Ne znam jeste li gledali seriju (ili možda čitali roman Philipa K. Dicka) „The Man ih High Castle“, ali ako niste onda ću vam samo reći da se, onako ugrubo, radi o alternativnoj stvarnosti, igri mašte po kojoj su Drugi svjetski rat ipak dobili oni drugi, pa je svijet podijeljen, kao i SAD, gdje se radnja odigrava, između Njemačke i Japana.
Serija me je, kao ljubitelja povijesti iz hobija i strasti, privukla, jer roman nisam stigao pročitati na vrijeme, zaintrigirala me je tematika i općenito ta, nazovimo je tako, dječačka maštarija pretočena u solidno pupularan uradak – što ako postoje alternativne stvarnosti, one u kojima smo svi mi ovakvi kakvi jesmo, ali u drugim okvirima?
Ugrubo rečeno, Dickova maštarija bila je zapravo smještena unutar pitanja - što bi da ne postoji slobodni svijet demokracije, da nema SAD-a kao svjetskog policajca i čuvara iste, da je Europa i danas pod nacističkom čizmom, da je Hitler doživio Titovih 88 i da je Sieg Heil legitiman i uobičajen pozdrav, te da su Japan i Treći Reich podijelili svijet samo da bi u konačnici stvorili novu, stalnu napetost između te dvije sile, koja prijeti uništiti svijet?
Dicku se može ponešto i zamjeriti, ipak je taj roman i dalje bio kritika stvarne blokovske podjele svijeta. The Man in High Castle je pisan u doba Hladnog rata između Zapadnog svijeta i SSSR-a i očite su aluzije na bipolarni poremećaj zemaljske kugle, okvir iz kojeg se teško iskakalo tih godina, čak i ako ste bili veoma napredan um.
TV seriji možete prigovoriti još i više, jer je razblažila i izromansirala osnovnu ideju, čak je učinila dosadnjikovom, skoro kao „situaciju u postdaytonskoj BiH“, gdje se radnja nekako iznova vraća na početak i stalno vrti oko jedne te iste furke i likova. Kad smo već kod naših krajeva, priznajem i da me je malo kopkalo pitanje, gledajući seriju, kako bi u Dickovoj glavi sve to prošlo u alternativnoj stvarnosti ovdje kod nas?
Naravno, stari dobri i pokojni Dick nije našao za shodno pozabaviti se situacijom ili razgraničenjem na Balkanu u slučaju svoje zamišljene alternativne stvarnosti, nije nas ni spomenuo u svom distopijskom romanu, niti su nas bilo gdje metnuli u seriju, što još jednom govori o našoj globalnoj nebitnosti, no sve to nije problem da se zapitate – da je imao priliku, nekakav dodir s nama i da ga je fascinirao Balkan kao takav, bi li stari, dobri i pokojni Philipp K. Dick u romanu The Man in High Castle zapravo nacrtao Balkan veoma sličnim ovakvom kakav je danas?
Ruka bi mu, vjerujem, sama letjela kada bi se prikazivalo divlje i isparcelizirano područje nastalo na krvavim orgijama i leševima koji su utaknuti u zemlju jer je tako trebalo biti, baš kao što je sasvim normalno da u seriji The Man in High Castle okolo leti pepeo nepodobnih, a da nitko na njega ne obraća pažnju i to doživljava posve normalno. Samo bi se K. Dicku nizali redovi i redovi ispisani o međusobnoj netrpeljivosti i vazda prisutnoj isključivosti, steroidima nabijenoj povijesti i skrivljenim ili prilagođenim činjenicama koje postaju dogme.
Ne sumnjam da bi, da je znao, Philip K. Dick lako napisao roman prožet tehnikama homogenizacije masa na koje računaš i stalne dehimanizacije onog drugog, da bi ga se lakše mrzilo i da bi time lakše držalo kontrolne palice u rukama. Što je najgore - što više o tome razmišljam dolazim do zaključka da živimo u nekoj vrsti nikada napisanog romana starog, dobrog i pokojnog Dicka. Zarobljeni u nekoj alternativnoj stvarnosti u koju smo kliznuli, a da nismo bili svjesni, tamo jednog davnog ljeta kupajući se u Zaostrogu, Maloj Dubi, Makarskoj ili Baškoj vodi, samo smo zaronili i kad smo izronili to je već bila druga stvarnost, ali jednostavno nismo to mogli znati. Možda se dogodilo u jednom trenutku na izlasku iz kina Partizan, možda nakon prvog poljupca i prve šampite s prvom djevojkom? Ili, možda, jednog momenta kad si poskočio na Radanovićev gol u Splitu, koji možda i nije trebao pasti – ili se prvi put smrnuo od jeze na Hey You od Pink Floyda...tko će ga, dovraga, znati?
Nakon svega, nakon svih ovih godina, pa sad nakon odgledane spomenute TV serije i u međuvremenu pročitanog romana, ono što me najviše muči je još jedno ključno pitanje – je li se uopće mogla dogoditi, je li se uopće ikada mogla barem malo zametnuti kao ideja, pa ako naraste – naraste, neka suvisla alternativna povijest naših devedesetih? Neka u kojoj nam stranci ne bi 1996. rekli da gledamo u budućnost, pa nam dvadeset i kusur godina kasnije nudili prekasne presude kojima nas samo još više zakucavaju u ono gdje smo bili 1996.?
Neka u kojoj zemlja ne bi bila posuta grobnicama koje opominju za budućnost, a kalendari puni datuma koje jedni slave, a drugi smatraju uvredom? Neka u kojoj ne bi trampili sve vrijedno što imamo za sumnjiv komad ponosa? Neka u kojoj doista sebe cijenimo i volimo kao što obožavamo reći, pa nam se ne može prodati bižuterija za zlato? Neka u kojoj ostajemo i ne bojimo se nikoga?
Što više kontam, sve više sam nekako siguran da je bilo i da jest nemoguće. I da je svaka alternativa, baš kao i svaka nova alternativna politička opcija koja se pojavi u međuvremenu, samo tu da postane kozmetička varijacija već postojeće teme u kojoj se koprcamo već toliko vremena. Za pravu alternativu trebamo se vratiti na tvorničke postavke, a za to, da 'prostite, nitko nije spreman. Čini mi se da, čak ni kad bi htio, od toliko ogrezlosti – ne bi ni umio, jer ga, čak i kad bi se probao othrvati, ostali svojim ogrezlim ponašanjem drže u liveru! Uzročno – posljedična veza, luđačka košulja, jaki konop, hrđavi - ali jaki lanci. Čak što više, neraskidive mentalne barijere koje ne mogu jedne bez drugih.
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.
