Mundijal 2026.: Sve, pa čak i romantika

Počelo je 23. Svjetsko prvenstvo u fudbalu. Održana je jedna od ukupno tri svečane ceremonije otvaranja, ona u Meksiku, a slijedi večerašnja u Kanadi - na kojoj će Bosna i Hercegovina odigrati svoju prvu utakmicu na turniru - te sutrašnja u Americi.

Po prvi puta na Mundijalu učestvuje 48 nacionalnih selekcija i taj novitet je, paradoksalno, jedna od posljednjih veza savremenog nogometa i igre koja se isto zvala prije nego što je krupni kapital sebi našao novu zabavu.  

Bogati - siromašni

''Nostalgija je perpetuum mobile, ona je vječna, nepromjenljiva varijabla. Nije se rodio naraštaj koji joj nije masovno podlegao, a, slutim, i neće. Jer, dokle god bude pamćenja, postojat će i naša potreba da ga dotjeramo, uljepšamo, zagladimo oštre rubove, prosijemo sretne trenutke, a ostatak zdrobimo u memorijskom recycle binu'', piše Ivica Ivanišević u, kako i kaže, zaključnom tekstu (''Post scriptum ili o zatvaranju kruga'') knjige čiji je naslov ''Prošlo savršeno vrijeme'', a podnaslov ''Zašto je prije bilo bolje''.

"Jesu li mnogi znali za Senegal kad je pobijedio tada aktuelne svjetske prvake Francuze na otvaranju SP-a 2002.? Ili za Kamerun kad je savladao Argentinu na početku Italije '90? A za Južnu Koreju kad je izbacila Italiju 2002. godine? U tome je ljepota Svjetskog prvenstva. Uvijek postoji priča, a na scenu stupaju novi heroji", piše britanski Daily Mail ovih dana.

''Nogomet ima socijaldemokratske korijene. I kao što ste primijetili, FIFA se pretvara da je još uvijek tako: kao, svi mogu sudjelovati, svi imaju iste šanse, svako može pobijediti, svako može doći do kraja, svako može nadmašiti svakoga. Neoliberalizam, koji se pobrinuo za industrijalizaciju nogometa i koji je socijaldemokratsku romantiku fudbala pretvorio u antičke ruševine, to razotkriva kao laž: ko još vjeruje da svi stvarno imaju iste šanse? Ko još vjeruje da svako može doći do kraja? I ko još vjeruje da svatko može pobijediti svakoga?“, napisao je prije 16 godina, povodom Svjetskog prvenstva u Južnoj Africi 2010. godine, slovenski filozof Marcel Štefančič u posljednjoj preživjeloj važnoj novini iz prijelomnih balkanskih godina, u ljubljanskoj 'Mladini'. U tekstu pod naslovom ''Bogati – Siromašni: 1:0'', Štefančić o Međunarodnoj fudbalskoj federaciji govori kao o ubjedljivo najrasprostranjenijoj i najuspješnijoj korporaciji na svijetu.

Nogomet osamdesetih

Pet, šest mjeseci kasnije, hrvatski pisac, scenarist i novinski komentator, Jurica Pavičić, objavljuje: ''Jedanaestog svibnja 1983. nogometni klub 'Aberdeen' iz istoimenoga grada na krajnjem škotskom sjeveru osvojio je europski Kup pobjednika kupova. 'Aberdeen' - momčad koju je trenirao tada mladi i anonimni Alex Ferguson - pobijedio je u finalu 'Real Madrid' 2-1. Klub skromnog budžeta i bez prave zvijezde u finale je ušao tako što je prethodno golom u sudačkoj nadoknadi izbacio 'Bayern'. Samo godinu dana ranije još je jedan klub s ledenog sjevera osvojio europski kup. Bio je to švedski IFK 'Göteborg', klub prepoznatljivih dresova na tanke modro-bijele rige, koji je u finalu kupa Uefe pod trenerskim vodstvom tada još mladog i anonimnog Svena Gorana Erikssona u Hamburgu slistio domaći 'HSV' 3-0. IFK 'Göteborg' isti će trofej osvojiti i 1987. kad mu se u finalu suprotstavio još jedan mali, ne-bogati škotski klub: 'Dundee United'. Prije finala 'Göteborg' je izbacio 'Barcelonu', a 'Dundee United' prvo splitski Hajduk, a potom milanski 'Inter'. Ne čini li vam se glamuroznim taj nogomet osamdesetih? Ne izgleda vam naročito atraktivnim europsko finale 'Göteborg' – 'Dundee'? Ne vjerujete da takvo finale prodaje suvenirske majice i garantira televizijski 'share'? Predlažem vam - razmislite dvaput''.

Svako može pobijediti

''Nostalgija je'', zaista, ''perpetuum mobile, ona je vječna, nepromjenljiva varijabla'' i ''dokle god bude pamćenja, postojat će i naša potreba da ga dotjeramo, uljepšamo, zagladimo oštre rubove, prosijemo sretne trenutke, a ostatak zdrobimo u memorijskom recycle binu''. Evo, recimo, kada je Senegal ''pobijedio tada aktuelne svjetske prvake Francuze na otvaranju SP-a 2002.'', u finalu su igrali Brazil i Njemačka. Treća je bila Turska, koja se od tada do evo sada više nije plasirala na Mundijal, a četvrta Južna Koreja kao jedna od dvije domaćinske zemlje. Kada je Kamerun ''savladao Argentinu na početku Italije '90.'', turnir je osvojila Njemačka, druga je bila Argentina, treća upravo Italija, dok su Englezi završili kao četvrti. 

''Uvijek postoji priča'', kao što to Englezi kažu, ali u njoj, odnosno njenom dijelu o klupskom fudbalu, odavno nema mjesta za „Aberdeen“ i „Göteborg“, niti za mlade i anonimne trenere kakvi su jednom bili Alex Ferguson i Sven Goran Eriksson. U reprezentativnom i to na najvišem nivou, međutim, ima za Curaçao, Novi Zeland, Irak, Jordan, Uzbekistan, Zelenortsku Republiku…za one čijim nastupom FIFA pokazuje kako, ipak, ''svi mogu sudjelovati'', što naravno ne znači i kako ''svako može pobijediti, svako može doći do kraja''.

Cijene karata

U novom, proširenom formatu sa 48 umjesto dosadašnje 32 reprezentacije, UEFA, dakle Evropa, je dobila tri mjesta više nego je imala, dok je najbolje prošla Afrika sa četiri dodatne selekcije. I to je, za sada, jedino dobro od prvenstva u SAD-u, Kanadi i Meksiku. Dogodit će se, kako već Englezi rekoše, i neke nove priče sa, za sada, neznanim junacima, ali one loše ni ''naša potreba'' da ''dotjeramo, uljepšamo, zagladimo oštre rubove, prosijemo sretne trenutke, a ostatak zdrobimo u memorijskom recycle binu'' neće promijeniti.

Ekonomska konstrukcija ovogodišnjeg Mundijala je suluda – troškove plaćaju domaćini, profit uzima FIFA koja je, što valjda dio tala, svoju novoustanovljenu nagradu za mir dodijelila predsjedniku SAD-a, Donaldu Trumpu – cijene karata su enormne, za razliku od interesa publike za takozvane manje atraktivne susrete, zbog televizijskih prijenosa i sponzora utakmice će se igrati po nesnošljivoj vrućini i vlazi, ali i na jednom potpuno zatvorenom stadionu(!), američke vlasti su se prema nekim igračima, trenerima i jednom sudiji postavile kao ICE prema ilegalnim useljenicima…

Ipak, Svjetsko prvenstvo je događaj na kojem će, kao i na ranijim, jedno vrijeme trajati iluzija jednakosti, živjeti vjera kako vreće novca ne daju golove i da male, siromašne zemlje barem u nečemu mogu biti snažne i uspješne, jednake drugima bez obzira na BDP i broj nuklearnih bombi.

Industrijalizacija

U svijetu u kojem u Ligi prvaka može igrati i petoplasirani tim iz engleske lige, ali prvoplasirani iz bosanskohercegovačke, i ne samo nje, ne može, u kojem je UEFA Liga utješna nagrada, a ona Konferencijska realno slabija od najmanje četiri nacionalna prvenstva, ako ne i svih pet najbogatijih, u kojem „Aberdeen“ i „Göteborg“ nikada više ništa neće osvojiti u međunarodnim natjecanjima, osim ako ih ne kupi neki šeik koji ne zna sa kolike udaljenosti se izvodi jedanaesterac, ali mu srce junačko ne dopušta da mirno gleda kako se kurče vlasnici „Manchester Cityja“ ili „PSG-a“, Mundijal je događaj koji, barem dijelom, prikriva ''industrijalizaciju nogometa'' i čuva ''socijaldemokratsku romantiku fudbala'' od koje u su ostale tek ''antičke ruševine'' i naivna vjera da ''svi imaju iste šanse'', iako nemaju. Ni u životu, ni u sportu.