Tarik Haverić - Bošnjaštvo kao promašen projekt
Neko će, opet, u tome vidjeti još jednu potvrdu da bosanski muslimanski subjekt kontinuirano krpari svoju argumentaciju, bez ikakve konzistentnosti, mijenjajući rakurse, principe i historijsku perspektivu, što je i dovelo do propasti njegovog projekta.
Tarik Haverić, Bošnjaštvo kao promašen projekt
Prije nekoliko mjeseci objavljena je nova knjiga Tarika Haverića "Bošnjaštvo kao promašen projekt" čiji su pojedini dijelovi objavljivani ranije, na internetskim stranicama autora. Ovo je peta po redu Haverićeva knjiga koja, kao i preostale četiri, iz uvjetno rečeno bošnjačke perspektive progovara o uzrocima i posljedicama kolapsa Bosne i Hercegovine kao demokratskog i uređenog društva.
Sve Haverićeve knjige su uzročno-posljedično povezane, od "Ethnosa i demokratije", "Časa lobotomije", preko knjige "I vrapci na grani" i "Kritike bosanskog uma", pa do posljednje, "Bošnjaštvo kao promašen projekt", stoga se može govoriti o zaokruženoj književno-znanstvenoj pentalogiji.
Prvi bošnjački sabor
Da živimo u nekoj normalnoj, sretnijoj zemlji, svaka Haverićeva knjiga bila bi dočekana kao kulturni događaj godine. Ovo se pogotovo odnosi na knjigu "Kritika bosanskog uma" koja, po mome mišljenju, može stati uz bok najvažnijih polemičkih knjiga nastalih na ovim prostorima, poput "Časa anatomije" Danila Kiša ili "Dijalektičkog antibarbarusa" Miroslava Krleže.
Knjiga je, na žalost, što ne govori ništa o samoj knjizi, već o zemlji u kojoj živimo, tiskana u samo 500 primjeraka i može se nabaviti tek u sarajevskoj knjižari Buybook i u mostarskoj Knjižari Ivo Andrić, a može se i naručiti preko portala Nomad.
Knjiga govori o projektu bošnjaštva, odnosno o procesu formiranja bošnjačke nacije, koji je dovršen na Prvom bošnjačkom saboru održanom 27. i 28. rujna 1993. godine u Sarajevu, na kojem je usvojen naziv Bošnjaci umjesto dotadašnjeg Musliman, i svim kontroverzama koje su ga pratile.
Odmah na početku, Haverić umjesto pojma Bošnjak, koji smatra legitimnim, uvodi pojam "bosanski politički subjekt", da proširi okvir u kojem promatra ovaj fenomen, zbog revizionističkih stavova promotora "bošnjaštva" koji su pod ovaj pojam sveli sve poznate osobe islamske vjeroispovijesti od formiranja nacija na ovim prostorima pa naovamo, bez obzira što su se oni nacionalno izjašnjavali kao Hrvati ili Srbi.
Projekt bošnjaštva
Haverić piše o dvostrukim kriterijima promotora "bošnjaštva" iz kojih se, onda, izvlači argumentacija za potvrdu vlastitih teza: "Ipak, bosanski muslimanski subjekt, u svome suđenju o povijesti, prihvata uništenje srednjovjekovne bosanske države od Osmanlija kao 'prirodan' tok stvari, povijesnu nužnost i civilizacijski napredak, dok sve kasnije pokušaje razaranja iste države i njenog osmansko-islamskog poretka koji je nametnuo osvajač smatra nelojalnošću odnosno izdajom."
Haverić smatra da neuspjeh koncepta jedinstvene jugoslavenske nacije nije uzorkovan artificijelnošću "Jugoslavena" kojima bi bile suprotstavljene prirodne nacije, poput Hrvata, Srba i Slovenaca, već "nepostojanjem pravne države i institucionalne materijalizacije univerzalističkih načela na kojima ona počiva", što je ujedno i povijesna pozadina na kojoj promatra projekt "bošnjaštva", započet 1993. od strane "bosanskomuslimanskih kulturnih i političkih elita".
Prema najnovijim genetskim istraživanjima, piše Haverić, muslimani u Crnoj Gori i Srbiji genetski su bliži tamošnjim pravoslavcima nego muslimanima u Bosni i Hercegovini, zbog čega je kao kohezijski faktor pri formiranju bošnjačke nacije uzeta religija, a ne etnička pripadnost: "Neko u tome može vidjeti ironiju sudbine: 1960-ih godina, sam naziv 'Muslimani' bio je neodgovarajući za novopriznatu naciju jer ju je, prema mišljenju samih nezadovoljnih Muslimana, svodio na vjersku skupinu, no danas je ta heteroidentifikacija kao vjerske skupine dobrodošla kao potvrda jedinstvenosti bošnjačke nacije."
Povijesni revizionizam
Haverić upozorava i na povijesni revizionizam Envera Imamovića koji u svom publicističkom djelu "Porijeklo i pripadnost stanovništva Bosne i Hercegovine" polazi od teze da narod daje naziv zemlji a ne zemlja narodu, što je u suprotnosti s procesom formiranjem nacija na području Balkana. Imamovićevo djelo Haverić uzima kao primjer "potpupne degradacije naučnog mišljenja u Bosni i Hercegovini nakon osamostaljenja".
"Ovi Imamovićevi napori", piše Haverić, "spadaju u pseudohistorijsku struju koju nauka naziva protohronizmom, tendencijom etnokulturnog nacionalizma da porijeklo određenog naroda smjesti što dalje u prošlost, u stari vijek ili čak prethistoriju; taj bi se narod otada razvijao samostalno, odijeljen od susjeda i odupirući se svim njihovim utjecajima, a njegovi današnji pripadnici bili bi biološko-kulturni nosioci hiljadugodišnjeg neprekinutog kontinuiteta. Balkan vrvi teorijama o Srbima narodu najstarijem ili o iranskom porijeklu Hrvata, i Imamovićev pokušaj nije ni po čemu originalan, osim što je diletantski sa stanovišta same struke."
Na zakašnjelo formiranje bošnjačke nacije presudno je utjecala doktrina tradicionalnog islama gdje je svaki kolektivni identitet podređen zajednici vjernika, umetu: "Stoljećima je bosanski muslimanski subjekt svoju pripadnost umetu, posredovanu osmanskom carevinom, prirodno shvatao kao svoju primarnu identifikaciju koja ga je ispunjavala ponosom i zbog koje je pristajao na žrtve. Od nje nije odustao ni kada su, nakon 'proljeća narodâ', nacionalni prosvjetitelji iz Srbije i Hrvatske počeli u Bosni i Hercegovini pohrvaćivati katolike i posrbljivati pravoslavce: kako nas podsjeća Meša Selimović, sve do 1918. u knjizi za vjerski odgoj 'Sual i dževab' ('Pitanje i odgovor') postojala je jasna instrukcija o identitetu koju su djeca morala naučiti napamet: 'Nastavnik, hodža, postavlja pitanje, đak odgovara, na primjer: – Šta si ti? – Ja sam Turčin, mumin, muslim, elhamdulilah'."
Vraćeno ime
Prije nego što su unutar bosanskomuslimanskog korpusa "Bošnjaci" postali općeprihvaćeni etnonim, 1991. godine, pojavila se knjiga "Muslimani i bošnjaštvo" koja objedinjuje tekstove trojice autora, Atifa Purivatre, Mustafe Imamovića i Rusmira Mahmutćehajića, koji odbacuju "bošnjaštvo" kao nacionalni projekt:
"Od tri teksta, za našu temu najzanimljiviji je prilog Mustafe Imamovića, koji upozorava da je konačno i neopozivo ime islamiziranih Slavena na jugoslavenskom historijskom prostoru 'Muslimani', da je za njih to pitanje riješeno i da su svoje ime 'potpuno potvrdili popisom stanovništva 1971. i 1981. godine'. (...) Ni dvije godine kasnije, Muslimanima je na Prvom bošnjačkom saboru u septembru 1993. 'vraćeno' ime Bošnjaci (kao da ga nisu sami energično odbijali nego im ga je neko oduzeo!), a Mustafa Imamović našao se u prilici da ponese laskavu titulu 'čovjeka koji je rekonstruisao povijesni put bošnjačkog naroda', određujući šta je njegova duhovna vertikala i bitna povijesna odrednica."
Haverić se dotiče i islamizacije Armije BiH, pri čemu je ključnu ulogu odigrala Stranka demokratske akcije Alije Izetbegovića: "Uzvišeni cilj kakav je 'očuvanje cjelovite Bosne i Hercegovine' za koju su Muslimani imperativno vezivali svoju sudbinu naprosto nije bilo moguće ostvariti u uvjetima etnizacije politike, budući da ova prije ili kasnije vodi ka teritorijalizaciji etnije, tj. ekskluzivnom vezivanju nekog 'naroda' za kompaktan teritorij."
Nacionalistički mitovi
"U rovovima prema agresoru bilo je, kako se često ističe, nebošnjaka i nemuslimana, kao i u cijeloj Armiji RBiH, i više je nego vjerovatno da bi njihov broj bio znatno veći da ih u zgradama javne uprave, kada bi došli po kakvom poslu, natpisi nisu upozoravali da 'nazivaju selam i šire islam'. Ubrzana islamizacija odbrane i cijelog društvenog života bila je 'praksa' koja se nevješto skrivala iza Platforme Predsjedništva što je proglašavala sasvim drukčije ciljeve odbrambenog rata."
Posebno je zanimljivo izlaganje Ejuba Tokića, delegata stranke SDA Bihać na Prvom bošnjačkom kongresu, na kojem je izglasan naziv "Bošnjak": "Gospodin Izetbegović nam je na prošlom Klubu poslanika rekao nešto što je meni jako teško palo, ali sam sad shvatio da je to naša neminovnost. A to je da je Bosna i Hercegovina sredstvo a ne cilj. (…) Naš cilj je opstanak muslimanskog naroda na ovim prostorima. Ako borba za međunarodno priznatu Bosnu i Hercegovinu vodi muslimanski narod u propast i u nemogućnost opstanka, onda mi to ne smijemo dozvoliti."
Haverić u knjizi razbija i neke nacionalističke mitove o vlastitoj ugroženosti, poput žalopojki o lošem položaju Muslimana u bivšoj Jugoslaviji, kojima, navodno, nakon Drugog svjetskog rata nije bilo dozvoljeno izjašnjavati se kao Musliman, već su se morali izjašnjavati kao Srbi ili Hrvati. Spominje slučaj Đemila Šupića iz Bugojna koji se još 1947. izjasnio kao Musliman, što mu je uneseno u osobne dokumente.
Spominje i lakoću s kojom "bosanski muslimanski subjekt" odbacuje argumente: "Ne treba, ipak, vjerovati da ova argumentacija, potkrepljena desetinama sličnih primjera, može imalo uzdrmati bošnjačku autofikciju. Sve i da flote crnih labudova zaplove Miljackom, Neretvom ili Sanom, bosanski muslimanski subjekt će tvrditi da su svi labudovi bijeli, samo ako mu se čini da ta tvrdnja pridonosi njegovom projektu."
Haverić današnju Bosnu i Hercegovini opisuje kao zemlju u kojoj je "pljačkaški mentalitet postao sociološka kategorija bez koje je nemoguće objasniti društvene procese, a glavni akteri bezočno se služe nezaliječenim ranama da svako ukazivanje na njihov kriminal i uopšte svaki prigovor proglase novim pokušajem genocida".
