Punoljetni liberali: Naša stranka između ustavnosti i ničega

Svjetsko prvenstvo u fudbalu je u stanju i katastrofalni požar na mostarskom Uborku svesti na vijest od lokalnog značaja, a kamoli skrajnuti jubilej Naše stranke koja je napunila 18 godina postojanja.

Zapravo, da nije bilo intervjua Danisa Tanovića u kojem je kritizirao kulturnu politiku Trojke, dakle i Naše stranke među čijim je osnivačima bio, teško da bi i Maji Radević, novinarki portala Istraga, palo na pamet da piše o rođendanu projekta ''od kojeg su odustali i njegovi osnivači'' i političkoj organizaciji ''na prekretnici između građanske ideje i političke realnosti''.

Sudbina koncepta

''Ispostavilo se da su brojni ključni ljudi Naše stranke, poput svojih osnivača, (pre)brzo odustajali od ovog projekta. Već tada su postojale dvije struje: osnivačka, intelektualno-aktivistička grupa okupljena oko Tanovića, Mustafića, Tarika Haverića i drugih, i političko-organizacijska grupa koja je na terenu pokušavala izgraditi stranačku infrastrukturu. Taj odnos će postati važan nakon prvog ozbiljnog testa na Općim izborima 2010. godine kada zbog lošeg izbornog rezultata dolazi do prve ozbiljne krize u rukovodstvu, a Bojan Bajić podnosi ostavku na mjesto predsjednika stranke. Na stranačkom kongresu 2011. za predsjednika NS je izabran Dennis Gratz. U narednom periodu Gratz, Peđa Kojović i Sabina Ćudić postaju najprepoznatljivija lica stranke, dok se osnivači poput Danisa Tanovića i Dine Mustafića sve manje pojavljuju u svakodnevnom stranačkom radu, premda ostaju povezani sa strankom i njenim idejama. Uoči oktobarskih Općih izbora, Naša stranka nalazi se vjerovatno na najvećoj prekretnici od svog osnivanja. Ono što će birači procjenjivati 2026. godine neće biti samo učinak jedne stranke, nego i sudbina koncepta na kojem je ona nastala. Ako Naša stranka uspije dokazati da građanska politika može biti i principijelna i efikasna 'na terenu', mogla bi otvoriti novo poglavlje svog razvoja. Ako ne uspije, njena punoljetnost mogla bi označiti i početak dugotrajnog, mučnog preispitivanja vlastite svrhe i mjesta na političkoj sceni Bosne i Hercegovine'', piše, uz ostalo, Radević.

Za objašnjenje stanja u kojem se Naša stranka nalazi i iz kojeg će se teško izvući je, međutim, važnije ono što ne piše.

Paralelna stvarnost

Bivša ministrica vanjskih poslova Republike Hrvatske, Vesna Pusić, je prije punih 15 godina kazala je da je u Bosni i Hercegovini došlo do nevjerovatnog i nepovratnog otuđenja političkih elita od stvarnosti i života građana i da je besmisleno tražiti partnere za spas i te zemlje i njenih društava među onima koji se desetljećima malo igraju vlasti, malo opozicije.

Nije, kako tada, tako i dan danas, problem samo u tome što velike ili nešto manje, no ipak bitne stranke od Bihaća do Trebinja, žive u paralelnoj stvarnosti i što je svaka od njih oboljela od group thinkinga – vjerovanja kako je stvarnost ono što se dešava u zatvorenim društvima istomišljenika, a ne ono izvan njih – već što alternative ili nema ili, ukoliko i postoji, ne nudi dokaze da je u stanju o širem zavičaju govoriti duže od pet minuta bez barem dva proklizavanja u pravcu suprotnom od suvislog raspleta drame.

Gdje je problem?

''Moja je želja da što prije u istoriju pošaljemo ovu nefunkcionalnu i korumpiranu državu konstitutivnih naroda i krenemo ka modernom društvenom sistemu u kojem su svaki građanin i građanka BiH konstitutivni na svakom pedlju BiH. Mi koji se sjećamo kakva je ova zemlja bila prije dolaska etničkih stranaka na vlast, znamo da je jedna drugačija BiH ne samo moguća, nego je jedino takva moguća. A radi se onoj BiH kakva je definisana u referendumskom pitanju o nezavisnosti. Ako se ne sjećate, glasilo je: Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive? U takvoj BiH odstupanja od uobičajenih principa predstavničke demokratije su minimalna, samo onoliko koliko je potrebno da bi se osigurali unaprijed jasno definisani kolektivni interesi'', rekao je u više davnih, javnih nastupa, nekadašnji - i treći po redu - predsjednik Naše stranke, Predrag Peđa Kojović.

Sve navedeno kazao je još 2015. i sve bi evo ove minute potpisala aktuelna predsjednica, Sabina Čudić.

Ko god se, čitajući citirano, upitao gdje je problem, taj je Bosnu i Hercegovinu upoznao u Sarajevu, u njegovoj užoj jezgri, na potezu od Marindvora do Baščaršije, preko nekoliko onih mjesta na kojima se okuplja i druži svijet što je više puta u životu bio u Londonu i New Yorku nego u Čitluku i Zvorniku.

Dok je nastajala, Naša stranka je, kako je to kazao njen prvi predsjednik Bojan Bajić, definirana kao prva ustavna partija u BiH – kao dakle politička organizacija koje neće na juriš i, naravno, uzaludno, napasti dejtonsko uređenje, već će ga poštivati. U mašti i prema ovoj matrici, Bajić je jednoga dana trebao biti predsjednik Republike Srpske, a Danis Tanović Federacije. Sve poslije je lako zamisliti. Ili kako je to već neko rekao: ''Odnosi između Srpske i Federacije bili bi bolji od onih između sarajevskih općina Centar i Novi grad''.

Prošlost je nepopravljiva

''Uoči oktobarskih Općih izbora, Naša stranka'' se, dakle, ne ''nalazi se vjerovatno na najvećoj prekretnici od svog osnivanja'', jer se Naša stranka na toj prekretnici našla poodavno: onog trena kada su od ustavne postali socijalno-liberalna stranka koja zagovara mirenje nepomirljivih principa nacionalne i građanske reprezentacije, upisali su sebe na dugu listu političkih organizacija sa sjedištem u Sarajevu i nešto većim manevarskim prostorom. Drugačije rečeno: odabrali su djelovati tako da im svi simpatizeri u RS-u i na zapadu Hercegovine mogu stati u kombi i to da se ne guraju.

Uzročno ili posljedično, sasvim je nebitno, zauzeli su NGO-ovski stav prema činjenici da međuetnički problemi u BiH nisu prolazna, elementarna nepogoda, već temelj svih ostalih muka. Zanemarujući fakat da se većina građana BiH prvo osjeća dijelom svoje, frustrirane etničke grupe i da je liječenju frustracije spremna podrediti sve, NS se pretvorila u udrugu detektora jednih i ignoranata drugih problema, s tim što za prve, pokazali su kao dio Trojke, uglavnom nemaju rješenja, a ako možda i imaju, nedostaje im snage da ih nametnu većim partnerima.

Prošlost je, o čemu znamo sve, nepopravljiva. Ni sadašnjost Naše stranke nije kakva, ali to i dalje ne znači kako im budućnost, posebno dugoročna, ovisi isključivo o izborima ove godine.

Nakon punih 18 godina postojanja NS ima prokleto jednostavan izbor: ili će se probuditi u realnosti u kojoj je kratko i boravila na početku djelovanja ili će umrijeti u snu o zemlji kakva je „bila prije dolaska etničkih stranaka na vlast“ i sa kojom sadašnja Bosna i Hercegovina ima veze koliko i sa onom pod vlašću Kotromanića, pet deka gore – dole.