Vahid Klopić – Rampa za Džennet

Sobica u kući pored pruge imala je izgled neurednog kupea. Ležaj sa kariranom posteljinom, prilično sumnjive čistoće, a cijeli omaleni prostor, osim stolića za kompjuter, bio je prazan, sa umazanim i izgužvanim tepihom iz prošlog stoljeća.

Vahid Klopić, Rampa za Džennet

Bosna i Hercegovina je zemlja bez kulturnih institucija, koje, i kad postoje, ne rade svoj posao kako treba. To je, na žalost, zemlja u kojoj se danas u predratnom hramu knjige, u sarajevskoj Vijećnici, održavaju svadbe i iftari novopečenih bogataša, dok Nacionalna i sveučilišna knjižnica, koja bi trebala biti nacionalna institucija prvog reda, tavori u neuvjetnim prostorijama i prijeti joj gašenje.

Pogotovo je teška stanje u izdavaštvu koje teško može funkcionirati bez državne potpore, koja nikada nije do kraja osmišljena, gurnuvši cijelu knjižnu industriju na marginu. Stoga je Centar za kulturu i obrazovanje Tešanj pravo malo čudo, jedinstvena kulturna institucija koja kontinuirano već duži niz godina objavljuje vrijedna književna djela i esejističke studije. Urednik izdavaštva Centra je Amir Brka, jedan od najvažnijih, ako ne i najvažniji suvremeni bosanskohercegovački pjesnik.

210 knjiga

Centar je dosada objavio čak 210 knjiga, čime se rijetko tko može pohvaliti, osim najvećih bosanskohercegovačkih izdavača, poput Buybooka i Synopsisa. Posljednja knjiga koju je Centar objavio je roman "Rampa za Džennet" Vahida Klopića, za kojeg do ove knjige, moram priznati, nisam čuo. Vahid Klopić, kako stoji u opremi knjige, rođen je u Gradačcu 1960. godine. Dosada je objavio više knjiga priča, poezije, drama, zbirki kolumni... "Rampa za džennet" treći je njegov roman. Prije njega, objavio je romane "Svjetla" i "Šezdeset sedam dana magle".

Glavni junak romana, čija se radnja odvija u srpnju 2023. godine, dvadesetogodišnji je Haris, koji boluje od teškog oblika mišićne distrofije, te je stoga zakovan za invalidska kolica. Haris živi monotonim životom zajedno sa sestrom Almom, koja se nakon srednje škole, nakon što ju je zaveo i napustio njezin srednjoškolski profesor tjelesnog odgoja, odala prostituciji, i s pedesetogodišnjom majkom Zehrom, radnicom u tvornici tekstila koja se polako gasi. Žive u trošnoj kući uz prugu i Harisov dnevni ritam određen je prolaskom redovnih vlakova prema Mostaru i Pločama.

Poratna drama

Haris je, što njegov položaj čini još težim, neobično inteligentna osoba koja shvaća svu težinu svoje pozicije, a najteže mu pada to što je ovisan o drugima, prije svega o majci, koju je muž Avdo, neodgovorni alkoholičar, napustio čim je Harisu dijagnosticirana fatalna bolest.

Ovo je okvir u koji je Klopić postavio jednu tipičnu bosansku, poratnu socijalnu dramu koja se usprkos tome što u njoj nema ništa spektakularno s lakoćom i užitkom čita, osim samog kraja romana koji je, na žalost, predvidiv, zbog samog naslova, "Rampa za Džennet", što je po mojemu mišljenju loša odluka. Tko je čitao Marinkovićeva "Kiklopa", odmah će shvatiti o čemu govorim. Zamislite da je Marinković naslovio svoj roman "S pivom u Raj".

Sve je u ovom romanu obično, svakidašnje, ali plijeni način na koji je Klopić ogolio socijalni kontekst, jednostavnim, nepretencioznim pripovijedanjem, ne spominjući ni rat ni politiku, čak ni kao izliku. Napisati jedan ovakav roman, bez patetike i suvišnih rečenica, pravo je umijeće, u čemu se i ogleda njegova najveća kvaliteta.

Dostojanstvo u nefunkcionalnom društvu

"Rampa za Dženet" ujedno je i priča o ljudskom dostojanstvu u jednom gotovo nefunkcionalnom društvu, kakvo je ono bosanskohercegovačko, ispričana iz perspektive nepokretnog mladića koji ne može sam dohvatiti ni čašu vode. Haris se najviše raduje dolascima stručne ekipe iz Doma zdravlja koja ga redovito posjećuje i kupa. To su rijetki trenutci kada se osjeća sretnim, jer se nakon toga osjeća kao punopravna osoba, s pravom na kakvo-takvo ljudsko dostojanstvo.

Roman je, preko sudbine glavnih pa i sporednih likova, ujedno i sumorna priča o postranzicijskoj Bosni i Hercegovini, o propalim poduzećima, o bijegu mladih iz zemlje, o ljudima poput Harisa koji su prepušteni sami sebi, jer njegova majka po cijeli dan radi za mizernu plaću. Pomažu mu susjedi, ljudi s dna hijerarhijske ljestvice, koji su također egzistencijalno ugroženi.

Da bi mu barem donekle olakšali, Harisovi roditelji odlučuju izgraditi drvenu rampu preko koje bi se Haris mogao sam, bez ičije pomoći, izvesti iz kuće u dvorište, što je Harisova davna želja. U tome mu pomažu susjedi i otac Avdo, umirovljeni stolar po zanimanju. U međuvremenu, Harisova majka se razboli, dijagnosticiran joj je zloćudni tumor u terminalnoj fazi. Haris se našao u nezavidnom položaju jer je Alma u međuvremenu otišla na rad u Njemačku.

Filmska priča

Zbog iznimno dobre karakterizacije likova, ovaj je roman idealan za filmsku adaptaciju, pogotovo stoga što radnja teče linearno i što je dramaturški savršeno prilagođen filmskoj priči, pa i stoga što bi se mogao iznimno jeftino snimiti, bez dodatnih scenografskih i kostimografskih zahvata, pa i zbog samog kraja, idealnog za završetak filmske priče.

Posebno je zanimljiv odnos između Harisa i Alme, koja ne želi sudjelovati u brizi oko Harisa i od koje su svi digli ruke. A zapravo je riječ o tragičnom liku preko kojega Klopić opisuje beznadan položaj mladih u društvu. Zanimljiv je i lik Mustafe, susjeda koji pokušava ostvariti vezu s Harisovom majkom, koji nesebično pomaže Harisu, ali kojega Haris nikako ne voli, smatrajući ga licemjerom. Mustafa je pobožni vjernik koji redovito odlazi na džumu, a koji nikoga oko sebe ne gnjavi svojim vjerskim osjećajima. 

Prilikom predstavljanja romana u Gradačcu, Klopić je, govoreći o poruci romana, naveo da mu je jedina želja bila ispričati priču koja će kod čitatelja izazvati ili ponovo probuditi empatiju, "koju sve više gubimo kao zajednica i društvo", u čemu je savršeno uspio, stvorivši usput i respektabilno književno djelo koje plijeni svojom jednostavnošću i konciznošću, potvrđujući geslo američkih kratkopričaša "manje je više". Klopić empatiju prema svojim likovima gradi objektivnim, gotovo hladnim pristupom, čime čitatelja mnogo čvršće veže uz svoje likove, kakve svakodnevno viđamo na ulici.

Bilo bi sjajno kad bi netko natjerao naše političare i novopečene bogataše, koji o Bosni i Hercegovini ne znaju ništa, da pročitaju ovu knjigu. Možda bi barem na trenutak postali bolji ljudi.