Rezultati po autoru: Gloria LUJANOVIĆ

Nije ovo još jedan film o ratu; naprotiv, ovo je jedan od rijetkih filmova koji se bavi onim „što ostaje poslije rata“, što ostaje od ljudi poslije rata, a najviše o tome, jesmo li se, ikada, zapitali kako je bilo onima koji su nam „ratni neprijatelj

Kazalište kao hram, kazalište kao svetište, kazalište kao utočište, mjesto gdje možemo, barem na sat vremena, zaboraviti, pronaći tračak nade.

Kada sam upisala prvu godinu studija na fakultetu u Mostaru, te rekla da se zovem „Gloria“, kolega iz Čitluka me pitao „jesam li Muslimanka“.

Neke od njih imaju „zajedničkog“ oca ili majku, a sve su, zapravo, potekle od prabake Jazuše i ona je to središte koje i danas, njene potomke, drži na kakvom takvom okupu.

Vjerujete li vi republičkosrpskim vlastima da su klevetu i uvredu uveli u Kazneni zakon zbog smrti jednog mladića ili oporbenih medija i novinara koji su zbog svojih tekstova znali biti i pretučeni do ozljeda opasnih po život?

Svjetski mediji objavljuju izvještaje britanskih obavještajaca koji su „šokirani“ činjenicom da primjerice „majka ukrajinskog vojnika koji je mjesecima na frontu plače". Valjda bi se trebala radovati što joj sin može poginuti svake minute.

Pokušajte svi izbrojati koliko ste puta mogli tako, opušteno i nonšalantno, ne pojaviti se na poslu, opravdati izostanak 'privatnim obvezama' i doći jednog dana kao da je sve u najboljem redu, kao da niste izbivali?

Razmišljam danas zapravo kako bi to deke, jorgani, topla zimska obuća i odjeća, suha hrana, konzerve, lijekovi, mogli biti zloupotrijebljeni? Kao da se do sada, nakon svih ratova i prirodnih katastrofa, nije 'švercalo' humanitarnim pomoćima.

U rodnom mu gradu, čak ni mrtvom, ne može pomoći ni što je jedan od najprevođenijih pisaca, hrvatski, talijanski i bh. državljanin, te autor „Mediteranskog brevijara“, knjige koja se i danas smatra najprevođenijom knjigom hrvatske književnosti.

Ima neke bizarne pravde u tome da sada gledamo kapetana Zrinjskog, Nemanju Bilbiju, kako u rukama drži transparent na kojem stoji da se Holokaust nikad više i nigdje ne smije ponoviti.

“Trokut tuge“ nije film za gadljive, one kojima se povraća kada vide druge da povraćaju, one koji se gade na zahodske školjke i govna, jer ne trpi nikakvu „naštimanu“, da ne kažem, virtualnu i na društvenim mrežama projektiranu stvarnost.

''Jedne je godine početkom Adventa u jednim novinama objavljena anketa među djecom. Djeca su odgovorila, njih oko 30 posto, da za blagdane očekuju svađe u obitelji jer tako je bilo i prijašnjih godina. Ima li za njih Božića?'', kaže biskup.

„Balada“ je film o jednom suštinskom nerazumijevanju među ljudima, o tome žele li nam roditelji sve najbolje i što se dogodi kada je „njihovo najbolje“ za nas „najgore“, o tome kako nas stvore i onda žive pokopaju.

Ne morate biti Španjolac da biste razumjeli, ne morate čak ništa ni znati o Španjolskoj. Za ovu knjigu vam ne treba nikakvo 'predznanje'. Naprotiv, dovoljno je da ste samo jednom povjerovali u ispravnost „naših“ politika.

Ipak, meni je danas, nakon što se više ne bavim istraživanjem ratnih zločina u Središnjoj Bosni, najvažnija jedna poslijeratna lekcija koju je fra Greba udijelio vjernicima, a koju sam čula nebrojeno mnogo puta.

Biblioteke su riznice i katalozi intimnih ljudskih povijesti, vrište, plaču, jecaju, smiju se grohotom ili šute. Biblioteke nas pamte – onakve kakve smo bili i kakvi smo mogli biti.

Tako su mi pojedine feministice 'ogadile' Annie Ernaux, francusku spisateljicu i ovogodišnju dobitnicu Nobelove nagrade.

Bošku Ćavar, naravno, sada odreda brane Hrvati, čine to čak i članovi HDZ-a, isti oni koji su je zbog članstva u Našoj stranci nazivali komunističkom babetinom.

''Status Hrvata u Federaciji samo je dio otvorenih problema koje zemlja mora riješiti kako bi ponajprije osigurala unutarnju stabilnost'', kaže Picula.

Do „Gite“ sam čitala lektire i naslove iz knjižnice koje bi mi bibliotekarka davala, uglavnom stranu i prijevodnu književnost, a u njima nije bilo, naravno, ni naših ljudi ni mjesta.

Haris Dedović, posve ozbiljno, tvrdi da je satira u BiH na margini, kao što je skoro uvijek i bila jer nije za svakoga.

Dok mi je predavala, imale smo poprilično buran odnos. Bila je užasno stroga, za njenu peticu si se zaista mora namučiti o čemu svjedoči činjenica da smo po završetku svih školskih godina u svibnju pisali po dva ogromna kontrolna rada...

'Tihi skitnica', igrano- dokumentarni film posvećen liku i djelu Virgilija Nevjestića, jednog od najvećih grafičara 20. stoljeća, premijeru bi trebao imati iduće godine u Parizu.