedeset. Pobismo onih ćeteresosam dok si reko keks... Dvojca preživjelih su bacili puške i poćeli bježat. Ove ćemo ufatit na ruke, kaže Latif, i mi ti bacismo puške pa za njima... Nije mi jasno zbog ćega Latif nije uvrstio ovu epizodu u svoju knjigu."
"Ko će se svega sjetiti", dobaci Latif.
"Trće oni", nastavi Himzo, "a bogami trćimo i mi. Dokopaše se neke ledine, a mi za njima. Zamakoše onda za neku grudu..."
"Skrati malo", poviče neko iz publike.
"Izvinjavam se", reče Himzo. "Malo me ponjelo. Uglavnom, ufatismo ih na ruke ko da se radi o hošavkama, a ne o insanima."
A zatim su riječ preuzeli promotori knjige.
"Jah...", reče fra Marko.
"Jah...", reče Stjepan.
Zatim se na binu popeo Latif, praćen ovacijama objektivne sarajevske publike.
"Najprije ću vam isprićat kako sam došo na ideju za ovu knjigu. Roštiljali mi uz Vrbas, a ja sve nešto kontam da napišem knjigu. Ćim sam se vratio kući, odem do knjižare i kupim teku s debelim koricama... Buljim u onaj papir i sve se mislim kako bi trebo zapoćet svoju priću, nizašto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jaća od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekom nadom da će se nać neko rješenje kad bude raćun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji što ćeka kao izazov. Ne znam šta će bit zabilježeno, mislim se ja, al će u kukama slova ostat nešto od onog što je bivalo u meni, pa se više neće gubit u kovitlacima magle, ko da nije ni bilo, ili da ne znam šta je bilo. Tako ću moć da vidim sebe kakav postajem, to ćudo koje ne poznajem, a ćini mi se da je ćudo što uvijek nisam bio ono što sam sad...."
Publika je ustala iz svojih stolica i dugim aplauzom pozdravila Latifove uvodne riječi.
"Jah...", reče fra Marko, nakon što je publika sjela natrag na svoja mjesta.
"Jah...", reče Stjepan.
Iz minute u minutu, redale su se pred ušima znatiželjne publike autentične ratne anegdote naše legende. Na žalost, ova zanimljiva promocija primakla se svome kraju.
"Još ću vam", reče Latif, "prije nego što prepustim riječ lucidnim predstavljaćima knjige, isprićat nešto što mi je isprićala amiđinica jedne naše Bošnjakinje koja živi u Zagrebu, čiji je komšija radio kao konobar u jednom zagrebačkom kafiću, koji joj je isprićo šta je ćuo od poznanice jednog svog jarana čija je tetka radila kod Tuđmanovih kao čistačica. Kaže on, kako je Tuđman za vrijeme rata svako veće slušao Radio Sarajevo, i ćim ćuje moj glas, od straha se usere, da oprostite. Nije mu Ankica, kaže on, mogla napripravit ćistih gaća."
"Jah...", reče fra Marko.
"Jah...", reče Stjepan.
"I još nešto za kraj", reče Latif. "Na izlazu iz sale morete kod Himze kupit moju knjigu po specijalnom popustu, za samo sto konvertibilnih maraka."
"Jah...", reče fra Marko.
"Jah...", reče Stjepan.
(Svaka sličnost sa stvarnim likovima plod je nesretnog slučaja, kao mogući dokaz da je i Bog imao svojih loših trenutaka.)
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.
