Tko to tamo pjeva

Raspolagati tuđom mukom

nije mala zajebancija

Branimir Štulić, Tko to tamo pjeva

"Reci mi što čitaš pa ću ti reći tko si", izreka je koja se pripisuje Francoisu Mauriacu, francuskom romanopiscu, dramaturgu, pjesniku i novinaru, koji je 1952. godine dobio Nobelovu nagradu za književnost.

Hrvatski sabor je 15. srpnja, posljednjeg dana proljetnog zasjedanja, izglasao Rezoluciju koju je predložio Domovinski pokret, kojom, kako je istaknuo predsjednik te stranke i potpredsjednik Sabora Ivan Penava, Hrvatska šalje poruku da neće pasivno promatrati preglasavanje Hrvata u susjednoj državi. Možemo na ovom mjestu parafrazirati velikog francuskog pisca: Reci mi što misliš o Rezoluciji Domovinskog pokreta pa ću ti reći tko si.

Bezlični tekst

Rezoluciju, koja je u Bosni i Hercegovini, usprkos tome što se radi o benignom, bezličnom i eskapističkom tekstu, nakratko zasjenila čak i Svjetsko prvenstvo u nogometu, podržala su 83 zastupnika, dok je troje bilo suzdržano, a jedan protiv. Lijeva oporba u glasanje se nije uključila. Protiv je glasala Dalija Orešković (DOSiP), suzdržano je bilo dvoje SDSS-ovih zastupnika te predstavnik bošnjačke nacionalne manjine Armin Hodžić. Uz vladajuće su podršku dali i nezavisni Marija Selak Raspudić i Nino Raspudić, zastupnici Mosta te Ivica Baksa (NPS).

Jedini zastupnik koji je glasao protiv rezolucije bila je Dalija Orešković iz "stranke jednog lica", Dalija Orešković i ljudi s imenom i prezimenom (DOSiP), koja je na zasjedanju Hrvatskog sabora rekla i sljedeće: "Najmanje što mogu učiniti jest glasati protiv. Zaštita političkih prava Hrvata u BiH je cilj oko kojeg ne bi trebalo biti prijepora. Ali, ovaj naoko bezazleni dokument šalje i političke poruke zbog kojih bi kasnije mogli zažaliti. Kada se u službenom aktu Hrvatskog sabora kao političko i povijesno uporište ističu Herceg-Bosna i ratne zasluge HVO-a, zanemaruje se činjenica da ti pojmovi nose i sasvim druga značenja. Za mnoge su oni neraskidivo povezani s ratom, presudama za ratne zločine i politikama koje su doživljene kao teritorijalne pretenzije prema Bosni i Hercegovini. (...) Zato ću glasati protiv. Ne zato što sam protiv Hrvata u BiH, nego zato što sam protiv politike koja pod krinkom zaštite njihovih prava u službene dokumente ugrađuje retoriku Domovinskog pokreta, a s time i njihov historijski revizionizam i simpatiziranje vođa i simbola NDH."

Pavelićeva izmišljotina

U pravu je Dalija Orešković, ako na trenutak zanemarimo da je opsjenarski trik nazvan Herceg-Bosna nastao u Zagrebu, u hrvatskim institucijama, čiji je i ona dio. Točno je da je Hrvatskoj, barem u kvazilijevoj javnosti potpomognutoj raznim komšićoidima, HVO  isključivo povezan s ratnim zločinima. Međutim, o "teritorijalnim pretenzijama" bi se itekako dalo razgovarati. Herojske obrane Lašvanske doline, Žepča, Usore, koje  graniče s vojnim čudom, ne mogu se ni pod razno podvesti pod "teritorijalne pretenzije".

U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bile su zabranjene sve stranke, nisu postojali izbori ni birano zakonodavno tijelo. Sve zakonske odredbe donosio je i vladu postavljao poglavnik Ante Pavelić. Godine 1942. sazvano je reprezentativno savjetodavno tijelo nazvano Hrvatski državni sabor koje se sastalo manje od pet puta.

Zbog čega ovo pišem? Hrvatski sabor je 1997., po uzoru na NDH, preimenovan u Hrvatski državni sabor, da bi tri godine kasnije dobio današnje ime: Hrvatski sabor. Vodeći se jednostranom, uvrnutom logikom Dalije Orešković mogli bismo reći da je Hrvatski sabor "Pavelićeva izmišljotina". Zbog čega se nekim hrvatskim "ljevičarima" gade Herceg-Bosna i HVO, a ne gadi im se "Pavelićeva izmišljotina" i bezobrazno visoke saborske plaće i mirovine?

Folklorna skupina

Suzdržan je bio i predstavnik bošnjačke manjine Armin Hodžić, iako je dio saborske većine koja je izglasala Rezoluciju. Sjetimo se što se dogodilo s predstavnicima Mosta u dva navrata, kada su se usprotivili instrukcijama vladajuće većine kojom je orkestrirao Andrej Plenković. Hodžić je o svojim motivima, koji su samo odraz većinske bošnjačke nacionalističke politike, govorio i pred kamerama HRT-a, grubo se, reklo bi se u Sarajevu, miješajući u unutarnje stvari susjedne Bosne i Hercegovine.

Međutim, postavlja se pitanje jesu li išta o Rezoluciji imali reći zastupnici iz takozvane 11. izborne jedinice. Najvjerojatnije da nisu, ali bio je red da ih se pita. Ovaj detalj na jedan posredan način govori i o politici HRT-a prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini, koji ih tretira isključivo kao folklornu skupinu i molitvenu zajednicu.

Rezoluciju su uz vladajuće podržali i nezavisni Marija Selak Raspudić i Nino Raspudić, zastupnici Mosta. Upravo je Nino Raspudić dao lucidnu i stvarnu sliku hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini, kojoj se nema što ni dodati ni oduzeti, čiji je govor HRT cenzurirao.

Tresla se brda

Raspudić je optužio Plenkovićev HDZ da je obesmislio prvotni prijedlog Rezolucije, pretvorivši ga u benigni dokument koji nikoga ne obvezuje. (Rezoluciju je prvotno pokrenuo Domovinski pokret, ali je tekst prije dolaska pred zastupnike usuglašen s HDZ-om.) "Ako nekome do sada to nije jasno, valjda su dosad i najnaivniji shvatili. Hrvati u BiH od HDZ-a ne mogu se nadati nikakvoj konkretnoj političkoj potpori. Nikakvoj", rekao je između ostalog Nino Raspudić. "Tresla se brda, rodio se hrvatski vanjskopolitički miš. Očekivala se ljuta trava, na kraju je izniknula maćuhica. Najavljivao se viski, a na koncu je izašla kamilica i sada nam je poslužena uz dodatak HDZ-ova laksativa."

U prvoj verziji Rezolucije stajalo je "Najoštrije osuđujući štetne odluke visokih predstavnika koje su dovele do degradacije političkog položaja Hrvata u BiH", što se u konačnom tekstu pretvorilo u "Ukazujući na odluke bivših međunarodnih predstavnika koje su narušile ravnopravnost Hrvata u BiH". "Pa zar vas nije sram?", upitao je Raspudić zastupnike vladajuće većine.

Plenkovićev HDZ, ustvrdio je Raspudić, prema Bosni i Hercegovini vodi francusku i briselsku politiku, koju je opisao kao "dokazano antihrvatsku". Prema njegovu tumačenju, što je zapravo tužna istina, službeni Zagreb više se brine da hrvatski zahtjevi ne uznemire europske partnere nego da Hrvati u BiH dobiju institucionalne mehanizme koji će im jamčiti ravnopravnost.

Tko će drugi?

Najbolju ocjenu Rezolucije dao je u svom govoru pred Saborom Milorad Pupovac iz SDSS-a, čiji su zastupnici prilikom glasanja ostali suzdržani: "Pitanje političkih prava Hrvata u Bosni i Hercegovini krupno je i složeno pitanje. Dakle, ono je višestruko krupno zbog toga što odgovor na njega ovisi o druga dva konstitutivna naroda, bošnjačkog i srpskog u prvom redu, ali i svim drugim potpisnicama Daytonskog sporazuma. Znači, odgovor na njega ne ovisi niti samo o Hrvatima u Bosni i Hercegovini niti samo o Republici Hrvatskoj. To, naravno, ne znači da ga Hrvati Bosne i Hercegovine i Republika Hrvatska nemaju pravo postavljati ili pokretati inicijative za njegovo postavljanje. Tko će drugi nego oni? To nije upitno ni za SDSS kao ni za druge stranke u Saboru. Jedino što može biti upitno je tko i kako to čini. (...) Onaj tko pokreću inicijative poput ove bi trebao biti kredibilan ili pouzdano uvjerljiv, a Domovinski pokret to nije zbog više razloga.

Prvi je razlog taj što na izborima u Hrvatskoj radi Srbima ono što ne bi htio da se radi Hrvatima u Bosni i Hercegovini. On se, naime, nalazi sebi slične Srbe, koji će biti na njihovoj listi, na primjer u gradskom vijeću u Vukovaru. Ti DP-ovi Srbi cijeli mandat usta neće otvoriti, ali će posredstvom takvih gluhonijemih vijećnika Domovinski pokret za sebe osigurati potrebnu većinu u tom gradskom vijeću." Pametnom dosta.

Potpora Rezoluciji od strane Dragana Čovića i Ilije Cvitanovića, pa i Milorada Dodika, nije vrijedna ni spomena. Međutim o izjavama Elmedina Konaković, ministra vanjskih poslova "Bosne i Hercegovine", čije su izjave prenijeli i neki hrvatski mediji, dalo bi se razgovarati. Konaković se, očekivano, oštro okomio na Rezoluciju ponavljajući tupave teze Bakira Izetbegovića, kako Hrvati u Bosni i Hercegovini "imaju više prava nego što im pripada" i kako su takav status izborili na štetu Bošnjaka.

Zabrinuti džematlija

Ključno i jedino pravo pitanje u vezi Konakovića je sljedeće: U čije ime Konaković govori? Ako govori u skladu s političkom funkcijom koju obnaša, onda je riječ o, najblaže rečeno, grubom kršenju Ustava. (Zbog toga sam u gornjim rečenicama Bosnu i Hercegovinu stavio pod navodne znakove.) Konaković se, ukratko, tokom cijelog svog mandata ponaša kao zabrinuti džematlija, koji vanjsku politiku kreira po mjeri sarajevskog džemata.

Hoće li mu itko iz hrvatskih institucija, uključujući i domaće političare koji, navodno, predstavljaju Hrvate postaviti jedno vrlo jednostavno pitanje: Gospodine Konakoviću, u čije ime vi govorite? To kako hrvatsku poziciju u Bosni i Hercegovini vide zabrinute sarajevske džematlije, zna svatko tko je u životu pročitao barem pet zapjenjenih komentara na internetu. Pridavati im značaj, što je ovdje slučaj, ključni je detalj, barem iz hrvatske perspektive, tragikomedije zabune zvane "Bosna i Hercegovina".