Direktorica fondacije CURE

Jadranka Miličević za Bljesak.info: Žene u medijima samo u crnoj kronici ili show bussinesu

Ženama žrtvama nasilja pandemijske su okolnosti donijele dodatan strah za vlastiti život. Još se jedanput, nažalost, pokazalo kako zlostavljači nisu stranci, nego osobe s kojima žene dijele životni prostor…
Vijesti / Flash | 06. 01. 2021. u 10:17 Gloria LUJANOVIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Jadranka Miličević, izvršna direktorica Fondacije CURE, aktivistica za ljudska prava, mirovnjakinja i pionirka borbe za ženska prava u BiH i regiji, u intervjuu za Bljesak.info govori o stanju ženskih prava u BiH i tome kako je pandemija doprinijela porastu slučajeva nasilja nad ženama, ali i odgovornosti medija i obrazovnog sustava u našoj zemlji, zbog kojih se, između ostalog, žene smatra “drugotnima”.

Razgovor počinjemo činjenicom kako je od proljeća 2020. godine i prvog lockdowna uzrokovanog pandemijom korona virusa, zabilježen veći broj prijava zlostavljanja i nasilja u obitelji nego inače. Ženama žrtvama nasilja pandemijske su okolnosti donijele dodatan strah za vlastiti život. Još se jedanput, nažalost,  pokazalo kako zlostavljači nisu stranci, nego osobe s kojima žene dijele životni prostor – supružnici, partneri, čak i rodbina.

Veći broj prijava nasilja, a zlostavljači su opet bili supružnici, partneri

Miličević ističe kako je pandemija još jednom pokazala koliko se u BiH mari za slučajeve rodno osnovanog nasilja.

“Dok su već na početku uvođenja restriktivnih mjera mnoge zemlje iznalazile načine kako da zaštite žene žrtve nasilja koje su ostale zatvorene u kućama, u BiH je je pomoć poprilično zakasnila”, ističe Miličević.

O tome najbolje govori činjenica, nastavlja, da ne postoji baza podataka na kantonalnim, entitetskim i državnom nivou i da je nemoguće pratiti porast ili eventualno smanjenje nasilja u BiH.

“Iako sistem nije na adekvatan način odgovorio na izazove, ženske nevladine organizacije pokušavale su poslati poruku ženama koje trpe nasilje, da ima izlaza iz nasilnog odnosa, potaknuti ih da prijave, nazovu SOS-telefon. Mnoge su aktivistkinje pružale konkretnu pomoć  i intervencije shodno raspoloživim resursima”, govori Miličević.

Pitanje za nove stručne rasprave, ali i građane i građanke BiH, nastavlja, je i to kada će sistem biti dovoljno jak da preuzme glavnu ulogu u obrani žrtava i obeshrabrivanju počinitelja nasilja, jer posredno ili neposredno, svi možemo djelovati u pravcu korigiranja ovakvog zakržljalog sistema.

Mjere koje su u BiH, objašnjava, donesene zbog zaštite od pandemije, poput samoizolacije, policijskog sata i ograničenog kretanja, obustave rade pojedinih djelatnosti, utjecale su na povećanje slučajeva nasilja nad ženama u BiH.

“Porast ekonomske nestabilnosti, rizik od gubitka posla, sve to doprinosi i porastu rizika od različitih formi rodno zasnovanog nasilja”, navela je.

Mehanizmi za zaštitu i podršku ženama nisu funkcionirali

Mehanizmi za zaštitu i podršku žrtvama nasilja nisu funkcionirali i nije bilo podrške različitih aktera u društvu, objašnjava Miličević.

“Centri za socijalni rad imali su skraćeno radno vrijeme, obustavili su direktne kontakte s korisnicima i korisnicama. U okviru zdravstvenih ustanova zabranjen je ili sveden na minimum pristup zdravstvenoj njezi, a policija je bila usmjerena na provedbu mjera vezanih uz Covid-19. Vrlo često nisu izlazili na teren, odnosno, pružali potrebnu podršku žrtvama nasilja”, govori, unatoč preporukama da u kriznim stožerima budu uključene predstavnice organizacija civilnog društva, a osobito one koje se bave pravima žena i marginaliziranih grupa.

Nedavno je jedna žena nadomak Sarajeva brutalno pretučena, oteta i ponižena. Bio je to još jedan slučaj za kojeg smo saznali “zahvaljujući” medijima, međutim, mnogo je više onih za koje ne znamo.

“Veliki  broj žena trpi svakodnevno razne vrste nasilja,  ali ne smiju javno progovoriti jer upravo sistem ne daje sigurnost i mogućnost života bez nasilja. Žene nerado prijavljuju nasilje duboko vjerujući da će se tražiti greške u njihovom ponašanju, da će biti okrivljene za neuspjeh obitelj i da su same doprinijele nasilju”, izjavila je.

Mnogo okolnosti ukazuje na to, nastavlja Miličević, da su stavovi bh. građanstva pod jakim patrijarhalnim utjecajima što se manifestira šutnjom o nasilju.

“Postoje SOS  telefoni za žene žrtve nasilja – 1264 za Republiku Srpsku, 1265 za Federaciju BiH. Postoji  osam sigurnih kuća u zemlji, što je mali broj. Pri nekim organizacijama i udruženjima koje se bave ženskim pravima imamo besplatne pravne timove, kao i mobilne timove koji su podrška ženama žrtvama nasilja”, kazala je.

Za vrijeme Lokalnih izbora 2020. godine, točnije, izborne kampanje, Fondacija CURE dobila je ogroman broj pritužbi kandidatkinja da protivničke strane ne biraju riječi u javnom obraćanju, vrijeđanje i uvrede bile su svakodnevne, a osobito prema kandidatkinja koje predstavljaju marginalizirane grupe – samohrane majke, žene s invaliditetom, Romkinje.

Lokalni izbori 2020. : Seksizam i šovinizam na svakom koraku

“Osim što ih je među kandidatima znatno manje nego muškaraca, od ukupnog broja kandidata za načelnike/ce i gradonačelnike/ce, njih 425,  svega 29  ili 6,82 % su žene dok je za općinska vijeća, skupštine općina, gradska vijeća, skupštine grada i Skupštinu Brčko Distrikta BiH 12.753 žena ili 42,27%   kandidatkinja – njihov tretman u kampanji je potpuno neravnopravan”, upozoravali su ranije iz Fondacije CURE.

A da se protiv ponižavanja žena nitko nije “cijepio”, dokazuje i nedavni skandal kojeg je izazvao Sergej Trifunović, mostarski glumac s beogradskom adresom, koji je objavio fotografiju kandidatkinje jedne političke stranke i na njen plakat dopisao “daću pi***”.

“Ne postoji osoba, bez obzira na njezin background, koja nije podložna seksizmu i šovinizmu. Ovakav način izražavanja prisutan je u svakodnevnom životu, a posebno kada su muškarci nemoćni i ne znaju intelektualno parirati ženama, onda vrijeđaju i pogrdno govore”, ističe Miličević.

U kampanji se, nastavlja, na društvenim mrežama komentirao izgled oba spola, ali su dominirali komentari na račun fizičkog izgleda kandidatkinja što je nametanje standard ljepote.

“Žene su odjećom na ovim izborima učinili nevidljivima”

“Ove Lokalne izbore žene su obukli na isti način – crni sako i bijela košulja (najveći broj). Tako su doveli do toga da se žene utope u masu izgleda muških kolega. Zanimljivim muškim modelom, ponovno su žene učinili nevidljivima. Ranije smo imali žene na bilboardima iza svojih kolega, a na zadnjim izborima su ih odjenuli tako da se izgube u vizualnom prikazu predizborne utrke”, naglasila je.

U atmosferi poput naše, objašnjava, i u duboko patrijarhalnom društvu, žene se promatra kao objekte i muškarci ciljano udaraju tamo gdje su žene “najslabije” – žensko tijelo.

“To je najčešći i najlakši put da se žene obeshrabri i da same odustanu od učešća u političkom životu. Seksizam, iako nekad nevidljiv, nije jedini problem na putu žena k ostvarivanju političkih ciljeva”, objašnjava i dodaje kako su problemi i nametanje određenih identiteta, odijevanja, pravila igra bez mogućnosti sudjelovanja, donošenje odluka na mjestima gdje žene ne zalaze (kafane).

“Kandidatkinje su u dosta slučajeva izložene govoru mržnje, podcjenjivanju, ogovaranju, vrijeđanju, pa čak i prijetnjama”, navela je.

Dojam je kako su žene u BiH nesolidarne, kako su im ispred rodnog, važniji nacionalni, vjerski identiteti, ideološke pozicije, ipak, Miličević, smatra kako solidarnost i suradnja postoje, ovisno o nivoa, povoda, teme, interesa.

“U kontekstu javnih napada na žene, problem je što ne postoji redovno praćenje svih napada i govora mržnje usmjerenih prema žene i zato često, ako same žene ne potraže pomoć, njihov slučaj ne dobije podršku drugih žena”, naglašava Miličević.

Ženska mreža BiH okuplja čak 54 organizacije i solidarno stoji uz žene

U našoj zemlji postoji i nekoliko iznimno angažiranih nevladinih organizacija i udruga (Ženska mreža BiH, RING mreža – sprječavanje trgovine ljudima, Sigurna mreža, Neformalna ženska Romska mreža Uspjeh BiH, Mreža žena s invaliditetom.

“Ženska mreža BiH, primjerice, u ovom trenutku broji 54 organizacije i često reagiraju kada su u pitanju napadi i vrijeđanje žena aktivistkinja ili političkih kandidatkinja. Ženske organizacije u BiH imaju zajedničku agendu djelovanja kroz mreže, možda je problem što se sve mreže ne ujedine i rane sinkronizirano u pravcu ženske solidarnosti i smanjenja nasilja nad ženama”, govori.

Neznanje je, smatra Miličević, najveći problem bosanskohercegovačkog društva.

“Zbog toga postoje predrasude i stereotipi kada se govori o feminizmu i feministkinjama. Feminizam je, podsjetimo, naziv za skupinu ideologija i političkih pokreta kojima je cilj bio i ostao poboljšanje položaja žene u društvu, odnosno, izjednačenje prava žena s pravima muškaraca. Tijekom godina, imao je nekoliko valova i vrsta. U posljednje vrijeme  feminizam se javlja i kao svojevrsna obrambena reakcija na porast neo-konzervativizma i vjerskog fundamentalizma, kojima je cilj vratiti tradicionalne institucije kao i tradicionalni položaj žene u društvu“, izjavila je.

Nasilje u obitelji nije privatna stvar, nego problem društva

Mediji i obrazovni sustav u BiH, mogu doprinijeti u borbi protiv marginalizacije žena.

Miličević žali što u bh. medijima nema više preventivnih programa – emisija, gostovanja osobe koje rade na podršci i pomoći ženama i djeci žrtvama nasilja jer bismo tako razbijali stereotipe i predrasude da je nasilje u obitelji privatna stvar pojedinke, a ne problem bh. društva.

“Svakodnevni rad mnogobrojnih žena iz svih marginaliziranih grupa nevidljiv je u medijima jako često. Pored svakodnevnih političkih dešavanja nema prostora za pozitivne ljudske priče koje mogu pokazati da postoje želja i volja za boljim životom. Najčešće se o ženama piše ili na stranicama crne kronike ili show bussinesa“, istaknula je.

Fondacije CURE krajem godine završavala je svoje redovite aktivnosti, poput 16 dana aktivizma (ulične akcije, tematske radionice, online konferencije), predstavljanje publikacije i filma “Suočavanje s nemirom i izgradnja mira iz perspektive postdejtonske žene”, Ženska prava – Agende za pozitivne promjene. Podršku su davale i kandidatkinjama na Lokalnim izborima 2020. godine.

Osmomartovski marš

“Aktivnosti za 2021. godine počinjemo sa Osmomartovskim maršom, XVI PitchWise festival, ženske umjetnosti i aktivizma, Oživljavanje ženskog pokreta u BiH,  Feminističke zalagačke politike za ekonomsko osnaživanje i društveno-ekonomske mjere podrške za većinu marginaliziranih skupina žena u Bosni i Hercegovini; Inicijativa građanke za Ustavne promjene”, istaknula je.

Odgovarajući na pitanje, vodi li već trideset godina jednu te istu bitku za ravnopravnost žena u našoj zemlji, Miličević ističe neke od vrlo konkretnih i “opipljivih” rezultata rada – otvaranje Sigurnih kuća i SOS telefona, donošenje nekoliko zakona – Zakon o ravnopravnosti spolova, Zakon o zaštiti od nasilja, Zakon o profesionalnoj službi u Vojsci Federacije BiH.

“Povećan je broj žena u izbornom procesu i to već 1998. godine, a pod pritiskom ženskih nevladinih organizacija PIK je usvojio pravilo 7, 5 koje se odnosi na uvođenje kvota od 40 % i otvorene kandidatske liste”, podsjetila je Miličević.

Na kraju razgovora za Bljesak.info ističe kako postoje nove generacije djevojaka i žena koje žele djelovati kao aktivistkinje.

“Moja poruke je da budu svjesne svojih identiteta, poštuju druge i drugačije, ne odustanu od snova za bolji život svih građana i građanki BiH. Svi/sve imaju pravo na izbor u svakom pogledu. Ja svoj aktivizam živim i to je dio mog identiteta”, rekla je.

Biblioteka Fondacije CURE broji preko tisuću naslova

Biblioteka Fondacije CURE broji preko tisuću knjiga, priručnika, brošura na teme i oblasti koje nisu zastupljene u postojećim bibliotekama  (ljudskih prava, ženska prava, rodno uvjetovanje nasilje/ trgovina ljudima, porodično  nasilje, politika mira, feminizam,umjetnost, LGBTIQ, društvo / politika/ religija, GENDER STUDIES, obrazovanje, mediji, prevencij zdravlja, NVO – aktivizam, pravo,ekonomija) i na web stranici može se pogledati i posuditi za čitanje.

Kopirati
Drag cursor here to close